Pages

31 August 2007

Kriza rizičnih kredita

Komentator je ostavio ovaj link za lošu vest: Bush je objavio plan za spašavanje hipotekarnih dužnika. To što se dešava ovih dana u SAD, a proširilo se i na Evropu, zovu sub-prime kriza. Sub-prime je drugo ime za loše kredite, kredite sa visokim rizikom. Banke su prethodnih godina davale mnogo rizičnih kredita, ne obraćajući dovoljno pažnje na dohodak dužnika i njegov potencijal za vraćanje. U isto vreme, Fed je još od 2001. držao nisku kamatnu stopu da bi se predupredila privredna recesija. U poslednjih godinu-dve, zbog straha od inflacije, Fed je počeo da povećava kamate.

Taj rast kamata se međutim odrazio na hipotekarno tržište, jer mnogi koji su uzeli zajmove sada više ne mogu da ih vraćaju. To je izazvalo finansijsku krizu, jer su zbog velikog broja rizičnih kredita investicione banke počele da propadaju. A pošto se finansijske krize obično šire, zavladao je opšti strah od nedostatka likvidnosti, kamate na međubankarske zajmove su još više porasle, to se odrazilo na berzu, i tako dalje.

Fed je već reagovao smanjenjem kamata, što treba da upumpa novu likvidnost. A sada je reagovao i predsednik, koji je smislio jedan populistički plan da pomogne dužnicima. Bush će plan predložiti Kongresu, a ne sumnjam da će ga demokratski Kongres prihvatiti.

I Fedovo smanjenje kamata i Bushov plan su pogrešni potezi. Fed samo upumpava dodatni novac, što će ili izazvati inflaciju ili će ubrzo biti potrebno ponovo povećati kamate da bi se inflacija sprečila, a to samo može izazvati još jednu sličnu krizu. Drugo, izlaženjem u susret fondovima koji su zarađivali na visokom riziku, Fed kažnjava one koji su sve to vreme bili konzervativni i odricali se veće zarade. Time se onda ohrabruje rizik i stvara moralni hazard -- hajde da od sada rizikujemo, jer ako dobijemo zaradićemo, a ako izgubimo Fed će pomoći.

Bushov plan takođe stvara moralni hazard, kod dužnika. Država će garantovati za sve koji kasne sa otplatom hipoteka. To je popularan potez jer će mnogi biti spašeni, ali umesto da sami snose rizik svojih odluka, kupce nekretnina spašavaju svi ostali koji nisu ulazili u rizik i koji zbog toga možda nisu kupili kuću. I naravno, kada se neodgovornost subvencioniše, to onda pre ili kasnije izaziva novu takvu krizu.

Nekoliko dobrih i par loših izjava

Za Politikin poslovni klub danas govori Dinkić. Prvo, dobre stvari:
"Наш највећи проблем није спољнотрговински дефицит већ незапосленост, па је њено смањење приоритет овог министарства. Са трговинским дефицитом земље које се брзо развијају могу да живе и по 20 година."
"Много већа претња макроекономској стабилности, по мени, јесу плате у јавном сектору..."
"Србија следеће године завршава процес приватизације друштвених предузећа."
"Мислим да су камате, иначе ниже него раније, много мањи проблем од бирократије."
"Надао сам се да бисмо сада могли да идемо на чистији концепт: да продајемо одмах већински пакет НИС-а, 60 одсто..."

Slede loše:
"...ако треба, платићемо како би у Србију дошли прави инвеститори"
"Као стратешке маркирали смо аутомобилску и електронску индустрију и индустрију софтвера."

Problemi sa koncesijom i još po nešto

Danas za Blic govori potpredsednik Vlade, Đelić:

"Dobro je da Srbija gradi autoputeve. Ali, ubuduće moramo obezbediti da naša državna NIS ima privilegije u postavljanju benzinskih pumpi, zatim da se podizvođači biraju na transparentan način i da naša građevinska operativa dobije što više posla."

Sada DS pominje ozloglašeni "šesti i nulti princip" (koji su, po meni, imali logike tada, a još više logike imaju sada):

"Jasno je da će Tadić pobediti na izborima i verujem da će imati podršku celog demokratskog bloka. Pamet i zdrava logika je da se koalicija udruži i za lokalne izbore. Politička poligamija nije nikada uspela na dugi rok."

I naravno, ako je iko sumnjao, Đelić dokazuje da je postao pravi političar. Na pitanje kako će DS reagovati ako neka zemlja prizna nezavisnost Kosova, potpredsednik odgovara na sledeći način:

"Ne želim da se bavim spekulacijama - šta bi bilo kada bi bilo.
"

Još jedna lepa vest

Potpredsenik Đelić je potvrdio da je postignut dogovor da Jelašić ostane guverner, ali i da se prošire nadležnosti Saveta Narodne banke. Obe stvari su dobre, po mom mišljenju.

Dobro je da Jelašić ostane iz dva razloga. Prvo, jer je relativno dobar guverner (mada ja lično mislim da su mere koje NBS trenutno primenjuje nepotrebno oštre), a drugo, da bi se prekinula praksa obračuna sa guvernerima (prvo skidanje Dinkića, a onda i Udovički).

Takođe, mislim da je veoma dobro da se proširi uloga Saveta Narodne banke. Savet sada praktično nema nikakvu ulogu u vođenju monetarne politike, niti u oblasti kontrole banaka (suštinski, samo određuje platu guverneru, donosi budžet i usvaja završni račun NBS). Jednostavno, dobro je da postoji što više kontrola u sistemu. Posebno ako zaista budu izabrane "izuzetno kvalifikovane nestranačke ličnosti".

Lepa vest

Sarkozy inicira ukidanje 35-časovne radne nedelje.

Da se podsetimo, socijalisti su u Francuskoj uveli 35-časovnu radnu nedelju iz najglupljeg mogućeg razloga: smanjenja nezaposlenosti. U pitanju je klasična zabluda o ekonomiji kao igri sa nultim zbirom, odnosno ubeđenju da u privredi nekako postoji fiksni broj radnih mesta. Pa ako se broj radnih sati smanji, radna mesta će biti pravilnije raspoređena i nezaposlenost će opasti.

Bilo je potrebno desetak godina (to je uvedeno negde 1997-98., i ustvari je bilo jedno od predizbornih obećanja Žospena kada je dobio izbore), da se shvati da to ne funkcioniše tako. Poslovi, kao i bogatsvto, se kreiraju. Oni nam nisu dati pa da ih mi međusobno raspodeljujemo. Što slobodnije tržište rada, to više radnih mesta.

30 August 2007

Ko će biti novi predsednik?

Greg Mankiw je dao link na InTrade, sajt koji omogućava klađenje na brojne događaje, nešto što je Robin Hanson predložio još 1991. godine.

Šta za sada kaže ova berza? Hilari Klinton ima oko 67% šansi da bude kandidat Demokrata. Obama ima 17% šansi. Što se Republikanaca tiče, vodi Giuliani sa 38%, drugi je Romney sa 23%, treći Thompson sa oko 21%. Što se finalnih rezultata izbora tiče, berza procenjuje da Hilari ima 41% šansi da postane predsednik, sledi Giuliani sa 18% i Obama sa 10%.

Što se ruskih izbora tiče, najviše šansi se daje Ivanovu (40%), zatim Medvedevu (17,5%) i Putinu (15%). Zanimljivo je da je cena (šansa) da Putin ostane predsednik opala sa oko 25% na početku godine. Zanimljivo je i to da je skočila sa 10% pre nekoliko dana, moguće kao rezultat ovoga.

Takođe, berza procenjuje da Blue Ray Discovi imaju preko 95% šanse da ostvare veću prodaju od konkurentskog, HD-DVD formata.

Ako mislite da će biti drugačije, izvolite, pa se kladite.

I još malo o koncesiji

Nisam video preostale anekse Ugovora, ali sam prilično siguran da je sve ok. Samo bi lud čovek stavio u ugovor bilo šta problematično, naročito u ugovor koji važi narednih 30 godina, koji će detaljno da "češlja" svaka naredna vlast i da traži i najmanju grešku kako bi koncesionaru otela put, kada ga bude izgradio. Siguran sam da je koncesionar insistirao na ugovoru koji bi sutra mogao da "brani" i pred Radikalima i pred Kostrešom.

Zato mi se čini da je pažnja javnosti bila usmerena u pogrešnom smeru, ka tome "šta piše u ugovoru" i "da li je koncesionar privilegovan", umesto u smeru "da li je to što piše u ugovoru bilo poznato i ostalim kandidatima", jer to je ključno pitanje.

Koncesija po definiciji podrazumeva ekskluzivnost i povlašćenost, tako da samo ako je tender bio fer i ako su svi učesnici znali šta tačno podrazumeva konkretna koncesija, onaj ko ponudi najvišu cenu treba to i da dobije. Zato mislim da bi ubuduće najbolje bilo da Vlada pre nego što raspiše koncesiju pripremi i nacrt ugovora koji bi prošao neku ograničenu javnu raspravu i koji bi se onda ponudio koncesionarima na tenderu. Jedino što bi se licitiralo bi bila koncesiona naknada. Tako bi bilo najčistije. Ugovor bi se potpisivao odmah, bez dodatnih pregovora.

Oko ove koncesije se postavljalo i pitanje - da li nam taj put treba? Moj odgovor je da ne znam. Činjenica je da Srbija ima relativno slabo razvijenu putnu infrastrukturu, ali i da su skoro svi ostali naseljeni krajevi zemlje veoma blizu autoputa, odnosno da su na njega povezani skoro svi veliki gradovi u ostatku Srbije. Tako da ja planirani put ne vidim kao vezu Beograda sa Crnom Gorom, već kao brzu vezu Užica, Čačka, Prijepolja, Novog Pazara sa Evropom - nešto što skoro cela Srbija već ima. Da li ima dovoljno saobraćaja da opravda izgradnju auto-puta? Verovatno ne. Da je odgovor da, ne bi bilo potrebno davati i koncesiju na Horgoš - Beograd.

Moj sasvim lični stav je da je dobro što se država odlučila na koncesiju, umesto na izgradnju puta kroz zaduživanje. Prvo, teret izgradnje će pasti na one koji ga koriste, što je fer. Drugo, verujem da će se pokazati da će ta deonica puta biti bolje održavana, da će redovi na naplatnim rampama biti manji, da će biti bolje označen i da će biti više pratećih objekata nego na državnom auto-putu. Možda to nekoga ubedi da putevi uopšte ne moraju da budu državni.

Problemi američkih farmera

I pored subvencija neki farmeri u Americi nisu zadovoljni. Jedan se žali da je sve što želi da uradi nelegalno. U interesantnom postu Joel Salatin objašnjava svoje probleme sa birokratijom države. Čak podvlači da ne traži nikakav novac od države već samo da ga birokrate ostave na miru.

29 August 2007

Zloupotreba posta

I to postoji. Sociolog religije Mirko Đorđević kaže da vladika Filaret zloupotrebljava post u političke svrhe. Zar nije i Džizus radio nešto slično? Ceo njegov život je bila politička borba (bar tako kažu u Žitiju Brajanovom).

Nije mi baš najjasnija situacija. Crna Gora mu ne dozvoljava ulaz jer se nalazi na listi haškog tribunala kao pomagač optuženima za ratne zločine. Nije jasno da li je svima sa te liste zabranjen ulaz ili samo vladici. Očigledno da vlada Crne Gore ima prava da donosi disckrecione odluke ove vrste, ali bi bilo lepo kada bi to radili principijelno i objavili listu ljudi koji su nepoželjni u zemlji. Ipak, pre će biti da haški tribunal nije problem već pravoslavne čarke u Crnoj Gori.

Ja sam pomalo na strani Hrista brata Filareta sada. Čovek ima prava da koristi bilo koji metod (dok ne narušava osnovna prava drugih) u svom protestu. Bez obzira da li je to post, pričešće ili vaskrs. Sa druge strane generalno sam protiv korišćenja diskrecionih ovlašćenja pa mi je glupo što mu je ograničena sloboda kretanja a da pri tom "preosvećenom" nije dokazana nikakva krivica.

Prohibicija - kako i zašto

Zanimljiv i poučan tekst Dona Boudreauxa o tome kako i zašto je uvedena, a kasnije i ukinuta prohibicija u Americi.

Naime, priča je da je sve do uvođenja poreza na dohodak 1913. godine, porez na alkohol bio veoma značajan federalni prihod (skoro 1/3 budžeta). Nakon uvođenja poreza na dohodak, Kongres je mogao da popusti pred zahtevima moralista i zabrani alkohol. Međutim, kada je 1933. godine naplata poreza na dohodak pala za 60% u odnosu na 1930. godinu (usled depresije), Kongres je odlučio da alkohol ipak i nije tako loš i po prvi put ukinuo jedan ustavni amandman.

Zašto je to bitno? Zato što izgleda da zahtevi za legalizacijom marihuane koji se baziraju na libertarijanskim argumentima (nepotrebna kriminalizacija velikog dela društva, mešanje u privatne stvari i slično) ne daju efekat. Izgleda da je bolje da forsiramo najgluplji argument koji se svodi na to da će legalizacijom marihuane država moći da sakupi više poreza. Možda nas onda i poslušaju.

28 August 2007

Mentalitet?

Oduvek se pričalo da je najveći problem naših fudbalera mentalitet. Iako imaju kvalitet, gubitnički mentalitet ih sprečava da pobeđuju velike timove. Najčešće se uplaše pobede. Još se prepričava izgubljena utakmica iz '70 i neke protiv Nemačke u Beogradu kada je Jugoslavija vodila sa 2:0 a onda je nekako stala i pustila rezervu Ditera Milera da postigne tri gola. Nemci su se ponovili na SP 1998., kada je posle 2:0 za SRJ utakmica završena 2:2. I tako dalje, mnogi druge utakmice, sve na mentalitet.

Ali, evo šta kaže košarkaški trener Bogdan Tanjević:
Менталитет наших играча је испред свих у Европи. Ту је позитивна дрскост, спремност да се каже: „Ево ја ћу”. Ако само мало добију шансе они кажу – добро, то сам очекивао и заслужио. Са добрим радом српска селекција ће бити страшна у будућности. Свих ових година док сам радио посебно у Италији и Француској имао сам проблем да убедим младе играче да могу много. Ове наше је проблем да их убедиш да нису као Мајкл Џордан. Мораш полако с њима, да им кажеш „мало си слабији од Џордана, али добар си”...

Veoma zanimljivo. Otkud takva esktremna razlika u mentalitetu?

Možda je odgovor ovo što je Gorčin Stojanović napisao posle igre mlade fudbalske reprezentacije SCG na Evropskom prvenstvu 2004, kada su pobedili sve do finala:

Momci su igrali lepo, i momci su imali duha kako za igru uopšte, tako i za igru do samog konca. Uspeli su da belodano dokažu kako mentalitet uopšte ne postoji sam po sebi, nego je tek proizvod kolektivne autosugestivne halucinacije.

Ova dva citata možda i nisu u supronosti. Mentalitet naravno postoji na individualnom nivou, mada bih ja rekao da bi i na kolektivnom trebalo da bude deo kulture oblikovane vremenom i možda čak genetskog koda. Međutim, na ovoj maloj studiji slučaja se ispostavlja da ako i postoji, kolektivni mentalitet se fundamentalno razlikuje po grupama, granama ili generacijama. Nije srpski, nego srpskih fudbalera, srpskih košarkaša, mladih fudbalera, itd. Ne znam kako drugačije da objasnim navodnu razliku između njih. Čita li ovo neki psiholog?

Put u ropstvo

Samo što je Narodna banka Srbije ograničila rok otplate gotovinskih keš kredita na dve godine, većina poslovnih banaka je produžila rok otplate namenskih kredita, a da pri tome nisu povećane kamatne stope.

Pa to je najbolje u tržišnoj privredi, što se Vlasi uvek dosete. Vidi post o nepredvidivim posledicama.

Ali problem je što ni država po pravilu ne odustaje. Zbog toga jedna intervencija uvek priziva nove intervencije, dok na kraju ne počnete da kontrolišete sve. To je Hayek zvao "Put u ropstvo". Dokaz:
Guverner NBS je najavio će ograničiti rok otplate i za njih (namenske kredite), ukoliko se posle mesečnih izveštaja utvrdi da se građani sve više I na duži rok zadužuju kreditnim karticama ili potrošačkim kreditima.

I konačno....

... je objavljen čuveni Ugovor o koncesiji, doduše i dalje bez nekih bitnih delova. Elem, pre neki dan sam rekao šta mene zanima, a sada sam uglavnom dobio i odgovore. (post delimično editovan na Lazarev zahtev).

Dakle, pitanja su bila:

1. Ko i kako utvrđuje drumarinu?
2. Da li će sadašnja ibarska magistrala ostati u funkciji?
3. Ko će i kako nadgledati održavanje puta, naročito u poslednjih pet godina koncesije?
4. Šta je uopšte koncesionaru garantovano, šta ako nema dovoljno saobraćaja, šta ako ima saobraćaja više nego što je inicijalno procenjeno?
5. Kako će izgradnja autoputa uticati na izgradnju i održavanje ostalih puteva (recimo, čija je obaveza da napravi i održava nadvožnjake i prilazne puteve)?
6. Ko i kako daje dozvolu za izgradnju objekata pored puta (pumpe, moteli, restorani, bilbordi)? Ko uzima pare od toga?
7. Ko plaća za eksproprisano zemljište?
8. Da li će kamioni biti primorani da koriste novi autoput?
9. Ko snosi odgovornost za nesreće na putu izazvane loše izvedenim radovima?
10. Šta na kraju koncesije postaje vlasništvo Republike Srbije - put ili firma koja je vlasnik puta?
11. Da li su se odgovori na sva ova pitanja nalazili u konkursnoj dokumentaciji, odnosno da li su svi ponuđači znali odgovore na njih kada su davali ponudu?

A odgovori su:

1. I dalje ne znamo kako će se tačno utvrđivati drumarina (to je u aneksu 12. koji nije objavljen), ali principi (koji jesu objavljeni) meni deluju razumno - cene na državnim putevima, cene u zemljama u okruženju, kao i "preporuke EU". Na promenu cena saglasnost daje Vlada. Ako želi, može da drži i niže cene, ali onda mora da iz budžeta nadoknadi razliku.
2. Koliko sam mogao da protumačim, gradiće se potpuno nov put, odnosno Ibarska magistrala ostaje ovakva kakva je, valjda. Problematično je što se Vlada obavezuje da neće "podržavati konkurentske projekte koji bi mogli negativno da utiču na projektovani saobraćaj", što možda može da obuhvata i železnicu. Takođe, može da znači da Vlada ne sme da ulaže u održavanje Ibarske magistrale, što bi bilo apsurdno, ali ko zna šta tačno znači "podržavanje"?
3. Tri godine pre isteka koncesije će se oformiti komisija koja može da naredi koncesionaru da izvrši neke dodatne radove. (član 22.1 iz Ugovora)
4. Izgleda (iz ovoga što je dostupno - član 1.4, Aneks 6) da je rizik saobraćaja u potpunosti prenet na koncesionara (ako nema dovoljno saobraćaja, nema nikakvih dodatnih isplata iz budžeta)
5. Nisam našao odgovor.
6. Možda grešim, ali čini mi se da koncesionar nema nikakvo posebno pravo kod izgradnje pratećih objekata.
7. Koncesionar plaća za eksproprijaciju (član 8.1 iz Ugovora)
8. Ne znam. Ne piše u Ugovoru, znači da se valjda primenjuju odredbe iz Zakona, koje ne znam kakve su.
9. Koliko vidim, koncesionar (aneks 6)
10. Republika Srbija na kraju koncesije preuzima put, a koncesiono preduzeće se gasi (član 20.3.1. iz Ugovora).
11. Moraćemo da sačekamo i da vidimo reakcije ostalih učesnika na tenderu, pošto i oni pročitaju ugovor.

Sve u svemu, meni ovo deluje korektno urađeno, ako uopšte mogu da sudim na osnovu polučasovnog gledanja u Ugovor.

Jedini problem (koji možda i nije problem) je što je predviđeno da putem upravlja novo preduzeće koje će biti d.o.o, sa kapitalom od samo 20 miliona evra. To mi deluje malo, mada je možda standardno, ne znam.

Siromaštvo je relativno

Veoma relativno. Kada sledeći put čujete da u Americi ima 37 miliona siromašnih, pozovite se na ovaj pregled podataka o tome šta uopšte znači biti siromašan po toj američkoj klasifikaciji. Između ostalog:

-- 3/4 siromašnih domaćinstava ima automobil, a 31% njih dva ili više automobila
-- prosečan siromašni građanin živi u više stambenog prostora nego prosečan građanin (ne siromašan) drugih visokorazvijenih zemalja kao Nemačka, Francuska ili Japan
-- 80% siromašnih ima klima uređaj

I tako dalje, pogledajte i druge tabele.

I stanovi za mlade

I to umetnike i naučnike. Neverovatno. Socijalizam zauvek.

Zanimljivo

Lepo je videti da je Srbija nekada bila deo Evrope. Još je lepše ako vas tako nešto potpuno iznenadi, kao mene ovaj članak u Wikipediji.

Moram priznati da nikada ranije nisam čuo za Latinsku monetarnu uniju, a posebno za to da je Srbija bila član. Posebno mi je zanimljivo to što se Unija raspala tek 1927. godine, što znači da je preživela I svetski rat.

Iako je Unija očigledno bila loša ideja (jer je na kraju propala), zanimljivo je da su tada dovoljno verovali Srbiji da su nas primili. Ne verujem da bi sada EU prihvatila sličan dil.

Stanovi za siromašne

Grad Beograd zida stanove za siromašne. Otvoren je konkurs za dodelu 93 stana najsiromašnijim Beograđanima. Praktično jedini uslov je da je osoba živela u Beogradu 5 godina pre prijavljivanja na konkurs. Stan neće dobiti besplatno, ostaće u vlasništvu grada, ali će plaćati samo simboličnu naknadu za korišćenje. U planu je izgradnja 1.200 ovih stanova.

Nemam ništa protiv pomoganja siromašnima ali deljenje stanova nije najbolje rešenje. Prvo, nije posao grada da zida stanove. Drugo, otvara se prostor za korupciju. Javna je tajna da svi projekti koji se finansiraju novcem poreskih obveznika imaju skromne budžete na početku ali ne i na posletku. Treće, američko iskustvo ukazuje da ovavka naselja često imaju problem sa kriminalom. Ustvari se vrši neka vrsta getoizacije siromašnih. Možda će i Srbija za par godina morati da uvede zakon kojim će moći da izbaci stanare ovih naselja u slučaju da su osuđeni za neko krivično delo (one strike and you re'out). Četvrto, u gradu kažu da će bar 100 ljudi aplicirati za svaki stan, što znači da se socijalna pomoć daje kroz svojevrsnu lutriju.

Ukratko, nema razloga da radimo na projektima koji su se pokazali neuspešnim u drugim zemljama. Ukoliko Grad želi da pomogne bilo bi pametnije da uvedu ili povećaju socijalnu pomoć. Ništa više.

Lunja vs. Maza

Jedna od udarnih vesti danas u Americi je Michael Vicks. Ovaj poznati sportista (američki fudbal) uhapšen je zbog organizovanja borbi pasa. Priznao je krivicu, izvinio se američkom narodu i po već ustaljenoj proceduri pomenuo kako je pronašao Isusa u ovim kriznim momentima. Njegov fudbalski tim mu je otkazao ugovor a sledi mu i zatvorska kazna između deset meseci i pet godina.

Ovaj slučaj je ponovo pokrenuo raspravu među libertarijancima u vezi sa pravima životinja. Kao što smo zaključili ranije (vidi: Snupijeva prava), generalni stav libertarijanaca je da životinje imaju prava samo kao imovina vlasnika. To u ovom konkretnom slučaju znači da bi Michael Vicks trebalo da imao prava da organizuje borbe pasa ukoliko to želi. Dosta libertarijanaca smatra da, iako je to okrutno i odvratno, ipak ne bi trebalo da bude zabranjeno. Tibor Machan objašnjava zašto životinje ne bi trebalo da imaju prava.

Mises institut je iskoristio priču da se bavi ni manje ni više nego zakonima o zaštiti konkurencije. Naime, ako NFL u Americi zabrani učestvovanje otpuštenom Michael Vicksu, da li kanadski fudbalski savez ima pravo da uvede istu zabranu. Mises institut zaključuje da ima.

27 August 2007

Prava carinska mafija

Predrag Petronijević, novi direktor Carine tvrdi: Najveći problem Uprave carina je nedostatak ljudi i profesionalnih kadrova.

Ukoliko niste znali, Carina trenutno zapošljava 2,600 ljudi. Iako direktor tvrdi da je to premalo, pre će biti da je to veći broj zaposlenih nego što je potrebno. Problem je u sistemu. U Srbiji carinici proveravaju praktično svu robu što ulazi a špediteri samo popunjavaju dokumentaciju. U Americi, na primer, špediteri su motivisani da proveravaju šta se šalje. Špediterska firma je odgovorna za sve što je upisano na deklaraciji. Carinici samo vrše povremene kontrole i kontrole sumnjivih pošiljki, ukupno oko 6%. Pošto su svesni da mogu da izgube dozvolu u slučaju da im se deklaracija ne slaže sa pošiljkom, špediteri i te kako vode računa da posluju po zakonu.

Čuo sam da je, po nekoj studiji (valjda Svetske banke, nisam video studiju samo sam čuo za nju, ako neko ima link neka prosledi), da je Srbiji dovoljno 300 carinika. Amerika ima 40,000 zaposlenih u carini i graničnoj zaštiti, što uključuje i policajce koje štite granice, pilote, K-9 jedinice i slično. To znači da ako se uporedi po broju stanovnika, Srbija ima otprilike duplo više carinika nego što Amerika ima carinika i ostalog navedenog osoblja.

Naravno, 2,600 ljudi nije dovoljno direktoru Petronijeviću koji najavljuje obnovu kadrova. Kako su carine sve značajniji izvor prihoda u budžetu siguran sam da će obnova naići na razumevanje u vladi sledeći se logikom više zaposlenih više prihoda. Nažalost, Vlada verovatno ne razmišlja o povećavanju efikasnosti reformom sistema, koji je suština problema.

Turistička petoletka

Državni sekretar i profesor EF Goran Petković:
Gradimo i žičaru na Zlatiboru, sa ciljem da sutra tamo uloži neki hotelijer.

Država gradi žičaru zato što pretpostavlja da će biti vezanih investicija - kada jednom imate žičaru, onda će možda neko sagraditi hotel. Jednim početnim ulaganjem, vi podstičete druga. To je efekat mreže.

Ali kad bi to bilo dobro opravdanje, država bi onda mogla da gradi bilo šta. Jer SVE investicije su vezane. Kako drugačije nastaju gradovi nego tako što se ulaganja u razne stvari uzajamno podstiču? Zašto je najbolje imati radnju u Knez Mihailovoj? Zato što su druge radnje tamo.

Ali zašto bi neko mislio da je država ta koja treba nekako da započne ceo proces? Naprotiv, budite sigurni da su firma koja pravi žičare i firma koja gradi hotele do sada već razgovarale o Zlatiboru. Ako su odlučile da ništa ne započinju, da li više verujete u poslovnu procenu firmi koje ulažu svoj novac ili u poslovnu procenu političara koji ulažu tuđi novac?

Ovako, verovatno je da će nova žičara doživeti sudbinu kakvu je doživela većina ostalih državnih investicija od 1945. naovamo. Odluka da se gradi žičara nije suštinski drugačija od odluke da se sagradi Zastava. Kao što državni sekretar i kaže:
Zbog toga je naš redosled poslova sledeći: pravi se master plan, a onda se radi po planu.

Genijalni ministar, ponovo

Ministar poljoprivrede kaže: "svako ko se malo bavi poljoprivredom zna da mlinari još nisu počeli da melju pšenicu ovogodišnjeg roda, da pšenica po višoj ceni nije ušla u mlinove i nije se pretvorila u hleb pa razloga za ovako brzi rast cena hleba nije bilo".

Ministar poljoprivrede (koji je po obrazovanju ekonomista, a ne agronom) bi morao da zna da se ljudi racionalno ponašaju i da svoje odluke donose na osnovu očekivanja, a ne samo na osnovu gledanja u istoriju. Ako sam nešto kupio za 5 dinara, a očekujem da će cena skočiti na 10 dinara, bio bih lud da prodam za 6 i kažem "zaradio sam dinar". Zar nije bolje da prodam za 10, ako već mogu? Tako su očekivanja o budućem skoku cena žita (kojima je, by the way, sam ministar prilično doprineo izjavama da će se cena žita utrostručiti do kraja godine) ugrađena već u današnju cenu, jer u očekivanju skoka cene ljudi više kupuju žito danas i time dižu cenu već danas.

Naročito je smešno to što se ministar nada da će "konkurencija i zdrava ekonomska logika pobediti". Kada bi slušali njegovu ekonomsku logiku, mnogi bi propali.

Mir na bliskom istoku?

Khaled Meshal, lider Hamasa, je dao prvi intervju CNN-u, u kome nagoveštava prihvatanje rešenja dve države. Prilično bitan događaj koji bi mogao da bude početak rešenja palestinskog problema.

Mine you own business

Mislim da ćemo se lako složiti da je jedna od najvećih prednosti levičara u tome što u svojim redovima imaju zaista sjajne novinare, reportere, režisere i ostale umetnike. Jednostavno, kada vam pokažu film kako se led topi a deca umiru od gladi jer je suša uništila žetvu, morate u sebi da kažete da se "nešto mora uraditi kako bi se spasla Zemlja".

Prošle godine se pojavio dokumentarni film (Youtube trailer) čiji je osnovni cilj da opovrgne neke od osnovnih tvrdnji zelenih (i ostalih levičara), tako što će pitati siromašne šta oni u stvari žele. Odgovor će možda nekoga i iznenaditi. Mene nije.

Sekretar s ružom

Stručni problem je što takav kapacitet na takvom mestu ne predstavlja samo privatno, već zajedničko dobro, jer se nalazi na jedinstvenom mestu. Na različite načine ću uputiti poruku vlasnicima da im objasnimo da to što rade nije u interesu grada, građana i države. Goran Petković državni sekretar za turizam ovako analizira stanje hotela Jugoslavija.

Državni sekretar tvrdi da je zgrada hotela Jugoslavije "zajedničko" vlasništvo iako je regularno prodata, pozivajući se na više državne interese. Mali problem je što ne postoji viši inters od garantovanja prava na posedovanje (i raspolaganje) imovine. Siguran sam da gospodin Petković ne bi imao ništa protiv da njegovu kuću ili stan proglasimo zajedničkim dobrom zbog lokacije na kojoj se nalazi i zajednički, zbog državnog interesa i pravoslavlja, odlučimo da tu na primer ne smeju da žive ljudi mlađi od 60 godina jer ruže fasadu.

Ograničenje na raspolaganje privatnom svojinom su prava drugih ljudi koji imaju imovinu u neposrednoj blizini. Ne verujem da ćemo se svi složiti ali evo nekih primera: preglasna muzika, neprijatni mirisi (ukoliko komšija otvori svinjac u stanu pored mog verujem da bih tražio pravnu zaštitu), i sl. Sve u svemu nema previše primera. Na žalost sekretara Petkovića estetski razlozi ne spadaju u ovu kategoriju, što je slučaj sa hotelom Jugoslavija. Klasičan primer estetskih zamerki bi bila izgradnja objekta koji blokira pogled nekom komšiji. Kupovinom imovine ne kupujete i pravo na pogled.

26 August 2007

Svet u slikama

Neke od fotografija koje su promenile svet?

Hugov časovnik

Hugo Čavez nastavlja sa reformama. Venecuela u septembru menja vremensku zonu za dodatnih pola sata. Cilj je pravednija raspodela sunčevog svetla. Kao jedan od razloga se navodi pomoć siromašnoj deci koja kreću rano u školu. Kao da nije mogao da pomeri početak škole za pola sata.

Ušteda sunčevog svetla je počela da se primenjuje početkom 20. veka, a inicijator ideje William Willet je objasnio da bi produženi dan omogućio dužu rekreaciju (čovek je bio zaljubljenik u golf) i u isto vreme obezbedio uštede električne energije. Inicijativa je prošla ali ostaje pitanje da li dolazi do uštede električne energije.

Menjanje vremenske zone danas je više političko pitanje. U Šri Lanci se vremenske zone menjaju sa manje više svakom vladom. Valjda je pitanje koliko su različiti ili u skladu sa Indijom. Očigledno su isti razlozi u pitanju i u Venecueli.

Nisam siguran koje bi bilo libertarijansko rešenje i da li ga uopšte ima. Pretpostavljam da je uvođenje tržišta u ovaj sektor mogući odgovor. Svako može da prati vreme koje god hoće. Kako ne verujem da je to igde zabranjeno, odnosno kako ne postoji policija koja proverava časovnike, mislim da nema mesta libertarijanskoj kritici.

25 August 2007

Trojke

Opet se širi glasina po netu da je Kastro umro, ovde, ovde i ovde. I ranije je bilo sličnih glasina, kao i ostale i ova vest dolazi iz nepouzdanih izvora. Navodno, vlasti Floride uvode specijalne mere za dolazak izbeglica, iako ne vidim razlog zašto bi više ljudi pokušalo da emigrira nego ranije.

Negde sam čuo da diktatori umiru u trojkama. Na primer prošle godine: Pinoče, Nijazov i Sadam. Ako je Kastro zaista mrtav zanima me ko ga prati. Evo nekih kandidata.

Zakon o nepredvidivim posledicama

Osim regulisanja reinkarnacije, Kina sprema i zakone za regulisanje brojčane neravnoteže među polovima. U mlađoj populaciji Kine ima mnogo više muškaraca nego žena, što sada postaje ozbiljan problem. Ili će energiju usmeriti na rušenje režima ili će ih režim preduhitri izmišljanjem spoljnog neprijatelja, na primer Tajvana.

Razlog neravnoteže? Politika kontrole populacije u poslednjih tridesetak godina. Kada im je bilo zabranjeno da imaju više od jednog deteta, mnogi su preferilali da to bude dečak (možda i samo iz ekonomskih razloga), što je dovelo da velikog broja abortiranih devojčica. Zabranjeni su bili i abortus i ultrazvuk, ali očigledno da ih to nije sprečilo.

Tako je to sa državnim nasiljem. Kada nešto silom branite to nije samo kršenje ljudskih sloboda, nego se najčešće odrazi na potpuno nepredvidiv način. To je jedan od od najjačih argumenata protiv državne intervencije u ekonomiji. Prirodni tok stvari se ne može ometati besplatno. Zabranite alkohol, dobili ste Al Kaponea. Šta god da zabranite, negativnih posledica će biti negde gde se uopšte ne nadate i makar ih uopšte ne bili svesni.

Gary Becker i centralno bankarstvo

U zanimljivom tekstu na Posner-Beckerovom blogu, Gary Becker objašnjava svoj odnos prema intervencijama Centralne banke u finansijski sistem.

Načelno, on podržava što manji stepen intervencije. Centralna banka (pa ni FED) ne treba svojim bailout operacijama da pokriva finansijske promašaje i rđava ulaganja privatnih fondova, banaka i kompanija. Aktivna Centralna banka stvara problem moralnog hazarda, i zato takve akcije treba izbegavati.U principu, Becker misli da je striktni laissez-faire dobra politika i u ovom domenu. So far so good.

Ali Becker ne bi bio jedan od prvaka čikaške škole da u pogledu laissez-faire-a kod njega nema uvek jedno "ali" koje sve menja. Jedno je, naime, kaže nobelovac, kad Centralna banka spašava nesolventne finansijske ustanove koje su loše investirale, a sasvim drugo kad finansijski poremećaj koji pogodi berzu počne da se širi i na realnu ekonomiju: "I would have absolutely no doubts that this is the right policy if the major risk of the present situation were that some hedge funds and other financial institutions would experience sharp rundowns in their assets and even bankruptcy. However, the Fed's recent intervention was driven by the fear that the weakness in financial markets will spread to the real economy, and will adversely affect employment, investments, and general welfare in the United States. The same justification would apply to Europe and Asia as well. The avowed goal of such interventions would not be to help individual companies or borrowers, but rather to stabilize the complicated and interconnected economic system."

Prvo, ovde vidimo klasično populističko, kejnzijansko razlikovanje berze, špekulacije i prevara na jednoj strani, i realnih stvari poput investicija i zaposlenosti na drugoj. Kao da postoje dva sveta, Wall Street i realna ekonomija i FED treba da brine za narod a da ne daje ni pet para za prevarante i avanturiste na berzi. Ali, koliko ljudi zapravo ima deonice na berzi? Biće da je to bar polovina američkog stanovništva. Kad neki investicioni fond, hedge fond ili banka bankrotira ko time gubi? Neka zaverenička manjina zlih špekulanata ili običan narod koji štedi u hartijama tih finansijskih ustanova?

No kako god, po Beckeru FED i druge centralne banke ne treba da intervenišu... osim kad privatni investitori prestanu da ugrožavaju samo sopstvene profite, već svojim nekontrolisanim špekulacijama izvrše udar i na opšte blagostanje, a posebno kad se ustreme na "makroekonomske agregate", poput nivoa investicija i stope nezaposlenosti. Onda Centralna banka mora da preuzme odlučnu ulogu centralnog planera, tj, onog ko "stabilizuje komplikovani i međuzavisni ekonomski sistem". Taj trenutak u Americi još nije nastupio po Beckeru, ali nije isključeno da će nastupiti.

Mene je u tim "minimalističkim" teorijama državnih intervencija uvek intrigiralo zašto recimo država može da spreči neko tržišno zlo, a ne može da donese neko veliko sopstveno državno dobro: recimo, zašto FED treba samo da stabilizuje tržište kad su markoekonomski agregati ugroženi, a ne recimo i da te agregate "fino šteluje" kad se oni nalaze u nekom prosečnom, zadovoljavajućem stanju? Koju to vrstu znanja i moći FED ima koja mu omogućava da sprečava poremećaje, a ne dozvoljava mu da poboljšava ishode i kad nema poremećaja? Ili, da uzmem drugi primer: zašto antimonopolske agencije i sudovi u sklopu kontrole horizontalnih integracija treba samo da blokiraju štetne, a ne i da nameću korisne integracije? Ako birokrati mogu da ex ante procene neto efekte nagodbe između alokativnih i produkcionih efekata integracije koju će recimo zabraniti, zašto ne bi mogli, takođe ex ante da znaju isti odnos efekata potencijalne itegracije i kod dve firme koje recimo, zbog poslovične gluposti i kratkovidosti svojih vlasnika, ne nameravaju da se integrišu? Epistemološka shizofrenija? Ako bi integracija dve firme vodila smanjenju alokativne efikasnosti vis-a-vis produktivne, onda antimonopolska intervencija koja to sprečava poboljšava društveno blagostanje. To je jasno, ali ako dve firme, koje bi integrisane ostvarile na osnovu ekonomije obima prevagu produkcione efikasnosti nad alokativnim gubitkom zbog ukrupnajvanja tržišne strukture, ne žele da se integrišu, onda je nespremnost države da im naredi da se integrišu nešto što smanjuje društveno blagostanje. Zašto se onda sprovodi samo prva vrsta intervencije, a ne i druga? Ili čak, zašto ne samo druga?

Potpuno identičan problem ja imam i sa Beckerovim stavom. Lepo je to što on misli da ubojito oruđe FED-ovih intervencija treba čuvati samo za slučaj sprečavanja najgoreg. Ali ako može da spreči najgore, onda može i da nametne najbolje, zar ne? I onda je laissez-faire politika u fazi napretka čist zločin prema društvenom blagostanju, jednako kao i neaktivnost u fazi poremećaja i recesije!

Kao i uvek u čikaškoj analizi, uloga FED-a u kreiranju "slabosti finansijkog sistema" nije tema za razmišljanje. Poslovni ciklus je poput kakve prirodne nepogode, posledica alavosti i gluposti privatnih investitora koji ulažu nekotrolisano, a ne intervenicija Centralne banke u finansijski sistem koja stvara informacione distorzije, remeti vertikalnu strukturu proizvodnje virtualnim snižavanjem kamatnih stopa i pravi time privid obilja kapitala. Špekulativni bum koji se sada bliži kraju nema nikakve veze sa rekordno niskim kamatnim stopama FED-a poslednjih godina, već sa iracionalnim i hirovitim ćudima finansijskog tržišta.

Dalje, centralno bankarstvo je, uz antimonopolsku politiku, možda jedino preostalo ostrvce vere u teoriju javnog interesa kod pripadnika čikaške škole. Oni su razvili "ciničnu" teoriju državne regulacije koja kaže da je to trgovina parama i političkim uticajem u korist pojedinaca, pod izgovorom brige za opšte dobro, ciničnu teoriju otkaza države koja kaže da su mnoga zla koja se pripisuju tržištu skopačana sa još većim zlom kad država uzme da ih otklanja, i štaviše, da je najveći deo tih tržišnih grešaka proizvod prethodnih vladinih intervencija.

Ipak, Centralna banka uz antitrust spada u retke izuzetke. Tu je tržište inherentno nestabilno, a mudri centralni bankari su tu da bdiju nad njim, i paze da se berzanske turbulencije ne preliju na "realnu" ekonomiju. Becker je možda umereniji od drugih ekonomista u pogledu viđenja opsega i intenziteta FED-ovih intervencija, ali princip je isti. Wall Street - problem; FED - rešenje.

Najbolji lek za tu zabludu, po mom sudu je: ovde i ovde.

Tajlandska kanasta

Na referendumu je odoboren novi tajlandski ustav, otprilike godinu dana pošto je organizovan vojni puč. Izlaznost prilično mršavih 58%, od kojih je 57% glasalo za. Usvajanje ustava zaista i nije neka vest. Da se kojim slučajem desilo da je referendum propao vojna vlada bi imala pravo da usvoji ustav po svojoj želji. Znači i nije bilo pravog izbora.

Najvažnije "poboljšanje" u odnosu na stari ustav je kontrolisanje demokratije. Otprilike polovina Senata neće biti birana na izborima već postavljana od strane sedam činovnika, koje zauzvrat postavlja Senat.

Učinak vojne vlade za proteklih godinu dana:
  • obaranje rasta GDP na 4% (najniža stopa u regionu),
  • kriza na berzi (pad od oko 20% u jednom danu),
  • razvijanje konflikta sa muslimanskom populacijom u tri najjužnije provincije (slična priča kao Kosovo devedesetih godina),
  • zabranjivanje najpopularnije političke partije,
  • cenzuirsanja nekih sajtova (Youtube - zbog klipova koji vređaju kralja, a čini mi se da je i Blogspot takođe cenzurisan za pisanje ne i čitanje)
  • uvođenje kulta žutih majica ponedeljkom u znak podrške monarhiji (nije obavezno ali vlada podržava inicijativu tako da deluje pomalo orvelovski)
  • i konačno, Ministarstvo kulture je odlučilo da štampa i deli knjigu predloga nadimaka za Tajlanđane, koji vole da koriste nadimke na engleskom, da bi očuvalo tajlandsku kulturu. Knjiga predloga sadrži nadimke kao što su: svinja, debeli, i slično.

Sve u svemu loša godina za Tajland a moguće da nije i poslednja. Izbori su u decembru a Vođa je najavio da bi bio zainteresovan da predvodi i demokratski izabranu vladu.

24 August 2007

Birokratija

Ne može čovek više ni da se reinkarniše kako hoće. Kina je donela zakon po kojem je za reinkarnaciju potrebna dozvola države.

Pozadina je da takav zakon omogućuje vlastima Kine da utiču na izbor sledećeg Dalaj Lame.

Lubos Motl i ja

Evo, malo samoreklame. Tema je globalno zagrevanje, preciznije čuveni Hockey stick.

Inače, Luboš je profesor fizike na Harvardu, konzervativni liberal i neka vrsta genija, što se tiče fizike. Preporučujem njegov blog nezavisno od mojeg gostovanja na istom. Imao je do sada milion i po posetilaca. Postiranje mog teksta je i obrazložio faktom (zapravo zabunom) da sam ja bio taj milion petstohiljaditi, ali mi je naravno rekao u mejlu da je morao to da napiše, jer kad bi rekao da je objavio moj prilog jer mu se učinio zanimljivim, onda bi horde čitalaca uzele da šalju svoje priloge. Tako da mogu da mu miniram blog, tako što ču otkriti zaveru. Naravno, neću.

Neprijatelji razuma

Ko ima vremena, dobro zna engleski i ima brz internet, treba da pogleda sjajnu emisiju "The Enemies of Reason" koju je snimio Richard Dawkins, jedan od najpoznatijih evolucionih biologa i pisaca popularne naučne literature.

Epizode traju oko 45 minuta (150 megabajta). Prva se može naći ovde, a druga ovde. Budući da ih ima na Google videu, pretpostavljam da nisu zaštićene Copyright-om.

Prva se bavi pseudonaučnim besmislicama (astrologija, paranormalni događaji i slično), a druga se bavi nadrilekarstvom i tzv. alternativnom medicinom.

Šta mene zanima?

Pošto će izgleda ugovor o koncesiji postati dostupan javnosti, evo šta mene zanima:

1. Ko i kako utvrđuje drumarinu?
2. Da li će sadašnja ibarska magistrala ostati u funkciji?
3. Ko će i kako nadgledati održavanje puta, naročito u poslednjih pet godina koncesije?
4. Šta je uopšte koncesionaru garantovano, šta ako nema dovoljno saobraćaja, šta ako ima saobraćaja više nego što je inicijalno procenjeno?
5. Kako će izgradnja autoputa uticati na izgradnju i održavanje ostalih puteva (recimo, čija je obaveza da napravi i održava nadvožnjake i prilazne puteve)?
6. Ko i kako daje dozvolu za izgradnju objekata pored puta (pumpe, moteli, restorani, bilbordi)? Ko uzima pare od toga?
7. Ko plaća za eksproprisano zemljište?
8. Da li će kamioni biti primorani da koriste novi autoput?
9. Ko snosi odgovornost za nesreće na putu izazvane loše izvedenim radovima?
10. Šta na kraju koncesije postaje vlasništvo Republike Srbije - put ili firma koja je vlasnik puta?
11. Da li su se odgovori na sva ova pitanja nalazili u konkursnoj dokumentaciji, odnosno da li su svi ponuđači znali odgovore na njih kada su davali ponudu?

Borata za predsednika

Politika piše o Kazahstanu i pita se kako to da OEBS tretira Kazahstan bolje nego recimo Belorusiju, kada i jedna i druga zemlja imaju slične diktatore.

Postoji razlika. Demokratija je najbolji oblik vladavine, ali mi se čini očiglednim da neke zemlje u nekim periodima bolje prolaze bez demokratije. Ranije smo pominjali primer Turske, gde je demokratija ograničena povremenom vojnom intervencijom. Volja većine nije dovoljan razlog da se dozvoli narušavanje nekih individualnih sloboda.

Predsednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev, čini mi se jedini preostali član Centralnog komiteta Komunističke partije SSSR koji je još uvek predsednik neke zemlje, blizu je onoga što zovemo benevolentnim diktatorom. Barem kada se radi o o ekonomiji, drug Nazarbajev se u međuvremenu transformisao. Kazahstan je otvoren za strane investicije, privatne kompanije eksploatišu naftu i druge resurse, a najzanimljivije je da je još negde 90-ih izvršena privatizacija penzionog sistema -- reforma na koju još čeka veći deo Evrope i SAD. Na Heritage listi ekonomskih sloboda, kao i po Doing Business rangiranju Svetske banke, Kazahstan se kotira bolje nego neke zemlje Evropske unije. Ekonomski rast poslednjih godina ide i preko 10%.

Naravno da je u pitanju pobratimski kapitalizam, ali pravo pitanje je kako bi demokratija učinila Kazahstan boljim. Ne verujem da bi na izborima pobedio onaj koji bi obećao privatizaciju penzionih sistema i ugovore sa British Petrolom. Pre bi to bila neka lokalna kopija Huga Čaveza.

23 August 2007

Ekonomskih 100 dana

B92 o ekonomskih 100 dana Vlade.

Po meni najveći problem nisu poskupljenja. Ona nisu iznenađenje jer država inače na ovaj ili onaj način kontroliše polovinu svih cena. Monetarna politika je bila restriktivna, ali ne dovoljno da bi uspela da neutrliše rast tražnje nastao prilivom deviza iz inostranstva. Ograničenja uvoza kojim se otežava da devize napuste zemlju, kao i porast javne potrošnje samo su išli u prilog rastu domaćih cena. Ali to nije specifičnost nove Vlade, to o odnosu uvoza-kursa-inflacije su zablude u koje veruju ne samo svi glavni kreatori ekonomske politike otkad smo u tranziciji, nego i većina domaćih ekonomista.

Da bi se inflacija zaustavila pri ovolikim prilivu deviza, potrebno je imati slobodan uvoz i dozvoliti apresijaciju dinara koliko je to potrebno. Takođe, treba se rešiti državne kontrole cena. Tek tada će monetarna politika imati smisla.

Ali to je bilo predvidivo. Najveće ekonomsko razočarenje nove Vlade za mene je najava da se neće žuriti sa privatizacijom javnih preduzeća i trabunjanja o strateškim interesima. Najgori pojedinačni potez je zabrana izvoza žitarica. Najbolji je možda gašenje fantomske Zastavine firme.

Centar za doživotno učenje “Gdanjsk-Brisel-Kragujevac”

Nakon što su se drešioci srpske i evrounijskih budžetskih kesa ozbiljno namerili da ugase gordost (i predrasude, btw) koje decenijama prate firme Zastavu i brodogradilište u Gdanjsku, respektivno...Sličnost ovih slučajeva nije savršena, ali je nekako zgodna za traženje jedinstvenog rešenja.

Nacrt projekta Gdańsk Shipyard – Kragujevac ZZO Lifelong Learning Center, sa centralom u Kragujevcu i školama satelitima u Briselu i Gdanjsku.

Predlog kurikuluma

Nastavna jedinica 1. Bankrot i privatizacija. Pojmovi eshatološkog karaktera, mogu biti odlagani do sudnjeg dana, ako ovaj dođe, kad dođe

Nastavna jedinica 2. Ponos, zasluge i konvertibilnost. Objasnititi kroz primere “gigant Zastava, ponos i dika”, “Gdanjsko brodogradilište, kolevka Solidarnosti”. Vežba: izračunati koliko dinara / evra vredi X jedinica ponosa (druga grupa učenika: X jedinica zasluga) konvertovanih nakon Y jedinica vremena u uslovima tržišnog modela...

Nastavna jedinica 3. Solidarnost i inflacija – razumevanje fenomena opadanja vrednosti solidarnosti nakon štancanja diskursa solidarnosti preko medijskih, sindikalnih i ostalih transmitera. Nivo solidarnosti srpske javnosti sa Zastavom sada je negde na nivou solidarnosti sa službenicama Beobanke onomad.

Nastavna jedinica 4. Subvencionisanje – pojam koji je namenjen naprednijim učenicima. Početi sa jednom sjajnom eufemističkom definicijom: “a genuine, far-reaching restructuring of a company that would ensure its long-term viability”. Preporučena nastavna metoda: kolaborativno učenje, napredni učenici (poljski đaci) kombinovano rade sa slabijim učenicima (srpski učenici) na zajedničkom projektu “Kako maznuti subvencije a da to nisu subvencije Briselu...onog lepog Pridruženog dana”.

Nastavna jedinica 5. Učenje po modelu – upoznavanje osnova socijalnopsihološkog oblika učenja kojim se od ranog detinjstva savladaju razne socijalne veštine čisto posmatrajući nekoga kako nešto radi. Nastavna metoda: kolaborativno učenje. Napredni učenik Dinkić je konačno sada shvatio će radnici Kragujevca glasati za Radikale i da povlađivanje rent-sikerima donosi bednu političku sumu. Braća Kaczynski još uvek nisu.

Nastavna jedinica 6. Debata na temu Multikefalnost birokratije nije direktno povezana sa kapacitetima za prepoznavanje političkih odluka sa beskonačno malom efikasnošću i beskonačno velikom fiskalnom proždrljivošću. Brisel je faktički subvencionisao Gdanjsk od 2005. (radi restrukturacije i privatizacije...). Toliko briselskih mozgova, a opet su naseli...Za potpuno razumevanje fenomena, ovu jedinicu obavezno obraditi zajedno sa nastavnom jedinicom 5, u vidu blok-nastave. Preporučena nastavna metoda: kolaborativno učenje. Ovoga puta učenici, naravno, menjaju uloge, srpski političari su lideri u timu...

Nastavna jedinica 7. Čas u prirodi. Radnici ZZO pridružuju se radnicima Stocznia Gdańska u planiranom protestu u Briselu 31. avgusta. Zajedno marširaju ka Briselu uz obaveznu pratnju nastavnika. Pošto je Leh Valensa sada podržao brodare, a licenca iz ispita solidarnosti mu još nije istekla, ko bi bio bolji drug Raja?

Bela kuga

Dugo se već priča kako je u Srbiji nizak natalitet i kako država mora nešto da uradi po tom pitanju. Nedavno je najavljena i nova strategija. Evo šta o beloj kugi kažu majke.

"Ja imam troje dece. Starijih dvoje sam rodila u inostranstvu, treće u Srbiji, gde je i vodjena cela trudnoća. Mogu da kažem, da je ovo treće bilo kojim slučajem prvo, nikad mi u zivotu više ne bi palo na pamet da pomislim na još jedno, a kamoli još dva deteta, sve zbog stravičnog iskustva što se tiče organizacije i odnosa zdravstvenih radnika u kombinaciji sa opštim uslovima u našim bolnicama." Na primer, "Kako ko upadne u sobu od „bogova u belom", bez ikakvog uvoda, predstavljanja ili pripreme, pravac u onu razdrljenu spavaćicu i štipanje za grudi „da vidim je l' imaš mleka", koji užas, koja noćna mora, strašno! To mi se desilo dva puta, posle toga sam vikala čim neko upadne u sobu „Imam mleka! Sve je u redu!", samo da me ostave na miru."

I na kraju zaključak: "Ovu temu nisam postavila ovde da nekog plašim, nego da čujem vaša iskustva i da kažem svim budućim mamama da ako situacija u mestu gde vi živite imalo liči na gore opisanu, idite u neko privatno porodilište, ako ikako možete i ako verujete u stručnost lekara koji u toj privatnoj klinici radi."

Jedna druga mama kaže: "Možda zvuči previše racionalno ali u privatnoj klinici se više trude jer se zna ko je kriv ako nešto nedaj bože zabrljaju. A u državnoj bolnici su masovno umirale bebe jedno vreme i nikom ništa. Ne kažem da nema greški i kod privatnika ali se bar više trude jer ako ih tužis posle može samo da zatvori i ćao."

Zato bi i bilo najbolje kada bi sve bolnice bile privatne. Kada nekome to kažem, prvo pitanje je - kako bi se siromašni lečili? Mnogi ne shvataju da postoji i mogućnost da bolnice budu privatne, ali da se i dalje finansiraju iz osiguranja - privatnog, za one koji to mogu, a državnog za one koji to ne mogu da priušte.

22 August 2007

Flat tax

Češka je još jedna zemlja koja je uvela jedinstveni porez na dohodak - od 1. januara 2008. biće 15%, a od 2009. smanjuje se na 12.5%.

Zanimljivo je videti razloge zbog kojih političari uvode jedinstvene, odnosno odustaju od progresivnih poreza. U češkom slučaju to je efekat ugledanja. Estonija, Slovačka i ostale zemlje istočne Evrope su uveli ravan porez i to se pokazalo uspešnim. Kada se doda uticaj stranke Vaclava Klausa, pretpostavljam da je postojala jaka struja koja se zalagala za ovu reformu.

U Srbiji je (relativno) ravan porez uveden čini mi se iz pragmatičnih razloga, u sklopu opšte poreske reforme čiji je glavni cilj bio pojednostavljenje komplikovanog poreskog sistema. Ravan porez je bio najjednostavniji, pa je kompromis pronađen u sadašnjem sistemu sa samo dve poreske stope. Osim toga, zbog problema sa izbegavanjem poreza, znalo se da bi progresivni porez bilo jako teško prikupiti. I danas, zbog poreza i doprinosa poslodavci prijavljuju plate manje od stvarnih, a tek bi to bio slučaj sa progresivnim porezom.

20 August 2007

Aleksandra, Gazda-Veljin donji veš i aneksi...

Novi obrt u aferi Ugovor za koncesiju. Gazda Velja dozvolio da se u prostorijama Vlade čita ugovor, ali ne može da se iznosi, fotokopira itd. Dodatno, ne mogu da se vide ni aneksi ugovora, koji su po svoj prilici najzanimljiviji, jer je tamo razrađena metodologija obračunavanja drumarine, kao i verovatno ono famozno slabljenje bankarskih garancija, koje bi moglo da bude i glavni razlog što se to krije (čujemo glasine da je garancija smanjena sa 150 miliona na samo 10 miliona evra).

Kad su novinari rekli Gazda-Veljinoj portparolki Aleksandri Janković da su aneksi najvažniji, i da bi oni, ako je to u redu, da ih vide, žena im odbrusila: "čovek vam da prst a vi hoćete celu šaku. Prvo: kao, ugovor je sporan - daj da vidimo ugovor, a onda, kad vidite ugovor - onda su aneksi, a posle toga - daj da vidimo donji veš ministra Ilića i premijera". Mislim, stvarno...perverznjaci...

Dakle, da sumiramo.

Korak 1. Ugovor ne može da se objavi jer se koncesionar protivi, a po ugovoru od njegove odluke zavisi da li će se objaviti. To potvrđuje i Boža Đelić.
Korak 2. Ugovor ipak može da se vidi u Vladi Srbije, ali bez aneksa.
Korak 3 Isti ugovor koji može da se vidi u Gazda-Veljinoj kancelariji, ne može da se objavi na sajtu Vlade Srbije (!).
Korak 4. Gazda Velja najavljuje da će u četvrtak Vlada da glasa da li da objavi i ugovor i anekse na svom sajtu.

Mala logička vežba: dajemo novinarima ugovor za koji smo do pre dva dana složno tvrdili da ne možemo da ga damo jer nam koncesionari brane. Ali, nikako fotokopirati, iznositi iz Vlade ili tražiti da se objavi na sajtu, ili tražiti anekse (možda koncesionari zapravo brane samo fotokopiranje i čitanje sa sajta, a ne i čitanje sa papira u Vladi? Saznaćemo kad vidimo anekse...).

Nagradno pitanje za vas:
Šta tačno koncesionar zabranjuje:
a) čitanje celog ugovora, sa aneksima, makar i u Vladi
b) čitanje i fotokopiranje, tj iznošenje iz Gazda-Veljine kancelarije oba.
c) puko čitanje samo aneksa (u Vladi, na sajtu, bilo gde)
d) čitanje i fotokopiranje samo aneksa
e) objavljivanje na sajtu Vlade i ugovora i aneksa
f) objavljivanje na istom sajtu samo aneksa

Ja ne znam odgovor, javite se vi...

Radna mesta

Donacije za podsticaj direktnog investiranju u Srbiju do sada je dobila 31 firma, što je omogućilo otvaranje više od 7.500 radnih mesta, izjavila je danas državna sekretarka u Ministarstvu ekonomije i regionalnog razvoja Jasna Matić. Ona je precizirala da je ukupno je podeljeno 15,5 miliona evra obezbeđenih iz Nacionalnog investicionoga plana...

Reductio ad absurdum je najlakši način da se pokaže da je ovo besmislica. Ako to važi za 7.500 radnih mesta, zašto ne uradimo isto za svih 750.000? Zašto da ne iskorenimo nezaposlenost jednim potezom? Zato što bi onda bilo jasno da za to neko mora i da plati. Kada se dovede do logičke krajnosti, jasno je da je ova inicijativa gora od prelivanja iz šupljeg u prazno - ona proizvodi čist gubitak. Kada bi samo neki novinar postavljao neugodna pitanja na Vladinim konferencijama za štampu.

Preduzetnici i mentori

Zabavljaju me ovakvi tekstovi. Direktor Agencije za mala i srednja preduzeća, koja sada daje nekakve kredite mladima sa novim idejama, kaže:
Do sada se već preko 2.000 mladih interesovalo i njihove ideje su sjajne. Bilo je ideja za proizvodnju leda, pravljenja metli za izvoz, komercijalnu izradu narodnih nošnji... Jasno je da mladi imaju odlične zamisli, ali im treba pomoć da započnu posao.

Otkud, Dejane, znaš da su te ideje sjajne? Jedino što možeš reći je da su interesantne. Da su sjajne, do sada bi ih neko sprovodio i lepo zarađivao na njima, a ne bi molio državu za pomoć. Svaka biznis ideja kojoj je potrebna pomoć van tržišta je po definiciji loša ideja.

Ovo je još bolje -- političari će preduzetnicima bukvalno dodeljivati mentore:
Svi koji budu podneli zahtev za kredit imaće priliku da prođu obuku u Agenciji. Svima kojima krediti budu odobreni dodelićemo mentore - konsultante, tako da uspeju da prebrode prvih par kritičnih godina, a onda ih prepuštamo da se snalaze na tržištu.

Stiglitz u svom elementu

Joe Stiglitz je pronašao novi neoboriv razlog zašto slobodna trgovina ne valja, tj. zašto bi je trebalo ograničiti: "da bi se spasila planeta" od Amerike. Treba, veli nobelovac, "uvesti porez na proizvode iz Amerike" jer se oni proizvode uz veliku potrošnju energije!

Ako ovome dodamo da je već opšte poznato da treba oporezovati i ocariniti dodatno kineske proizvode jer se neekološki prave, a i kapitalisti tlače jadne radnike bez adekvatnog sindikalnog zakonodavstva, pa onda proizvode iz Malezije i Indonezije gde jadna deca šiju lopte za Nike i otimaju hleb nasušni zapadnim sindikalnim radnicima, i šećer iz Afrike jer dampinški smanjuje prihode šećernih koncerna u Evropi - shvatamo da svi putevi vode u Rim, i da gdegod zagrebemo istina se nameće sama po sebi. Razni su razlozi, ali zaključak je uvek isti - protekcija je mala i treba je uvećati.

Samo treba staviti tačku na "i" - postaviti Stiglitza recimo na čelo MMF ili Svetske Banke da sa ekipom stručnjaka definiše "optimalne carinske i poreske stope" za ceo svet.

19 August 2007

Patrijoti, manji patrijoti i upravni odbori

Definitivno, to je zanimljiv trend - poslednjih desetak dana glavna mantra DSS, RTS, NSPM mašinerije više nije "gaženje međunarodnog prava" i "otimanje 15 posto teritorije suverenoj zemlji", već "formiranje NATO države na Kosovu". Više i ne brojim, ali mislim da je bar 4-5 visokih zvaničnika DSS, uključujući portparola Vlade, iznelo ovakvu ocenu, skoro istim redom reči u rečenici. Izgleda mi to kao neka organizovana kampanja. Recimo, stručnjak za liberalno-demokratske studije Slobodan Samardžić, pa Dragan Jočić (preskočiću komentar) , a sad vidimo i njihov kolega Aleksandar Popović.

Skoro kao epidemija! Ono što je u celoj stvari čudno to je toliko njihovo insistiranje na NATO državi (a ne recimo "šiptarskoj" ili "komadanju srpske" itd). Skoro da se stekne utisak da je mnogo veći problem što će ta država da bude "natovska" nego što NEĆE da bude srpska. Kao da bi bilo bolje da je albanska ili bilo čija, samo ne ovih zlikovaca...Interesantno je zapaziti ovu promenu retorike koja više ne stavlja u centar nacionalnu nezavisnost, nego strah od geopolitičke dominacije NATO-a na Balkanu. Srpska Vlada kao da više brine geopolitičke brige Rusije (uživeli se ljudi u novkomponovanu rusofiliju), nego svoje nacionalne brige. Ne da li će Kosovo biti deo Srbije ili ne, već da li će se prokleti NATO zauvek instalirati na Balkanu ili neće.

Još zanimljivije od ovog lupetanja DSS-ovskih gen-sekova o NATO državi su mi rekacije DS. Šef njihove poslaničke grupe, Nada Kolundžija kaže da je to loše, da šteti imidžu zemlje, i da nas vraća u Miloševićeva vremena, sada kada nam je podrška Zapada potrebna u "borbi za Kosovo". To zvuči bar razumno. Ali šta će DS preduzeti da obuzda svoje rusofilske koalicione partnere? Da neće možda da zapreti izlaskom iz Vlade, posebno ukoliko dođe do veće eskalacije i recimo značajnijeg pogoršanja odnosa sa Zapadom (uopste ne sumnjam da su Koštunica i mislioci oko njega na to jako spremni)?

Ja sam vrlo skeptičan, pošto su upravni odbori, javna preduzeća, fondovi i agencije već podeljeni. Iz onog što smo videli poslednjih meseci postalo je kristalno jasno da je JEDINI motiv DS za ulazak u vlast upravo deo kolača materijalnih pogodnosti vlasti, a ne nikakvi ideološki razlozi. Kratko rečeno, korupcija, legalna i ilegalna, u nereformisanom javnom sektoru i raznim fondovima i agencijama. Zato su bili spremni da otrpe neviđena poniženja od DSS poput velike blamaže sa jednokratnim korišćenjem Bože Đelića koji je bez mnogo muke pušten niz vodu (sto je njihovim pristalicama izgledalo krajnje čudno, pa je traženo objašnjenje u "mekom" Tadićevom ličnom karakteru), jer im ništa, pa ni šanse na sledećim izborima nije važnije do toga da upravljaju NIS-om, Komercijalnom Bankom i raznim fondovima, kao i da nakrcaju upravne odbore svojim kadrovima, u međuvremenu stasalim za bogaćenje u javnoj službi. Dok još mogu, ovih godinu-dve, kada će možda zaista morati da se to reformiše i privatizuje. Zato mene ne čudi ni njihovo solidarisanje s gazda Veljinim kriminalim radnjama sa koncesionim ugovorom. Zar ne bi ispali stvarno političke "face" da zaprete izlaskom iz Vlade zbog tog "tajnog" ugovora, makar kao sredstvom pritiska da se on odmah objavi? Ma, ne, to ne dolazi u obzir. Profit od učešća u masnom kolaču vlasti je izgleda toliko veliki, da je politička korist stranke nevažna. To je jako, jako zabrinajvajući indikator prirode ovog sistema. Izgleda da u tom sistemu može toliko da se nekažnjeno krade da ti je svejedno šta će biti na sledećim izborima.

Stoga, nema bojazni, može da bude s Kosovom šta god kome volja, mogu Koštuničini ljudi i da objave i rat NATO-u, pošto im je njihov šef već objavio poziv na novi Kosovski boj, DS će da bude kooperativan. Jer je na velika vrata pripušten na kazan, i ne namerava odatle da se skloni, ni sata pre nego što bude morao.

Buchanan & Tullock, eksperiment in vivo.

18 August 2007

Kritična nestašica?

Da li je iko od vas primetio da nema hleba? Ja svakako nisam.

Zašto je to uopšte bitno? Pa, Zakonom o spoljnotrgovinskom poslovanju (član 17.) je eksplicitno predviđeno da Vlada može da uvede zabranu izvoza neke robe samo u slučaju "kritične nestašice". U obrazloženju Uredbe kojom se zabranjuje izvoz pšenice, kukuruza, soje i suncokreta se ne navodi ni jedan jedini dokaz da je došlo do kritične nestašice. Navodi se da je došlo do rasta cena pšenice i kukuruza, da je rod soje ugrožen, a suncokret se praktično i ne spominje.

Vlada navodi dva obrazloženja koji po zakonu ne mogu da budu osnov za uvođenje zabrane - poremećaje na tržištu (na birokratskom jeziku to znači - "promena cene kojoj se nismo nadali") i pretnju makroekonomskoj stabilnosti (kada se Vlada naprasno i u pogrešnom trenutku seti da tako nešto treba da postoji). Po meni, donošenjem ove Uredbe nisu samo doneli glup propis (našta smo se već i navikli i o čemu je na TR-u već bilo reči), već su i prekršili zakon (našta smo se bili navikli, pa smo se malo odvikli, pa se sada polako ponovo navikavamo).

Iskreno, čini mi se da su prekršili i član 5. istog zakona, kojim se precizira da zahtev za uvođenje zabrane izvoza Vladi može da predloži isključivo ministarstvo nadležno za ekonomske odnose sa inostranstvom (sada za ekonomiju i regionalni razvoj). Iz samog stila pisanja obrazloženja (primer - "Donji listovi na stabljici su već počeli da žute, pa postoji opasnost da cvetovi odbace plod.") jasno se vidi da je obrazloženje pisao neko iz Ministarstva poljoprivrede, pa pretpostavljam da su ga i formalno oni predložili Vladi iako to po Zakonu ne mogu da rade. Imajući u vidu stav G17 po ovom pitanju (ili barem potpredsednice stranke), skoro sam siguran da je tako i bilo.

17 August 2007

E, Vlado, Vlado...

Vlada Međak (Kancelarija za pridruživanje EU) za novi "Ekonomist":

"Zakon o zaštiti konkurencije je usvojen, zakon o državnoj pomoći je završen, ali se čeka potpisivanje sporazuma. U principu nema potrebe ni da se donosi pre, jer bi se smanjila mogućnost Vlade da subvencioniše privredu."

Zakon o državnoj pomoći ima više elemenata, ali je njegova suština da subvencije države budu transparentne. To je jedna od onih stvari koje nam trebaju zbog nas samih, a ne zbog EU. Isto kao i smanjivanje subvencija.

Krediti

Jelašić:
Ograničavanje roka otplate na nenamenske gotovinske kredite je jedna od mera NBS koje će ona primeniti da bi se suzbio rast javne potrošnje, smanjio trgovinski deficit i ojačala kapitalna baza banaka.

Ne smanjuje se javna nego privatna potrošnja i to na administrativan način. Ako se cene kredita formiraju na tržištu, zašto bi država administrativno odlučivala ko može koliko i kakvih kredita uzeti? Država formira osnovnu kamatnu stopu, ali kada jednom odluči o tome, ne bi trebalo da se meša u to da li kredite neko uzima za proizvodnju, potrošnju ili letovanje. Poenta ekonomije nije fiksiranje agregatnih brojeva da lepo izgledaju. Ako se potrošački krediti uzimaju, to znači da građani u njima vide korist. Sprečavati ih da to rade je isto kao i zabraniti im da gledaju TV više od 3 sata dnevno. Ekonomski, to se može gledati kao još jedan dodatni porez. Kao i svaka zabrana.

NBS naravno treba da brine o inflaciji. Ali kada bi brinula samo o inflaciji onda ne bi brinula o tome da li su krediti potrošački, keš ili proizviđački, nego bi regulisala osnovnu, referentnu kamatnu stopu i tako smanjila ukupnu ponudu novca. Kako se ta ponuda raspodeljuje na privatnu i investicionu potrošnju bila bi stvar tržišta, odnosno tražnje za jednom i drugom. Prema tome, ovo se radi zato što NBS hoće specifično da smanji privatnu potrošnju i kao što je Jelašić već nekoliko puta rekao, trgovinski deficit. Ali zašto ih interesuje trgovinski deficit? Deficit imamo zato što imamo višak deviza, a ne višak dinara. Zato ga možemo priuštiti i to je dobro. Svaka trgovina donosi korist. Uvoz je dobar za građane i o tome oni sami najbolje govore kada kupuju robu iz uvoza.

Ako je inflacija problem, postoji jednostavno rešenje: da Vlada zamoli Evropsku centralnu banku da vodi našu monetarnu politiku. Po receptu Crne Gore. Tada bi čvrsta valuta bila grantovana i NBS se ne bi petljala u to ko, koliko i zašto troši.

16 August 2007

Ustav Saudijske Arabije

Član 22:
Ekonomski i društveni razvoj će biti postizani prema pravednom i naučnom planu.

Eko-frikovi i Katarina, jos jednom

Kada je snažni uragan Katarina pre dve godine pogodio New Orleans, plaveći grad, odnoseći mnoge zivote i čineći veliku štetu, čitava javnost, a posebno eko-frikovi u Americi, ali i drugde, napadali su Vladu sto nije ulagala više u zaštitu grada. Osim tirada o globalnom zagrevanju koje vodi jačanju uragana (sto čak i IPCC odbacuje) i insinuacija da se vlada nije brinula za Big Easy jer su tamo crnci, slušali smo jedan bazični refren: oslanjanje na tržište i zapostavljanje uloge vlade u zaštiti gradjana dovelo je do katastrofe. Ako se to ne promeni, i vlasti počnu da više slusaju ekološki svesne grupe i lobije, i počnu "više da ulažu u ekološku zaštitu" katastrofa će se ponoviti.

Ali, neokonzervativni mangupi su malo kopali po istoriji, i gle šta su iskopali:

In the wake of Hurricane Betsy, which struck New Orleans in 1965, the U.S. Army Corps of Engineers proposed building flood gates on Lake Pontchartrain, like those in the Netherlands that protect cities from North Sea storms. In 1977, the gates were about to be built, but the Environmental Defense Fund and Save Our Wetlands sought a court injunction to block the project.

According to John Berlau's recent book, "Eco-Freaks: Environmentalism is Hazardous to Your Health," U.S. Attorney Gerald Gallinghouse told the court that not building the gates could kill thousands of New Orleanians. Judge Charles Schwartz issued the injunction despite the evidence refuting claims of environmental damage.

Zeleni su dakle blokirali izgradnju zaštitne brane, uz pomoć "progresivnog" sudstva. A onda optužuju notornog W. Busha...

14 August 2007

Danica Popović

Ne volim panegirike, ali ne mogu da odolim: Danica Popović ima savršenu veštinu da “izvuče tržišnog zeca” pred mejnstrimom a da ovaj može samo potvrdno da klima glavom i trepće…a pri tome beli zec privatizacije još viče ono Alisino “zakasniću, strašno ću zakasniti!” Sjajno!

Fraza decenije

Evo je:

...g. Marinko Vučinić, direktor izdavačke kuće Tersit, koja je dala značajan doprinos pokušaju da se obnovi građanski duh Beograda, pomogao je uobličavanju Škole svojom imaginacijom, iskustvom i razboritošću.

Na osnovu prethodnog posta, reklo bi se da direktor izdavačke kuće Tersit, M.Vučinić, po zanimanju publicista, ima dovoljno razloga za šamaranje po državi zbog slabe nege i brige oko srpskog izdavaštva.

Pogledajmo malo bolje ovu frazu decenije.

Čovek je učestvovao u pravljenju Kredibel škole (1993), a kasnije i njenog duhovnog nastavka - Beogradske otvorene škole. Član je Upravnog odbora škole.

Jasno mi je da se tadašnja cela priča lepo složila kroz diskurs o stvaranju elite, demokratizaciji, otvorenom društvu, građanskom duhu i ostalim lako uklopljivim elementima anti-miloševićevizma devedesetih.

Jasno mi je i da su neki uneli imaginaciju, razboritost i sve to što se pominje u istorijatu škole za Našu stvar.

Jasno mi je i da su neki od studenata i profesora poradili na zalihama svog ljudskog, socijalnog i drugog kapitala zahvaljujući fenomenu BOŠ. To su bile pozitivne eksternalije cele mašinerije rušenja demokratskog despota.

Problem je kada dođemo do famozne tržišne ledine i čistine i vetrometine iz prethodnog posta. Ne znam kakvo iskustvo ima u tome G.Vučinić kada njegova izdavačka kuća Tersit radi na infuziju sterilnu od tržišnog virusa, sve lepo od fondova raznih OpenSociety, OlofPalme, Stiftungova ovih i onih. Za te dobrovoljne davaoce baš ne berem brigu, nego me muči što pare iz gradskog budžeta i nekolikih ministarstava idu direktno za projekte Beogradske otvorene škole. Projekti - izdavačka kuća - projekti - izdavačka kuća. Vrlo zgodno.

E, tu se postavlja još jedno pitanje: ontološko, a bogami i logičko. Čemu rastući udeo državnih (a i ostalih?) donacija u naturi i parama za jednu formu Flying University koja više nema svoju svrhu? Nevladina organizacija koja undergraund "školuje" buduću "elitu" radi demokratizacije i građanizacije...P-L-E-A-S-E! Pravac na akreditaciju za univerzitetsku ustanovu, i gotovo! A Olaf Palme može da donira koliko hoće. Grad Beograd i ministarstva, pak, ne! Inače, eto nama materijala za TR.

Back to M.Vučinić... Kako objasniti njegovu tržišnu fobičnost? Možda je čovek samo solidaran sa svojom gildom. Odnosno, njenim delovima. To su oni siroti izdavači koji nisu imali sreće da dobiju poslove veće od kuvara srpske emigrantkinje Srpski kuvar po receptima moje mame Perse. U 200 primeraka. Za familiju i Srpski klub iz Hendersonvillea.

Fraza dana: na čistini divljeg tržišta

Marinko Vučinić, publicista:
Издавачи у Србији и сада функционишу без икакве помоћи државе и остављени су на чистини дивљег тржишта и огољене комерцијализације.

Šmrc. Pa i teniseri su. Razlika je samo što se njihove usluge traže. Vi izdavači, ako vam niko ne kupuje knjuge, kako bi bilo da počnete da trenirate?

13 August 2007

O razlici između evropske i američke politike

Economist objašnjava sve u dve rečenice:

Gospođu Clinton mogu prikazivati kao komunistu na nekom radiju u Kanzasu, ali stavite je pored Nikolasa Sarkozyja, Angele Merkel, Davida Camerona ili bilo kog drugog navodnog evropskog konzervativca i u gotovo svakom pogledu ona je desno od njih. Ona i boga pominje češće nego prosečni evropski sveštenik.

Tržišni fundamentalisti?

MMF predlaže Japanu da podigne poreze:
Most Directors considered that given the size of the task at hand, additional revenue measures will be needed ... Among possible measures, increasing the consumption tax has the benefit...
I tako dalje.

Ovo nije iznenađenje jer MMF često predlaže povećavanje poreza. Oni u proseku nisu ni neoliberali ni tržišni fundamentalisti. Njihov prioritet je uravnoteženje budžeta, a ne nivo javne potrošnje (osim ako niste Vlada Srbije pa predložite jedan veliki NIP od 2 milijarde dolara).
Ali je dobro imati u evidenciji ovakve slučajeve, kada sledeći put neko pomene navodni tržišni fundamentalizam jedne (među)državne institucije kao što je MMF.

11 August 2007

Ah, ti Austrijanci...

Bernhard: Ja sam uvek živeo samo od onog što sam radio, nikada nisam dobijao neku subvenciju, nikada se oko mene niko nije trudio, do dana današnjeg. Ja sam protiv svakog subvencionisanja, protiv svakog redovnog plaćanja, umetnicima ne treba dati ni groša. To bi bilo idealno i onda bi možda nešto od toga i ispalo. Umetnicima bi trebalo vrata, kroz koja žele da prođu, potpuno zatvoriti i zaključati. Ništa im ne treba dati, treba ih ostaviti pred vratima. To se nije uradilo i zato imamo lošu umetnost i lošu literaturu. Oni se provuku do nekih novina, do nekog ministarstva, nastupe kao da su geniji, i dobiju svoj stan, svoje papire i osigurani su do kraja života. I onda više ne mogu da napišu ni jednu dobru knjigu.

Flajšman: To znači da treba ukinuti svaku podršku?

Bernhard: Nikakva podrška umetničkom radu! On mora sam sebe izdržavati. Ne treba subvencionisati ni velike institucije. Tu bi trebalo da deluje trgovački princip "opstani ili umri". Zato je ovde i došao kraj svakoj umetnosti, zato što sve ima podršku. Ne bi bilo moguće da se prave takve budalaštine koje ljudi prave da se iza toga ne kriju subvencije koje su ih potpuno uništile.

Flajšman: A šta je sa pozorištem, sa recimo Burgteatrom?

Bernhard: I to sve treba ukinuti. To treba da bude trgovački posao, izdvojiće se male opere koje mogu same sebe da finansiraju, i sve će onda postati prirodno. Ukratko rečeno: ukinuti svaku subvenciju i podršku. Ja mladom umetniku ne bih dao ni 10 šilinga, apsolutno ništa! Neka uradi šta zna, pa će ili uspeti ili neće. Tako sam i ja. Samo što je Austrija jedna država subvencija, tu je sve subvencionisano, svaka tupava glava je prenatrpana i bandažirana subvencijama, a oči i usta su im nakljukani državnim parama, tako da ništa više ne vide, ništa više ne čuju, i onda ništa više i nisu.

Flajšman: A u drugim zemljama nije tako?

Bernhard: Verujem da nije. Ovde je to preko svake mere preterano. A ako toga ima u drugim zemljama, onda ima u mnogo manjoj meri. Samo pisac koji izdržava sam sebe, koji mora da radi, može nešto i da postigne. Ali, onaj koji zna da ne mora ništa da radi zato što će mu prvog doći plata od Ministarstva ili neke druge institucije – to je strašno. Svi sede samo kao usedelice i čekaju da im stigne od Minsitarstva, i pletu.

Flajšman: Ali, najveći deo davanja su troškovi osoblja? Bilo bi vrlo surovo kada bi se počelo sa masovnim otpuštanjem?

Bernhard: Pa, ti ljudi se moraju otpustiti. Moraju malo da živnu, i tako se samo leševi motaju po velikim pozorištima. To su hiljade ljudi koji u osnovi nisu nizašta, i samo su izdržavani. Pozorišta moraju sama sebe da izdržavaju, a naročito nacionalna pozorišta. Već je ta reč – nacionalno – čista glupost. Pozorište treba da bude u nekoj zgradi u kojoj će plaćati zakupninu i sve ostalo. Jedna od tih uobičajenih krilatica – a inače su krilatice sve redom odvratne – ovde bi odlično legla: "stesati (na pravu meru)". Svakog pojedinačno treba stesati na pravu meru, i to toliko ga stesati na pravu meru sve dok od njega ništa ne ostane. Kad neki glumac odigra dobar komad, onda će ljudi doći i sve će moći samo od sebe da opstane.

Flajšman: A kad neko pozorište kaže da Tomas Bernhard traži previše novca i mi nećemo da mu damo tolike tantijeme?

Bernhard: Ja sam trgovac i uvek tražim onoliko koliko nešto vredi. Kao što je moj pradeda rekao: kilo putera kod mene košta toliko, a ako vam je to mnogo, vi idite drugde... Kada neko nešto napravi, onda on tačno oseća koliko to vredi i ti tu stvar možeš dobiti ukoliko platiš cenu koju on traži. Ukoliko nećeš da platiš – onda zdravo! I kod mene nije ništa drugačije.


Verovali ili ne, ove stvari ne govori neki libertarijanski profesor ekonomije iz Amerike, nego veliki austrijski pisac Thomas Bernhard. Imate ceo intervju ovde.

Hm, Austrija...

10 August 2007

"Dođi druže u Srbiju uže" 1

Zaista, u Srbiji se događaju stvari koje su verovatno moguće još samo u Gabonu i Svazilendu.

Vlada potpiše ugovor o koncesiji za autoput. Ne objavi ga. Zaduženi ministar kaže da je to državna tajna. Sa raznih strana se traži objavljivanje ugovora, ali ministar ne ferma nikog. Čak i nameštenik za javne informacije ili kako se već zove, naredi da se ugovor objavi, ali uzalud. Na kraju, posle raznih izgovora koje smo imali prilike da čujemo, najnoviji kaže da se ugovor može objaviti samo uz dozvolu koncesionara!

Ali, ministar je onda sklopio štetan ugovor, takoreći on je krivično odgovoran. Kako javni ugovor između Vlade jedne zemlje i privatnih koncesionara može biti tajna? Drugi ministar može sutra sklopiti ugovor sa privatnom firmom kojim se koncesija plaća na privatni račun ministra. A ugovor je tajna jer koncesionar tako traži. Šta ćemo u tom slučaju?

Daleko smo od tačke kada će ekonomska filozofija Bože Đelića postati legitimna tema. To će se desiti kad ogoljeni KRIMINAL u Vladi prestane da bude tema. A dok se ne objavi ugovor, posao sa autoputem se ima smatrati čistim kriminalom. Jer da nije, ugovor bi bio objavljen. Mislim da je to jedina razložna pozicija.

Lubenice


Na tezgi s voćem
zelene Bude.
Pojedemo im osmeh
pa ispljunemo zube.


To je Charles Simić, novi Pesnik laureat SAD. Ovde je u originalu, ali prevod čak zvuči bolje.
Iz teksta u Vremenu mi se čini da je čovek naš -- milsim liberal.

Koliko nas košta Zastava

B92:
Za sada, na domaćem tržištu godišnje se proda oko 15 hiljada Zastavinih automobila. Da su domaća vozila i dalje popularna, jasno je kada se zna da po srpskim putevima danas krstari i više od 25 hiljada „fića“, iako najmlađi od njih ima 22 godine.

Ne postoje popularna i nepopularna vozila, postoje samo dobri i loši automobil/cena dilovi. Fića je "popularan" samo zbog mazohističke zabrane uvoza starijih automobila.

Cena koju plaćamo za održavanje Zastave nisu subvencije, niti socijalni programi radnika. Oni su sitnica u odnosu na nemerljivu štetu koja se nanosi primoravanjem potrošača da kupuju automobile koje niko drugi na svetu neće.

09 August 2007

Politička ekonomija globalnog zagrevanja

Preživeli smo krajem jula jednu od najtoplijih nedelja od kad se mere temperature u Srbiji. Slušali smo tim povodom dosta obnovljenih teorija i para-teorija o tome kakvo je pravo značenje i koje su posledice globalnog zagrevanja (koje, globalno zagrevanje, je odmah, bez nekog pravog razloga, povezano sa ovom trenutnom, anomalijskom vrućinom).

Ja ću da prokomentarišem jednu stvar koja nije baš sasvim u fokusu javnosti vezano za ovo pitanje - a to je ekonomska osnova priče o klimatskim promenama (o tome imam nameru da napravim jedan veći članak, a sad sa vama delim samo osnovnu ideju). Svakako da se ekonomisti među čitaocima i blogerima sećaju poznatog skandala sa izveštajem UNDP o "humanom razvoju" iz 1999 godine. Čuvenog izveštaja u kome se tvrdilo da "petina najbogatijih u svetu poseduje 83% dohotka a najsiromašnija petina samo 1,3%". Skandal se sastojao u tome što je ova kalkulacija napravljena korišćenjem metode konverzije putem valutnih kurseva. Uzmete GDP per capita neke zemlje, pretvorite ga u dolare po važećem kursu u toj zemlji i izračunate "realni" dohodak te zemlje po srednjim svetskim cenama. Antiglobalisti su neumorno citirali ovaj izveštaj kao "dokaz" sve većeg siromaštva i nejednakosti u svetu (ja mislim da je kod nas Zaga Golubović u svakom svom članku u poslednjih 5 godina navodila bar dvaput ovaj "dokaz UN o neviđenom ekonomskom pustošenju neoliberalizma"). Ali, naravno, metodologija izveštaja je bila pogrešna jer drastično potcenjuje bogatstvo siromašnih zemalja. Kada se dohoci konvertuju preko PPP (pariteta kupovne moći) dobije se bitno drugačija slika: od jaza najbogatije i najsiromašnije petine od 74:1, dobije se 16:1. Jasno je i zašto - siromašni u Bangladešu i Srbiji ne kupuju po srednjim svetskim nego po bangladeškim i srpskim cenama, po pravilu znatno nižim. Oni poseduju mnogo više realnih dobara i usluga, nego što im sistem računanja preko deviznih kurseva daje, i u teoriji se smatra da MER sistem u odnosu na korektni PPP potcenjuje dohodak zemalja van OECD najmanje 3 puta. Ovaj izveštaj UNDP je došao pod udar kritike, posebno zato što su sve vodeće međunarodne ustanove, od OECD, IMF i drugih, već preporučile PPP sistem kao neku vrstu zlatnog standarda za svrhe međunarodnih komparacija dohodaka i analize siromaštva. Komisija za statistiku UN UNSEC je u svom izveštaju nazvala UNDP-vo korišćenje monetarnih kurseva "materijalnom greškom" koja "fundamentalno iskrivljuje pogled na dati problem". UNDP je morao da koriguje svoj izveštaj i da objavi nove podatke. Tako je skandal okončan još jednom blamažom UN, ali to nije sprečilo antiglobaliste da nastave sa propagandom o "neviđenom porastu nejednakosti u svetu" zasnovanom na kompromitovanim UNDP-vim "podacima".

Pitate se kakve to veze ima za globalnim zagrevanjem. E, pa UN ima još jedno "ekspertsko telo", IPCC (panel za klimatske promene) čiji je zadatak da nas plaši klimatskim katastrofama (tj "podržava Okvirnu konvenciju o klimi UN", koja kaže da se "moramo boriti protiv suvišnih emisija CO2"). E pa taj IPCC je u svom Third Assessment Report (TAR; 2001) napravio niz onih čuvenih scenarija porasta temperature u XX veku koji se kreću od "1.5 stepeni do 6 stepeni" (čuli ste to na televiziiji). Različiti scenariji su zasnovani na različitom tempu potrošnje fosilnih goriva, rasta populacije i što je posebno važno, rastu dohotka per capita u XXI veku. Posebno je važna ideja da će u ovom stoleću doći do konvergencije to jest, siromašne zemlje će uhvatiti priključak sa OECD.

I pogodite, da bi precenio dubinu ekonomskog jaza koji sada deli bogate od siromašnih, a time budući ekonomski rast koji je potreban za hvatanje priključka, a time i porast potrošnje fosilnih goriva, a time i porast emisije CO2, a time i porast tempreature, IPCC koristi - šta? Pogodili ste, sistem MER, poređenje dohotka putem oficijelnih deviznih kurseva i srednjih svetskih cena, i čak se eksplicite poziva na diskreditovani UNDP izveštaj iz 1999 koji koristi tu metodologiju.

Rezultati nisu izostali. Po nalazima IPCC/UNDP, odnos dohotka OECD zemalja i Azije je 40:1. Kad preračunate preko PPP to postaje 9,3: 1. Nije loše, samo 4 puta. Po najalarmantijem od svih scenarija A1F1 po kome će doći do velikog rasta GDP i potrošnje energije u XXI veku, svetski dohodak bi trebalo da se do 2100 godine poveća 140 puta! Za poređenje, u XX veku je porastao oko 5 puta! Ovo je još bolje od prethodnog - precenjivanje verovatno između 20 i 30 puta.

Ali pogledajte najblažu grupu scenarija B1, koji bi po nalazima IPCC trebalo da budu scenariji koji se odlikuju relativno manjom potrošnjom fosilne energije i oslanjanjem na informatičke tehnologije i alternativne izvore eneregije? Tzv "scenariji niskih emisija". Kako stoji stvar sa tim "najblažim scenarijima"? Pa svetski dohodak bi trebalo da poraste do 2100 godine 70 puta u Aziji, a oko 30 puta u ostaku zemalja van OECD. Opet, za poređenje, Japan je zemlja koje je u XX veku najbrže rasla u svetu, i on je uvećao svoj dohodak 20 puta! Ceo svet će u XXI veku rasti 2-3 puta brže od Japana u XX-om, a 4 puta brže od proseka celog sveta u istom periodu? Čak i najblaži scenariji IPCC su ekstremno neplauzibilni.

U pogledu emisija CO2, to se najbolje vidi po B1 T MESSAGE scenariju kojeg IPCC smatra definitivno najblažim, porast emisija CO2 u deceniji između 1990 i 2000 trebalo je da bude oko 0.9 GtC. Bio je, po podacima američkog ministarstva energetike oko 0,36 GtC. Dakle, 2,5 puta manje. Šta tek reći za "strože" scenarije, one na koje se novinari i propagnadisti levičarskih NGO mnogo više pozivaju? Koliko su tek njihove projekcije porasta GDP i emisija CO2 realistične?

Nema vremena ni prostora za bavljenje dodatnim detaljima. Samo jedna napomena za kraj. Metan je staklenički gas koji ima polovinu radijacijske moći CO2. Po svim modelima, predviđen je njegov snažan porast u XXI veku. Ipak, koncentracija metana je prestala da raste poslednjih godina! Šta da radimo s modelima? U kantu za đubre, naravno (samo što bi to imalo negativne posledice po karijere i zarade ogromnog broja lobista, "stručnjaka" i "kriznih menadžera" u eko-industrijskom kompleksu na Zapadu, čija je misija da spasu planetu od kapitalizma).

Dakle, in summa, čak i da eliminišemo bilo kakve sumnje (vrlo uputne) da se aktuelno zagrevanje zbiva zbog čovekovog uticaja na klimu, kalkulacije IPCC na kojima se zasniva alarm su ekstremno neplauzibilne i iz ekonomskih razloga. That was the memo.

08 August 2007

Mit o Ruzveltu

Par komentatora je primetilo da je Ruzveltov New Deal spasao američku privredu iz depresije koja je počela 1929. To je mit. Više odgovara istini da su Ruzveltove politike, kao i ništa manje njegovog prethodnika Herberta Huvera, od obične berzanske krize iz oktobra 1929. napravile nešto što je u istoriji ostalo poznato kao Velika depresija. Ruzveltovi sledbenici, progresivisti i socijalisti, su čak uspeli da nametnu sopstvenu ideju trajanja Velike depresije (1929 - 1933). Danas je uobičajeno da se depresija pamti pod tim datumima, tako da ispada da se ona završila baš nekako kad je Ruzvelt postao predsednik. Ali nikakvi stvarni podaci ne pokazuju da se Velika depresija ikada završila. Pravi oporavak je došao tek posle II svetskog rata.

U tabeli su stope nezaposlenosti pre i posle depresije. Sa 3%, praktično bez nezaposlenosti, nezaposlenost je tokom depresije skočila na 20-ak i nikada se nije značajnije smanjila. Danas je nezaposlenost u SAD oko 5%, koliko je bila i na samom početku Depresije. Za vreme Ruzvelta ona je stalno bila na 15-20%.

Druga kolona pokazuje Dow Jones indeks. Ni berza se za vreme Ruzvelta nikada nije oporavila: 1940. bila je na istom nivou kao i 13 godina ranije.

Date

Jobless Rate

Dow Jones

January 1927

3.3 pct

155

July 1927

3.3 pct

168

October 1929

5 pct

343

September 1931

17.4 pct

140

October 1933

22.9 pct

93

November 1933

23.2 pct

90

January 1934

21.2 pct

100

November 1934

23.2 pct

93

July 1935

21.3 pct

119

December 1936

15.3 pct

182

January 1937

15.1 pct

179

August 1937

13.5 pct

187

January 1938

17.4 pct

121

January 1940

14.6 pct

151


(Podaci su odavde.)

A ovde su istorijski indeksi cena SAD od 1921. do danas. Tu možete videti da se ni cene u tom periodu nisu oporavile nego uglavnom nastavile lagani pad. Nijedan od faktora depresije nije završen sa Ruzveltom. Sve se promenilo tek posle II svetskog rata.

To su podaci. Ceo New Deal sa povećanjem državne intervencije, državne potrošnje i javnih radova je bila pogubna ideja i podaci o tome govore dovoljno. To nije čudo, imajući u vidu Ruzveltovu agresivnu socijalističku retoriku kojom je plašio investitore. Ruzvelt se danas smatra velikim liderom zato što je vodio zemlju u vreme kad je bilo teško. Ustvari, on je bio samo vatreni govornik. I danas će vam stanovnici Rusije ili Venecuele reći da su Putin i Čavez veliki lideri. Ali veliki lider nije isto što i dobar predsednik.

Ekonomska politika nije najveći Ruzveltov greh. Ruzvelt je često kršio ustav. Vrhovni sud, najvažnija institucija u common law sistemu kakav su SAD je stalno opovrgavao njegove predloge jer su bili u suprotnosti sa slobodama garantovanim Ustavom. Na kraju je Ruzveltu to dosadilo, pa je rešio da se obračuna i sa sudom -- predložio je zakon koji omogućava njemu, predsedniku, da imenuje dodatne sudije Vrhovnog suda koje bi mu donele većinu. (U Ustavu ne piše koliko sudija Vrhovnog suda treba da ima, ali je to tradicionalno devet.) Taj zakon je sprečen u poslednjem trenutku. Danas, kada Mušaraf u Pakistanu pokušava da smeni predsednika Vrhovnog suda da bi imenovao svoje ljude, organizacije za ljudska prava protestuju. Ali malo ko pominje da je Ruzvelt zamalo uspeo to da uradi.

Ruzvelt je bio jako željan vlasti. SAD nisu od svog osnivanja imale ustavno ograničenje na dva predsednička mandata. Ali to je bilo nepisano pravilo koje je ustanovio prvi predsednik George Washington. Mogao je i on da se kandiduje još par puta, ali nije hteo. Kao i niko posle njega. Sve do Ruzvelta, koji je hteo da bude doživotni predsednik. Zato je odmah posle Ruzvelta ustav promenjen, da se to više ne bi događalo.