Pages

07 July 2008

Agencija za mlade, singapurska verzija

Singapur često pominjemo kao jednu od ekonomski najslobodnijih zemalja, ali evo i čime se njihova vlada bavi: ovo je državni sajt za druženje, upoznavanje, e-muvanje. Kažu da je krajnji cilj borba protiv bele kuge.

Klimoglavci

Čedomir Jovanović kaže da se u Srbiju uvodi polupredsednički sistem, pošto Boris Tadić ima nesumnjivi uticaj na vladu. Nije Čeda prvi koji je to primetio, mada mislim da svi greše. Nemamo mi ni predsednički ni parlamentarni a ni polupredsednički sistem. Kod nas vlada partijski sistem odnosno politbiro. Sastanci u Krunskoj su važniji od sastanaka Skupštine. Mislim da bi bilo sjajno kada neka politička partija ne bi primoravala svoje poslanike da potpisuju blanko ostavke. Bilo bi idealno da to prvo učini LDP i tako jasno demonstrira da se ta stanka zalaže za vraćanje dostojanstva parlamentu i poslanicima, koje sada pridev klimoglavci najbolje opisuje.

Izgovor da ljudi glasaju za stranke a ne za pojedince pa zbog toga treba svi unapred da podnesu ostavke ne stoji jer građani nemaju izbora osim da glasaju za stranke. Takođe, strah da će poslanici odstupiti od programa stranke je neprimeren jer ne postoje blanko ostavke stranačkih lidera u slučaju da oni odustanu od originalne platforme. Na primer, Nikolićeva ostavka bi trebalo da bude aktivirana pošto je prvo bio za poništavane SSP a kasnije za potpisivanje. Naravno bilo bi idealno da se uvede dvodomni parlament pa da barem jedan broj poslanika bude biran po većinskom sistemu, ali to je već ustavna kategorija i neće se skoro menjati.

Ali Baba i 40 razbojnika

Koliko me sećanje služi ovo je najbolji ekspoze jednog premijera. Ciljevi su jasno navedeni a sredstva nisu etatistička. Tu su ne samo završetak privatiizacije društvenih preduzeća nego i banaka u državnom vlasništvu, što se inače retko pominje, zatim poljoprivrednog i građevinskog zemljišta, kao i uvođenje konkurencije u komunalne usluge i infrastrukturu. Onda ovo, stara priča ali dobro da je u prioritetima:

Predvidjeno je i ukidanje nepotrebnih propisa kojima se otežava privredni život i pojednostavljenje važećih propisa, zatim povećanje efikasnosti sudskih organa pri rešavanju privrednih sporova, kao i u sprovodjenju stečajnih procedura, ali i privatizacija državnog poljoprivrednog i gradjevinskog zemljišta.

Ja nemam sumnji u samog premijera, naročito ne posle ovog ekspozea, ali on će biti okružen grabljivicama. Cena 26 ili koliko ministara nisu njihove plate i troškovi prevoza, nego što će svako od njih doći sa novim idejama da nešto reguliše, troši ili čuva u strateškom državnom vlasništvu. Dorbo je što je osovina premijer - minisatrstvo finansija ekonomski pismena, ali videćemo kako će se izboriti sa ostalima.

Rat za smak sveta

Ovo je za mnoge (ne nažalost i za mene) sezona godišnjih odmora. Kao i na svakom zabavnom portalu, trebalo bi možda da i mi čitaocima predložimo neku letnju lektiru.

Jedan od mojih omiljenih pisaca je Mario Vargas Ljosa, o kome smo ovde već imali post sličnim povodom prošle godine. Ja sada želim da vas uputim na jednu njegovu knjigu koja jeste prevedena na srpski, ali je, iz meni nepoznatih razloga, ostala u senci njegovih najpopularnijih dela, kao što su Grad i psi, Razgovori u katedrali, Tetka Julija i piskaralo ili Pohvala pomajci. Reč je o po mom sudu njegovm remek-delu "Rat za smak sveta".

Knjiga pokriva period moderne brazilske istorije krajem XIX veka i temelji se na istinitom događaju - jednoj pobuni religioznih fanatika koja je u krvi ugušena. Od tog faktografskog kostura Ljosa pravi svojevrsni tolstojevski ep. Posle revolucije kojom je uklonjena carevina i uspostavljena republika, dolazi do pobune ekstremističkog hrišćanskog bratstva u pokrajini Baija, koji smatraju Republiku sataninim delom i smatraju da je došla era Antihrista, da je smak sveta na vidiku, čemu se mora svim silama suprotstaviti. Oni se naoružavaju i utvrđuju u gradiću Kanudosu, gde im pristižu fanatici iz svih krajeva Brazila da vode sveti rat protiv Satane. Predvodi ih fratar Antonio, sa nadimkom Savetnik, koga slepo obožavaju kao spasioca. Oni odbijaju instituciju građanskog braka, privatnu svojinu, novac, trgovinu, odbijaju da se popisuju, da plaćaju ikakav porez, decimalne mere, i sve ostale Satanine izume. Žive po svim uzusima primitivnog komunizma svojsvstvenog radikalnim hrišćanskim kultovima, zapravo kao velika feudalna hipi-komuna, sanjajući da će iz mora izaći legendarni Kralj Sebastijan iz XVI veka, sa svojom konjicom, da uništi vladavinu Antihrista.

Na drugoj strani, centralna Vlada u Riju smatra da je tu pobunu podstakla Engleska preko svojih špijuna, i šalje Vojsku predvođenu pukovnikom Moreiorom Sezarom, zvanim Kasapin (!) da uguši pobunu. Političari iz Rija su predstavljeni kao korumpirani praznoglavci koji samo ponavljaju mantre o "republici" koje koriste samo kao pokriće za uvećanje svoje moći i političku centralizaciu zemlje. Moreira Sezar je jakobinac koji misli da svi ti političari samo smetaju i da bi njega trebalo postaviti za premijera a Vojsku na mesto partija. On ima već solidan track record gušenja pobuna zbog koga je i stekao svoj nadimak. Još samo da spomenem dva vrlo zanimljiva lika: prvi je engleski radikalni socijalista, a zapravo lopov i ubica koji je pobegao iz zatvora u Barseloni, Galileo Gal (!) koji je oduševljen pobunjenicima iz Kanudosa, i veruje da su oni pravi revolucionari koji će doneti komunizam samo toga nisu svesni te treba poraditi na njihovoj marksističkoj edukaciji, smatra da se sudbina sveta i preokret ka svetskom socijalizmu rešavaju u Kanudosu, putuje tamo da bi se borio na njihovoj strani, ali strada mnogo pre nego što im se pridruži. Jedini "pozitivan" lik u celoj knjizi je Baron de Kanjabrava, predstavnik stare zemljoposedničke klase, koji skoro da otelotvorava političara iz vremena Edmunda Berka - čovek odan parlamentarnim pravilima igre, uravnotežen, obrazovan, sa dubokim gnušanjem prema političkom fanatizmu kako republikanske tako i hrišćanske verzije.

Ono što Ljosu čini toliko osobenim i retkim literarnim genijem nije okolnost da je kao "neoliberalni" kandidat učestovao na predsedničkim izborima, što podržava kapitalizam i globalizaciju i smatra da je uklanjanje Sadama bilo dobra ideja (nađite mi još jednog takvog pisca), već što se u njegovoj literaturi vidi politički mislilac danas vrlo retkog senzibiliteta. Zar nismo navikli da nam se kao veliki pisci "socijalno angažovene književnosti" podmeću ljudi koji po pravilu "razotkrivaju" zloupotrebe moćnika, naličje napretka i bogatstva, koji ustaju u odbranu "potlačenih i siromašnih", koji perpetuiraju mit o plemenitom divljaku, ili brane malog čoveka ili političkog aktivistu od vlasti? Nadasve ljudi, koji uzdižu kao plemeniti idealizam svaku vrstu fanatizma i ludila, samo ako je usmerena protiv moćnika. Koliko je samo Ljosa različit - on brani razum i političku razboritost, žigoše totalitarni impuls u ljudima, bez obzira da li potiče od vlasti ili pobunjenika i otvoreno ismeva radikalni politički "idealizam" i ideju "borbe za spas potlačenih na svetu". Čovek starog kova - ironični, konzervativni" erudita kakvi su recimo Borhes ili Ortega i Gaset. Naravno, ne treba ni sumnjati da je to, uz njegovu sklonost ka liberalizmu i globalizaciji, razlog zašto nikad nije i verovatno neće dobiti Nobelovu nagradu (nije ni Borhes, uzgred budi rečeno, za raziku od recimo Markesa koji ju je dobio pre svoje 50-e godine zahvaljujući prozelitskom širenju Kastrove ideologije po Latinskoj Americi).

Knjiga bi mogla posebno biti blagotvorana onima koji se oduševljavaju raznim latinoameričkim pobunama protiv vlasti i radikalnim revolucijama i slikom Latinske Amerike koju nude "Sto godina samoće" Markesa. Ona pokazuje da se u tom domenu nažalost ništa nije promenilo u poslednjih 100 godina.