Pages

08 October 2011

Volim devedesete

Sloboda govora je neprikosnovena. Važi za sve. Stoga i ja imam nekoliko rečenica kojima bi poželeo učesnicima večerašnje manifestacije da osete šarm devedesetih.
- Lepo bi bilo da se barem trećina vrati bez patika. Čist šarm devedesetih.
- I da barem stotinjak učesnika rođenih cca 1990-1 ode do najbližeg ratišta.
- I da đuture svi sa pogrešnim naglaskom odu u rat u kojem nisu želeli da učestvuju.
- I da barem neko dobije batine jer mrko gleda. I da kada se obrati policiji zbog toga ona kaze da bude srećan što je tako prošao.
- I da bubašinter zaradi bar 50 EUR od koncerta.
Ima još, ali u najkraćem, čega se pametan stidi time se budala ponosi. Ali i to je sloboda.

Dve priče o preduzetništvu u turizmu

Ubila se naša vlada pričama o turizmu poslednjih godina. S druge strane, naši građani kada im se pruži prilika između odmora u rodnoj grudi koji nije odlzak korenima & familiji i odlaska u inostranstvo listom biraju drugu opciju. O strancima i da ne govorimo. Kako ne bih da budem mračajski prota vaskolikog srpstva, evo dva lepa primera koja govore mnogo o tome šta je turizam, preduzetništvo i da se neka normalna država koja ne smeta podrazumeva.

Ronjenje s ajkulama u varijanti za poluavanturiste koji se mogu nositi sa polubaucima podrazumeva da uđete u kavez u moru i bezbedno poluinteraktivno posmatrate ajkule. Pitanje je kako obezbediti raspoloživost ajkula na datom mestu u datom trenutku u dovoljnom broju? Elem, u prestonici svetskog turizma (kada se posmatra njegov udeo u GDP + GDP p.c.) su stavili prst na čelo i odlučili da taj odvratni komercijalni projekt čiste kvazi nauke prepuste Institutu za more i slična čudesa. Ne bilo teško akademcima da umesto da se bave uzvišenim stvarima krenu u prizemne obalne vode izbora prehrane za ajkule. I da svaki dan na istom mestu organizuju gozbu za ajkule i da ima daju đakonije koje vlasnici ponosnih leđnih peraja vole. I da procenjuju koje su ajkule najbolje za poluavanturiste. I da oteraju bele ajkule i druga slicna pseta jer teraju one koje bi redovno da dođu na pojilo i da u blizini sviju toplo pandan-gnezdo. I da dođu do zaključaka da su za turiste koji pohode severni Oahu najbolje galapagoske ajkule. I tako se stvara atrakcija. Potom se kupi lep brod, naplati dolazak, prevoz, ronjenje i naravno najmasnije od svega disk u kome poluavanturisti plivaju okruženi desetinama polupripitomljenih ajkula. Toliko dobro utreniranih da vam u kavezu piše "Do not pet the sharks". E to je preduzetništvo. I turisti srećni i ajkule na broju i nauka cveta.

Druga priča je iz sveta podmorničarstva. Mnogo turista voli reći da su se vozili različitim prevoznim sredstvima. A podmornica nije obična stvar. E sad i na južnom Oahuu su stavili prst na čelo i shvatili da je tu lepa lova. Ali, ne lezi vraže, morsko dno na tom delu ostrva je zanimljivo kao padine Ahagara i Tibestija. Ali zar to može da bude problem? Ljudi su lepo potopili jedan avion i par brodova i tu zapatili prve biljke i ribice. Potom su došle kornjače i ostala ekipa. I podmornica sa mnogo prozora da se uživa u autentičnoj podmorskoj avanturi.

To su dve priče o tome zašto je Amerika velika, a sada što je Husein Barak iz tih istih krajeva je samo malo epizoda koju će uskoro svi zaboraviti. I ajde sada da neko proba nešto slično u Srbiji.