Pages

06 May 2010

Fiskalna odgovornost 2

Vlada Srbije već ima nacrt zakona o fiskalnoj odgovornosti o kome je Marko skoro pisao. Nažalost, taj nacrt još uvek nije dostupan. Profesor Petrović, jedan od autora zakona, napominje da zakon ograničava dug, deficit i javnu potrošnju. On kaže da će javni dug biti okraničen na 40% BDP a godišnje zaduživanje na 2,5% BDP. U tekstu nažalost nema reči o planiranom ograničenju deficita i javne potrošnje. Bilo bi lepo kada bi postojeći Nacrt negde objavili.

Svaki korak u ovom pravcu je dobar i zaslužuje pohvale. Međutim usvajanje zakona koji ogrničava potrošnju je po meni dokaz isljučivo PR značaja ovog procesa. Naime svaka vlada koja bude skrpila skupštinsku većinu da usovji budžet će desetak minuta pre usvajanja budžeta moći da izglasa i izimene Zakona o fiskalnoj odgovornosti. Moguće je da će ta vlada snositi neke političke posledice ali će kazna, ako ikada stigne, stići prekasno. Ako je ozbiljna u nameri da utiče na smanjenje javne potrošnje Vlada mora da ide na usvajanje ustavnog amandmana kojim se ograničava javna potrošnja.

Da je takav amandman neophodan upravo pokazuje i slučaj Grčke i drugih zemalja EMU koje se ne pridržavaju Mastriškog ograničenja deficita od 3%. Deklarativno opredeljenje nažalost nije dovoljno. Većina američkih država imaju neku vrstu ustavnog ograničenja javne potrošnje zbog čega ne čitamo u vestima kako federalna vlada kreditira neku od država da bi održala stabilnost dolara. Kongresmeni Pence i Hensarling su početkom marta izašli sa predlogom da se izglasa amandman kojim bi se sveukupna javna potrošnja na federalnom nivou ograničila na 20% BDP. Takva mera bi bila idealna i za Srbiju. Pogledajte Markov i moj stari post sa još nekim predlozima.

Srbija je svet

Ako je verovati istraživanjima Pressa (a ne treba im verovati previše) srpski obrazovni sistem polako sustiže američki.Za sada naši učenici pokazuju sličan stepen neznanja koji je često služio za sprdačinu kao rekaciju na slične ad hoc ankete sprovođene u SAD. Kako je prvi deo približavanja srpskog obrazovnog sistema američkom savladan, ostaje još samo da naš obrazovni sistem obezbedi sličan nivo utrživih veština za svoje korisnike i posledično zapošljivost i prihodnost svugde u svetu.

Kako bilo, pola posla je završeno.

Zastrašivanje zasnovano na dokazima

Škola u kojoj sam studirao u Americi se posebno hvalila svojim "pragmatičnim" pristupom državnoj politici, nečim što se često naziva evidence-based government. Jedan od alumnija je Ted Gebler, čovek koji je sa Dejvidom Ozbornom napisao knjigu "Reinventing Government", a koja je u vreme Klintona i Gora bila osnova za veliku inicijativu reforme državne uprave koju je nagledao Gor. Ovde se može naći dobar pedogodišnji izveštaj o sprovođenju programa.

Jedna od bitnijih stvari u celoj toj ideji je eksperimentisanje, nešto o čemu možete dosta saznati iz kratkog videa u kojem govori Ester Duflo, nedavna dobitnica Džon Bejts Klark medalje za najboljeg ekonomistu mlađeg od 40 godina.

Ideja eksperimentisanja deluje vrlo jednostavno - populacija se podeli na nekoliko grupa, na različite grupe se primene različiti "tretmani", a onda se vidi kako se koji tretman pokazao u odnosu na kontrolnu grupu. Teorijski, ukoliko je eksperiment dobro dizajniran, može se doći do državnih politika koje bolje ispunjavaju ciljeve od one koja se trenutno primenjuje.

U izvesnom smislu, radi se o simuliranju tržišta na kojem je trial and error praktično dominantni način usavršavanja proizvoda i slično. Elem, pošto država nema konkurenciju, nema novih ulazaka na tržište, nema nikog ko bi mogao nešto da isprobava i da uspeva/propada, ideja je da država sama eksperimentiše i pronalazi najbolje načine za ispunjavanje nekog cilja.

Ja sam učestvovao u jednom takvom eksperimentu upravo dok sam bio na master studijama u Americi. Pensilvanijska poreska uprava je angažovala moju školu da izađemo sa predlogom kako mogu da povećaju naplatu poreza bez ikakve izmene zakona, znači bez povećanja stope ili osnovice. Nakon dosta konsultacija, razgovora i rasprava, došli smo do sledeće ideje. Poreska uprava šalje pismo svakome ko duguje porez. Pismo je bilo prilično formalno i nejasno, pa je ideja bila da razvijemo nekoliko različitih modela pisma koja bi bila poslata dužnicima i da onda vidimo koje pismo najbolje "radi". Dekan škole, inače sociolog/kriminolog je verovao da će najbolje funkcionisati pismo u kojem se apeluje na "građansku svest" poreskih obveznika i u kojem im se objašnjava da bez poreza nema škola, puteva, policije itd. Nas nekoliko smo imali potpuno suprotni stav, da pismo treba vrlo jasno da ukaže poreskim obveznicima da su za neplaćanje poreza predviđene kazne, da se može završiti u zatvoru itd. Na moju tvrdnju da ljudi slabo reaguju na molbe, on mi je otprilike rekao "Možda je tako na Balkanu, ali ovde ljudi shvataju da porezi moraju da se plate." Na moje pitanje "Pa zašto onda ne plaćaju?" odgovor je bio da možda ne znaju da treba da plate, da su zaboravili i slično.

Sve u svemu, napravili smo 6 različitih modela pisma, koji su veoma varirali po strogoći - od "molimo vas" do "kazna je 2 godine robije" (ili koliko god da je bilo, zaboravio sam). IT sistem poreske uprave je modifikovan tako da je mogla da se prati naplata. Na kraju, nakon 6 meseci se pokazalo da je naplata u velikoj meri zavisila od "strogoće" pisma - što strože pismo, to bolja naplata. Ne sećam se sada konkretnih brojeva, ali recimo da je najstrože pismo povećalo naplatu za 10-ak posto u odnosu na status quo, a da je najblaže pismo dovelo do smanjenja naplate od 10-ak posto.

Elem, post bi se ovde završio da nisam juče video novu reklamu upravo Pensilvanijske poreske uprave.




Mislim da su sada malo preterali sa strogoćom.