Pages

02 June 2012

Španski premijer predlaže samoukidanje

The European Union needs to reinforce its architecture. This entails moving towards more integration, transferring more sovereignty, especially in the fiscal field.

And this means a compromise to create a new European fiscal authority which would guide the fiscal policy in the euro zone, harmonise the fiscal policy of member states and enable a centralised control of (public) finances."

kaže španski premijer Rajoy. Javno, ne tajno. Predsednik vlade suverene zemlje javno nudi da ukine njen suverenitet i preda ga nekom drugom. Da sebe pretvori u lokalnog činovnika centralne evropske vlade. Komentari?

Mediji, elita, demokratija

Zamislite sledeću sutuaciju: 150 vodećih holivudskih glumaca se sastaju svake godine u isto vreme, uz neviđene mere obezbeđenja, u tajnosti, u specijalno odabranom hotelu, koji je prethodno potpuno ispražnjen od svih drugih gostiju. U tišini i tajnosti oni tri dana sastanče, ali ne izdaju nikakva saopštenja, i nikad ništa ne procuri sa njihovih sastanaka. Država troši milione dolara na organizaciju i obezbeđenje ovih sastanaka, kao i na postavljanje barikada i patrola koje će da spreče novinare i radoznale fanove da priđu bliže od 500 metara hotelu. Sve vreme sastanka nad hotelom kruže policijski helikopteri, i ako neko priđe bliže odmah će biti uhapšen.

Šta mislite, kako bi reagovali mediji u takvoj situaciji? Kako biste reagovali vi, ako biste bili poreski obveznik te zemlje? Pretpostavljam da bi prva, najnormalnija reakcija bila - šta oni misle ko su? Jel ovo privatna država? Ali, sledeći korak bi verovatno bilo detaljnije interesovanje za ceo slučaj - kakva je zapravo to ujdurma, šta ti glumci tamo rade, i zašto država obezbeđuje njihove sastanke o trošku poreskog obveznika? I zašto je sve u tajnosti, i ceo hotel mora da bude ispražnjen unapred? Pretpostavljam da bi mediji učinili sve da dođu do bilo kakve informacije, da prošvercuju svoje ljude unutra, da dobiju bilo kakvo obaveštenje o sadržaju razgovora od nekog od učesnika itd.

E, sad, zamislite da imate potpuno istu sitaciju: policijske helikoptere, bespilotne špijunske letelice, barikade i patrole koje preče prilaz hotelu koji je prethodno ispražnjen od gostiju, samo sa jednom razlikom - 150 posetilaca nisu holivudski glumci nego najmoćniji ljudi na svetu, vodeći političari, biznismeni, bankari, diplomati, neki profesori na prestižnim univerzitetima i novinari vodećih televizija i novina. Svi se oni sastaju jednom godišnje u strogoj tajnosti i tri dana razgovaraju i pregovaraju, i onda odu kući i nikom ništa. I zamislite da se to dešava od 1954 godine, svake godine, u Evropi ili Americi.

Ali, postoji samo jedan problem - u ovom drugom slučaju, mediji "nisu zainteresovani". Štaviše, oni ne samo da o tome ne izveštavaju, nego potpuno prećutkuju i pomažu u zataškavanju samog postojanja sastanka. Kad u javnost procuri da ta grupa postoji, i da je organizuju nekoliko vrlo moćnih bankara i političara iz Amerike i Evrope, medijji nastavljaju da to ignorišu i prećutkuju. Najmoćniji ljudi na svetu nastavljaju da imaju privatne sastanke svake godine, o enormnom trošku poreskog obveznika, u strogoj tajnosti i sa zabranom prilaza novinarima a vodeće medijske kuće, od CNN, Fox Newsa, MSNBC, New York Timesa, AP, Wall Street Journala, Washington Posta, Financial Timesa, Economista ne izveštavaju ni jednu reč o tome.

Deluje vam nadrealno? Ne, to je sušta realnost. Upravo ovo što sam opisao se događa svake godine sa tzv. Bilderberg grupom. Privatno udruženje najmoćnijih ljudi na svetu, osnovano 1954 godine, koje se sastaje na tri dana upravo na gore opisani način, i sa reakcijom medija koju sam upravo opisao - ćutanjem, zataškavanjem ili eventualno (ređe) kiselim spominjanjem uz neizostavno minimiziranje značaja sastanka. I kad je događaj spomenut, to će se desiti tek pošto je uveliko završen i kad opasnost od publiciteta prođe, i uz obavezno ismevanje teorija zavere da je sastanak važan. Ovogodišnji sastanak Bilderberg grupe je počeo juče i Virdžiniji, SAD. Pogledajte šta Google pretraga za vesti "Bilderberg 2012" daje: Washington Times jedan izveštaj, jedan reporter Guardiana koji ih prati godinama, i kiseli poluizveštaj Hufington Posta sa sve ismevanjem "teorija zavere".

Odgovor na pitanje zašto glavni mediji ne izveštavaju je vrlo jednostavan: njihovi šefovi su deo iste grupe. Svake godine, veliki broj vodećih novinara, urednika i vlasnika glavnih medija je pozvan da učestvuje. Kao i svi drugi, oni su tamo pod uslovom da ne prozbore ni reč o sadržaju sastanaka. Kakve su reperkusije ovoga po naše teorije o medijima? Znate ono, "medijski pluralizam", "medijsko tržište" i sve ostale trice i kučine, tiraži, senzacionalizam medija itd...Gde se deo senzacionalizam? Ono - "ekskluzivni izveštaj šta najmoćniji ljudi sveta u tajnosti raspravljaju. Samo u našim novinama". Nema. Pojela maca radoznalost. Radoznalost je usmerena na suštinske, filozofske probleme tipa da li je Trig stvarno sin Sare Pejlin, i da li John Edwards ima švalerku ili nema. Ove stvari su suviše ozbiljne. Ima ko vodi računa o tome. Nije tvoje da budeš radoznao.

Ima nekoliko stvari interesantnih u vezi ove grupe: prvo, stari dobri marksisti i publik čojseri bi odmah ovde uzviknuli (tj ukoliko nisu "respektabilni", tj ne plaše se da ih se ne proglasi za drugare sablasnog Moldera zbog samog spominjanja reči "Bilderberg"): "evo dokaza, privatni biznis kontroliše vladu, najmoćniji bankari i industrijalci privode svoje političke marionete da im iziktiraju kakva se politika ima voditi, da im održe bukvicu ukoliko negde greše, promovišu i pohvale poslušne itd. Zašto bi uopšte najmoćniji političari sveta dolazili svake godine na noge nekoj privatnoj grupi bankara i finansijera o kojoj javnost ništa ne zna? Država - transmisioni mehanizam krupne buržoazije"!

Ma koliko na prvi pogled delovalo uverljivo, ovakvo rezonovanje predstavlja opasno pojednostavljivanje, koje potcenjuje ozbilnost problema. Ljudi koji se sastaju na Bilderberg skupovima su svojevrsna sekta koja deli zajednička uverenja, ne samo interese. Iako je grupa organizovana po principu mafije (nekolicina starijih i najuticajnijih članova upravljaju grupom iz senke i vrše selekciju gostiju), glavni kohezioni element grupe su ideje, a ne interesi. Grupu su osnovali, njome upravljali 50 godina i još uvek upravljaju ljudi čija je glavna ideološka motivacija formiranje nadnacionalne iliti svetske vlade. Megafinansijer David Rockfeller koji je jedan od vodećih ljudi grupe ceo svoj život je posvetio ideji svetske vlade. Njegova privatna fondacija je potrošila stotine miliona na promociju socijalizma i "međunarodne kooperacije". U svojim memoarima on s ponosom ističe kako je to njegov životni projekat:

Some even believe we are part of a secret cabal working against the best interests of the United States, characterizing my family and me as ‘internationalists’ and of conspiring with others around the world to build a more integrated global political and economic structure – one world, if you will. If that’s the charge, I stand guilty, and I am proud of it.

Henri Kisindžer je takođe vrlo uticajan i ima u osnovi istu ideologiju. Vrlo uticajan član grupe Denis Hejli kaže:

To say we were striving for a one-world government is exaggerated, but not wholly unfair. Those of us in Bilderberg felt we couldn't go on forever fighting one another for nothing and killing people and rendering millions homeless. So we felt that a single community throughout the world would be a good thing

Dakle, teorija da su to ljudi koji guraju ideju svetske vlade nije nikakva fantazija teoretičara zavere, nego realnost. Najtačnije bi bilo tu grupu opisati kao nadnacionalnu mrežu ljudi koje povezuje ideologija globalnog političkog upravljanja. Dakle, sekta koja doživljava nacionalne granice kao smetnju i koja pravi zajedničke planove kako da unapredi stvar državnog intervencionizma, kontrole i regimentacije na globalnom nivou. Ne treba da podsećam koliko je ljudi bliskih ovoj grupi kroz istoriju zagovaralo javno tu ideju i koliko njih je zagovara danas. Koliko je bilo samo pokušaja da se UN pretvore u zametak svetske vlade, i u kojoj meri je EU zamišljena kao jedan od regionalnih projekata koji u budućnnosti treba da vodi globalnom ujedinjavanju. Kao u mom prethodnom postu, razumeti šta pričaju i kakve odluke donose ljudi na Bilderberg sastancima nije moguće ako robujemo modelu politike koji smatra da su "pluralizam", "nacionalna država" i "demokratija" mnogo važni atributi današnjeg političkog poretka. Bojim se da bi pojmovi nadnacionalnih privatnih elita i neformalnih zavereničkih mreža sa ciljem promocije kolektivizma bili mnogo adekvatniji. Ono šti ljudi tamo rade je zapravo vođenje politike: oni se sastaju u tajnosti ne da bi ćaskalii nego da bi se savetovali i donosili odluke koje će onda sprovoditi. Vrlo jednostavno. To što oni ne objavljuju nikakva saopštenja ni zvanične dokumente je značajno taman koliko i činjenica da šefovi Cosa Nostre na objavljuju saopštenja za štampu posle svojih sastanaka.

Naravno, jedna od tipičnih odbrana Bilderberga koju guraju poslušni mediji jeste da je to samo diskusioni klub, koji je u osnovi dosadan i ne mnogo produktivan, samo jedno mesto za neformalnu razmenu mišljenja, za šta je bolje da se drži privatno, te se stoga novinari ne puštaju unutra. Ali, mi vrlo dobro znamo to kad elita zatvori vrata koliko je to proizvod nevine želje da se slobodno diskutuje. Otprilike, isto kao kod donošenja američkog Ustava u Filadelfiji 1787: prva stvar je bila da se George Washington izabere za predsedavajućeg i zatvore vrata "da bi se slobodnije raspravljalo". A posle dva dana je postalo jasno da je pravi razlog bilo to što su organizatori sastanka pripremili državnni udar: potpunu, funamentalnu promenu političkog sistema potezom pera, iako su prethodno obećali da će smao doneti neke amandmane na postojeći Ustav. I bilo bi vrlo nezgodno ako bi stoka saznala za to pre vremena. Isti stepen verodostojnosti imamo i ovde. Ako ste potpuno operisani od mozga, onda ćete možda i poverovati da Bildeberzi organizuju čitavu armadu helikoptera, naoružanih policajaca s pancirima, agenata tajnih službi, specijalaca, postavljaju barikade na pola kilometra od hotela iz koga su prethodno najurili sve goste dva dana unapred, samo zato da bi mogli da ugodno i neformalno ćaskaju i razmenjuju mišljenja, a bez ikakvih praktičnih posledica. Prosto - ako nema ništa sporno što ne bi rekli u javnosti, onda treba pustiti novinare. Ako ne puštaju nikog, to znači da političari koji su tamo pričaju ili obećavaju nešto za šta misle da javnost ne treba ili ne sme da sazna. Ako je tako, onda je to zloupotreba vlasti najgore vrste za koju se ide u zatvor - sastanci iza zatvornih vrata sa poslovnim ljudima i stranim političarima. Ko je rekao "korupcija"?

U Americi je ta stvar posebno očigledna. Po Loganovom zakonu iz 1799, američki izabrani zvaničnik koji bi vodio tajne razogovore sa predstavnicima stranih vlada koji bi mogli da utiču na njihovu politiku, imao bi se zatvoriti zbog tog zločina na tri godine. John Kerry, Hilary Clinton, Barack Obama, George H. Bush, Rick Perry i desetine drugih izabranih zvaničnika bi trebalo da su već u zatvoru. I što je najgore većina njih su negirali da su ikad bili na ovom sastanku. Pogledajte ovaj smehotresan snimak iz 2008 gde Robert Gibs, Obamin portparol objašnjava sluđenim novinarima da je Obama morao da nestane bez traga na tri dana jer su "neki ljudi želeli privatno da se sastanu sa njim". Ili ovde Tony Blaira koji je svojevremeno lagao da ni jedan član njegove vlade nikad nije prisustovao sednicama Bilderberga, da bi sada priznao da je on bio 1993. Takvih primera ima na desetine. Ako je sve to toliko nevažno, zašto ti ljudi prikrivaju da su bili na tim sastancima, da ne govorimo tome šta su tamo i sa kime razgovarali?

Naravno, sve ovo ne znači da su Bilderberzi i cela ta kolektivistička klika svemoćni. Oni su hteli svetsku vladu 1945. Usvojili su takozvanu Havansku povelju koja je bila zapravo ekonomski Ustav nove svetske vlade, nešto poput EU danas, gde je sve od investicija, poreza, carina, regulativa bilo centralizovano i pod kontrolom UN i Svetske Banke. Stvar je propala jer su republikanski rednekovi pobediki 1948 u Kongresu i minirali stvar. GATT iz koga će proisteći današnja WTO je bio samo jedno poglavlje iz te propale havanske povelje. Kjoto protokol je bio njihov ključni projekat 1990ih, za koji su se, kako je Širak rekao, nadali da će biti zametak svetske vlade, a koji je opet propao zahvaljujući američkoj javnosti i Kongresu. Revolucije u Istočnoj Evropi, posebno Poljskoj i Rumuniji su počele dao posledica dogovora Rokfelera i Kisindžera sa Gorbačovom da će ubediti Kongres da odobri velike zajmove SSSRu ako ovaj dozvoli privid izbora u Istočnoj Evropi koji naranvo neće ugroziti vlast komunista. Stvar se otela kontroli i stoka nerazumna u Istočnoj Evropi je neplanirano zbacila komunizam. Sad moraju da rade težim i zaobilaznim putem preko EU ujedinjenja sa neizvesnim rezultatima.

Ali, sve ove činjenice ne znače da klika fanatika svetske vlade ne postoji i ne radi na ostvarenju svojih ciljeva. I da nije vrlo moćna. Neki teoretičari zavere koji joj pridaju nadnaravne moći zapravo kompromituju legitimne činjenice koje se ne smeju ignorisati.