Pages

20 September 2010

Jedna minijatura o Kvebeku

Ovo je jedina vlada na čitavom severnoameričkom kontinentu koja je za slobodno tržište, pre izbora, za vreme izbora i posle izbora, jer verujemo da je privatno preduzetništvo jedini izvor trajnog prosperiteta.


Grešite ako mislite da je ovo rekao neki američki predsednik, pa bio on i Ronald Regan ili Waren Harding. Ovo je rekao Maurice Duplessis, premijer kanadske provincije Kvebek (1944-1959) u svom govoru 1956 godine. Kvebek je jedan od najfascinantnijih prostora u Severnoj Americi. Francuski element tamo nema nikakve veze sa Francuskom kakvu mi znamo - republikanskom, egalitarističkom, antikapitalističkom. Kvebečki frankofoni su došli u Severnu Ameriku u 16 i 17 veku, mnogo pre revolucije u Francuskoj krajem 18-og veka: kada se revolucija desila, oni su već uveliko bili podanici Britanske imperije, još od poraza u ratu 1763. Na njih "prosvećeni mislioci", jakobinizam i Napoleon nisu ostavili traga. Oni su ostali Francuzi 16 veka - feudalni mračnjaci, monarhisti, katolici i konzervativci. Prihvatili su slobodno tržište i dominaciju anglosaksonskog biznisa oberučke jer im je sve to bilo od koristi. Ali su zauvek ostali "neprosvećeni" i "nemodernizovani" "rednekovi" (pogrdan izraz za američke provincijalce koji kvebečki elitisti vrlo rado koriste i za svoje "seljake". Takođe ih zovu i "Pepsijima" - prazni od vrata na gore).

Duplessis je bio izdanak tog tradicionalnog miksa katoličkog tradicionalizma i free market filozofije Montreala. On je vladao u ime koalicije frankofone većine, uglavnom ruralne i malovaroške, tradicionalne, religiozne, vrlo netrpeljive prema inovacijama "budžovana" iz Toronta i Otave, sa njihovim "modernim" ekscentrizmima poput državnih penzija, škola i nacionalizovanja fabrika, i anglosaksonske poslovne elite iz Montreala. Bio je zagovornik prava provincija, ali u ime ideje klasičnog federalizma, ne frankofonog nacionalizma (bio je ponosni kanadski patriota). Minimalni porezi, slobodno preduzetnništvo, lokalna autonomija, otpor sindikatima, suzbijanje komunista, privatna filantropija umesto države blagsotanja i katoličke škole i bolnice umesto državnih "javnih servisa" - to je bio Duplessijev program zbog koga su ga kvebečki nacionalisti i levičari uvek mrzeli, i zbog koga je i ceo period njegove vladavine nazvan "mračnim dobom".

Nema ništa dalje od istine. Period Duplessijeve vladavine je bio period najvećeg ekonomskog i kulturnog procvata Kvebeka. Montreal je bio najvažniji finansijski, trgovački i akademski centar Kanade i drugo finansijsko središte Severne Amerike, odmah posle Njujorka. Ulica Saint Jacques nazivana je kanadskim Vol Stritom. U periodu Duplessija sagrađen je montrealski metro i najveći deo svih onih lepih niskih zgrada koje uvek zapadaju za oko turisti koji prvi put dođe u grad. Propast Kvebeka i Montreala počinje sa dolaskom levičara na vlast posle Duplessijeve smrti 1959. Levesque, Sauvet, Trudeau i ostali progresivci školovani na američkim univerzitetima preuzeli su dizgine da "modernizuju" Kvebek, i izvuku ga iz mraka zaostalosti. To je značilo opštu nacionalizaciju industrije, progon anglosaksosnke manjine koji je doveo do ruiniranja finansijskog primata Montreala, podgrevanje agresivnog nacionalizma i širenje države blagostanja. Posle 6 ili 7 godina te takozvane "tihe revolucije" Kvebek se pretvorio manje-više u ruinu, a agresivni progresivci na njegovom čelu počeli po prvi put da traže nezavisnost, jer nisu bili zadovoljni stepenom napredovanja socijalizma u ostatku Kanade. Tako da ideja nezavisnosti Kvebeka uopšte ne potiče od frankofonskih tradicionalista, nju su "zasadili" i odgajili levičarski progresivci i liberali školovani po Stanfordima i Harvardima.

Jurodivi francuski "nacionalni karakter" doveo je, međutim, do najnovijeg obrta poslednjih godina. Kvebek jeste najkorumpiranija, najrasipničkija i najzaduženija kanadska provincija. Ali jedino tu se nešto mrda u idejnom i ideološkom smislu. Lucien Bushard, vođa neuspelog pokreta za nezavisnost 1990-ih i veliki zagovornik države blagostanja u međuvremenu je postao njen veliki kritičar i tvrdi da Kvebek mora da se reformiše u pravcu kapitalizma. Sve više lekara i pacijenata počinje da se buni protiv severnokorejskog sistema zdravstvenog osiguranja koji je Sveta krava u Ontariju. Uopšte, za razliku od Ontarija (gde sam ja trenutno), koji zaista podseća na Hakslijev Vrli novi svet, gde niko ne sme (i ne želi) ništa da kaže, gde su svi fini prema svima (osim prema desničarima koje možeš i da skuvaš za večeru, nema veze), gde su građani srećni da mogu da plate što više poreza da bi ih vlada što više usrećila, Kvebečani pokazuju ne samo više političke strasti nego i više smisla za protržišne ideje. Oni hule na vlast, psuju svakoga, ne veruju nikome na reč, ne haju za političku korektnost. U Ontariju ne možete da živite od vetrenjača, ekološke svesti i reklama o spašavanju sveta po ulicama i autoputevima. Bukvalno su svuda. Međutim, ovog leta sam se vozio od Montreala do Kvebek Sitija i nisam video ni jednu! Samo duhovite opaske o pijanim vozačima i lokalne kvebečke doskočice, na francuskom, razume se. Nema Vrlog novog sveta, nema PC Inkvizicije. Stvarni svež vazduh, stvarni ljudi! Rekao bih stoga, na osnovu ograničenog jedniopogodišnjeg iskustva da je frankofonski element u Kvebeku jedina potencijalno progresivna sila u današnjoj Kanadi, osim možda Alberte na Zapadu.