Pages

10 January 2011

Kineske majke

Iz mog iskustva, ima malo oblasti života u koje drugi ljudi toliko vole da se mešaju kao što je vaspitavanje dece. Ajd' što svako misli da najbolje zna kako decu treba vaspitavati (ne samo ili prvenstveno svoju, nego u ne manjoj meri tudju), nego što, u osudi tudjeg načina vaspitanja, se bez pardona zauzima moralna poza koja implicira da je njima, strancima, stalo do dobrobiti tudje dece više nego njihovim rodjenim roditeljima.

Tako je i članak američke profesorke Amy Chua je izazvao pravu lavinu pretežno negativnih komentara, u kojem nepoznati ljudi sažaljevaju način života njene dece. Počev od naslova članka - Zasto su Kineske majke superiorne - njen tekst je veoma provokativan. Osnovna teza je da 'kineski' način vaspitavanja dece daje bolje rezultate od 'zapadnog' a da je osnovna razlika u premisama koje dve vrste roditelja imaju o vaspitanju. Konkretno, 'kineski' roditelji veruju da su deca otporna na kritike i traume, da deca "duguju" roditeljima što su rodjena a ne obrnuto, i da roditelji (a ne deca) najbolje znaju šta je u interesu dece.

Ja se, s jedne strane, u najvećoj meri slazem sa 'kineskim' premisama ali s druge strane mislim da Chua precenjuje ulogu koje vaspitanje ima po životne ishode. Ono što mi smeta je kad se ljudi, poput Bryana Caplana, okome na takve roditelje sa gnevom pravednika, takoreći spasioca tudje dece. Pri tome njegova reakcija nedvosmisleno pokazuje da on nema pojma kako izgleda odrastanje u ovakvoj vrsti porodice. On zamišlja da je ovo vaspitanje sama surovost i kažnjavanje, a ne primećuju toplinu i požrtvovanost koja se, uostalom i eksplicitno, pominje u samom tekstu.

Nedavno sam pročitala knjigu "Wounded innocents: the real victims of the war against child abuse", koju je napisao američki novinar Richard Wexler (inače progresivac - jako malo ljudi (par progresivaca i grupice religioznih) se bave ovim problemom). Tu se na stotinama stranica dokumentuje perverzna mreža podsticaja vezana za zaštitu dece od zlostavljanja, koja roditelje i decu lišava elementarnih ustavnih prava zagarantovanih najgorim teroristima i kriminalcima, preventivno odvaja decu od roditelja na bazi nebuloznih kriterijuma zanemarivanja (u koje spadaju stvari tipa da li prozori u kući imaju zavese), i onda ih šalje u problematične hraniteljske porodice i sirotišta gde spavaju na podovima i neretko bivaju žrtve ozbiljnog zlostavljanja. Jedan od osnovnih zamajaca celog tog sistema je enorman broj prijava (nekoliko miliona godišnje) koje gradjani (često anonimno) podnose jedni protiv drugih a vezano za, po njihovom misljenju, neadekvatno vaspitanje (taj ogroman broj prijava čini da je vreme posvećeno svakom slučaju vrlo malo, pa se deca preventivno odvajaju od roditelja na osnovu minimalne sumnje, što zauzvrat toliko uvećava njihov broj, da tako "spašeni" iz svojih soba u roditeljskim kućama posle spavaju na podu po podrumima kancelarija). Hoću da kažem, ta, izgleda urodjenja, ljudska sklonost ka zauzimanju moralno superiorne poze prilikom ocene drugih porodica, moze da ima posledice koje su daleko ozbiljnije od zvocanja rodjaka i ostrašćenih blogera.

Problem sa PISA testom

OECD kaže da PISA test "procenjuje koliko su učenici pri kraju osnovnog obrazovanja stekli znanja i veština koje su neophodne za puno učešće u društvu". Međutim, kada pogledate testove, shvatite da to nije baš tako - PISA nije test "znanja i veština", već test razmišljanja, zaključivanja i primene znanja. U stvari, PISA testovi dosta liče na test inteligencije.

I onda, problem nastaje kada se na osnovu PISA rezultata procenjuju obrazovni SISTEMI, a bez skretanja pažnje na to da je PISA skor u stvari veoma korelisan sa IQ-om. Recimo, ako pogledate poslednje PISA podatke, možete da vidite da se u prvih 5 zemalja/regiona nalaze Šangaj, Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Finska i da zaključite da te zemlje/regioni imaju superiorne obrazovne sisteme. Međutim, onda pogledate listu zemalja po prosečnom IQ-u (koja je, naravno i očekivano, veoma sporna) i vidite sledeće zemlje na vrhu - Hong Kong, Južna Koreja, Japan, Tajvan i Singapur.

Dobro, šta sve to znači i kakve to veze ima? Ja razmišljam ovako.

Uspeh u obrazovanju zavisi primarno od dve stvari - detetove inteligencije i kvaliteta samog obrazovanja. Ukoliko u jedan obrazovni sistem ulaze deca koja su inteligentnija nego u drugi obrazovni sistem, očekivano je i da nakon obrazovanja ta deca budu uspešnija, čak i ako su dva obrazovna sistema potpuno ista. Ukratko, sami PISA rezultati nam ne govore mnogo, jer ne uzimaju u obzir razliku u inteligenciji dece, već svu razliku objašnjavaju kvalitetom obrazovnog sistema.

Onda me nije mrzelo, pa sam napravio tabelu u kojoj sam povezao PISA i IQ rangove, pa izračunao razliku između ta dva. U tabeli imam 56 zemalja. Poenta je da ako je zemlja odlična po PISA rangu, a relativno loša po IQ rangu, radi se o dobrom obrazovnom sistemu. Sa druge strane, ako je IQ dobar, a PISA skor loš, onda nešto ne valja u obrazovnom sistemu. Evo šta sam našao.

Po ovome, najgore obrazovne sisteme imaju Austrija, Luksemburg, Italija, Kazahstan i Tajvan, a najbolje imaju Irska, Finska, Australija, SAD i Novi Zeland. Recimo, Finska sa 18. najinteligentnijom nacijom ima druge najbolje PISA skorove, a SAD sa 29. nacijom po inteligenciji ima 16. PISA skorove (od ovih 56 koji se preklapaju u dva spiska). Sa druge strane Austrija sa devetim IQ skorom zauzima tek 33. mesto po PISI. Na donjem grafikonu su prikazane sve zemlje, pa kliknite da bi mogli da pročitate imena.


Nažalost, na pitanje "Gde je tu Srbija?", nemam konkretan odgovor, jer Srbije nema na listi zemalja za koje je računat IQ. Ali, nedostatak podataka me svakako neće sprečiti da iznesem svoj stav. :)

Elem, PISA skorove imamo, pa nam treba samo IQ. Evo procenjenih IQ-ova za zemlje u okruženju: Makedonija 91, Albanija 90, Bosna 90, Hrvatska 90. Mislim da neću mnogo da pogrešim ako i za Srbiju pretpostavim 90. Sa tim IQ skorom bi delili 43. mesto sa Hrvatskom, a po PISA skoru smo 37. u ovom mom spisku, što znači da naš obrazovni sistem relativno dobro "radi" i delio bi od 15. do 18. mesta sa Poljskom, Francuskom i Meksikom.

Ne moram ni da napomenem da se svemu ovome može staviti mnogo prigovora, ali sam pomislio da bi nekome moglo da bude zanimljivo. Ali, mislim da je osnovne poentu - da PISA skorovi ne zavise samo od kvaliteta obrazovnog sistema, nemoguće osporiti.