Pages

09 July 2018

Lingvistika i država

Ovo je jedno od najosetljivijih pitanja na Balkanu (osim granica i "ko je prvi počeo"). Ko govori kojim jezikom i kako će se taj jezik zvati u velikoj meri je nastavak "pucačkog rata" novim sredstvima, instrument "odbrane" "nas" od "njih", ili dokazivanja da oni nemaju pravo na ovo ili ono, jer oni govore naš jezik a nemaju svoj itd. Veliki deo sporova o jeziku bi se mogao svesti na neke od ovih motiva. Imati svoj jezik i nazvati ga imenom sopstvene države, a uz što je moguće više zadreti u pravo drugih da to isto urade osnova je jezičkog nacionalizma na Balkanu.

Kao i genetika o kojoj smo pisali ranije, lingvistička nauka stvara velike glavobolje nacionalističkim ambicijama. Sudbina starog "srpsko-hrvatskog" jezika je najbolja ilustracija toga. Lingvistički, reč je o zajedničkom policentričnom jeziku većine ljudi u staroj Jugoslaviji: njime govori preko 70% Hrvata, svi Bošnajci Muslimani, svi Crnogorci, i preko 90% Srba. Karakteriše ga izgovor reči "what" kao "što" odnosno "šta", odakle potiče i ime ovog govora ("štokavski dijalekat srpsko-hrvatskog jezika"), različita sudbina starog slovenskog glasa jat (od "i" gde imamo ikavicu, "ije" - ijekavicu do "e" - ekavicu). Standandardizovani književni jezik je nešto uži: pored prethodnih karakteristika dodaje se takozvana novoštokavska akcentuacija, tj sistem sa četiri različita akcenta i uobičajenim prenošenjem naglaska kod višesložnih reči za jedan slog ka početku. Ovaj standardni jezik ima dve varijante, istočnu ekavsku i zapadnu ijekavsku.

Ovo je (bila) manje-više oficijelna pozicija jugoslovenske lingvistike pre početka žurke 1990ih , uz nekoliko komplikacija koje su važne za našu analizu. Prvo, zašto samo 70% Hrvata i 90% Srba govori srpsko-hrvatski jezik?  To nas vodi direktno u središte stvari: govori koji su nazivani neštokvaskim dijalektima srpsko-hrvatskog jezika i jedan staroštokavski govor zapravo lingvistički ne spadaju u taj jezik (kajkavski, čakavski i na istoku torlački dijalekat). A bili su svrstavani u srpsko-hrvatski iz istih razloga iz kojih se danas taj osnovni govor rasparčava na najmanje četiri različita "jezika" - političkih.

Kada gledate lingvistički, u staroj Jugoslaviji je postojao značajan jezički pluralizam i mimo slovenačkog, makedonskog i nekih manjinskih jezika, ali se taj pluralizam nikad nije uklapao u nacionalno-političke kriterijume šta jezički pluralizam (treba da) znači. Pođimo od možda najsmešnijeg slučaja - Hrvatske. Većina Hrvata govori ijekavsku ili ređe ikavsku varijantu novoštokavskog dijalekta koji ima stepen razumljivosti sa nehrvatskim štokavcima od 100%.To je u osnovi govor Vuka Karadžića, za svakog stranog slavistu. Kajkavsko narečje kojim se govori u krajnjim zapadnim krajevima, Zagorju i Međimurju je ekavski (!) govor, sa starom akcentuacijom (kao u Vranju i Nišu!) lingvistički gledano mnogo bliži slovenačkom nego sprsko-hrvatskom jeziku. Ironija je da danas Hrvati ne žele da priznaju da je njihov standardni štokavski jezik isto što i srpski štokavski. .Ali, ako bi hteli - oni imaju zaista različit jezik - kajkavštinu. Jedina je muka što 90% samih Hrvata ne razume taj jezik, a nekmoli da ga može govoriti.

Ili uzmimo Srbe. Desno od Drine pričaju ekavicu, levo od Drine ijekavicu. Prekodrinski Srbi govore mnogo sličnije Hrvatima i Bošnjacima sa kojima i oko kojih žive, nego Srbima u Beogradu, ili ne daj bože Nišu i Leskovcu. Dalje, među Srbima ne govore svi standardni jezik postoje dva govora koji imaju novoštokavsku akcentuaciju i koji su osnova književnog standarda: istočnohercegovački (ijekavski) i šumadijsko-vojvođanski, koji je ekavski i govori se u Vojvodini (osim Vršca i okoline), zapadnoj i centralnoj Srbiji sve do linije Beograd-Kragujevac-Kraljevo.  Istočno i jugostočno od te linije počinju staroštokavski govori koji imaju staru slovensku akcentuaciju na kraju reči. Poznati srpski lingvista Slobodan Remetić napisao je da  je u akcenatskom pogledu neuporedivo manja razlika između Gospića u Hrvatskoj i Gornjeg Milanovca, nego između Gornjeg Milanovca i Kragujevca. Srbin iz Gornjeg Milanovca sličnije govori  Hrvatu iz Like nego Srbinu iz susedne Jagodine! Kako preživeti takav užas?

Ima još. Negde između Stalaća i Aleksinca polako počinju da nestaju padeži. Ovo je fenomen poznat mnogim ljudima koji žive u Srbiji ("Živim u Niš", "dolazim iz Niš" itd - predmet stalnih ismevanja "južnjaka" od strane govornika šumadijsko-vojvođanskog dijalekta). Na krajnjem jugostoku, u zoni takozvanog torlačkog dijalekta padeža uopšte i nema, isto kao u bugarskom i makedonskom jeziku (jedina dva slovenska jezika koji su potpuno izgubili padeže). U lingvističkom smislu, ovaj torlački dijalekat je sličniji bugarskom jeziku nego srpskom, a u srpski je svrstan iz istih razloga iz kojih je kajkavski svrstan u hrvatski - političkih. To je govor vrlo sličan kumanovskom dijalektu makedonskog i pograničnom zapadno-bugarskom govoru. Govornici ovog dijalekta koji žive u Srbiji su zapravo dvojezični - oni kući govore svoj "torlački", kvazibugarski (govor Bore Stankovića), a u školi uče novoštokavsku srpsko-hrvatsku ekavicu Laze Kostića i Branka Radičevića.

Na kraju Crna Gora. Oni insistiraju da se uvede njihov poseban jezik, "crnogorski". Ok, samo koji je to tačno jezik? Tamo se govore dva vrlo različita dijalekta - takozvani zetsko-južnosandžački na istoku (Cetinje, Podgorica, Bijelo Polje, Berane) i istočnohercegovački na zapadu (Nikšić, Šavnik, Pljevlja, Kolašin, Mojkovac). Prvi je staroštokavski, drugi je novoštokavski. Potonji je klasični srpski ijekavskog standarda kakvim je pričao Vuk Karadžić, dočim je prvi jezik Gorskog Vijenca i Luče Mikrokozme i danas jezik koji ekavski govornici najčešće imaju u vidu kada referiraju na "crnogorski" govor. Vuk je bio iz Drobnjaka (Šavnik), Njegoš sa Cetinja. Danas kao i tada, Nikšićanin priča mnogo sličnije Užičaninu iz Srbije nego Podgoričaninu. Jel "crnogorski" jezik, (za razliku od "srpskog") ono što se priča u Nikšiću ili ono što se priča u Podgorici? Ako je prvo, milioni Srba, Hrvata i Bošnjaka pričaju "crnogorski" ali pola Crne Gore ne! Ako je drugo, opet pola Crne Gore ne govori "crnogorski", ali zato Srbi i Bošnjaci u Novom Pazaru, Tutinu i Ibarskom Kolašinu govore!  Komediji nikad kraja.

Umesto precizno razgraničenih nacionalnih "jezika" koji se poklapaju sa nacionalnim teritorijama (ideal nacionalista krvi i tla, kao i većine balkanskih lingvista, ili se to ja ponavljam...), svetski lingvisti južno-slovenske jezike vide u jednom kontinuumu, na čijim marginama su slovenački na zapadu i bugarski i makednoski na istoku i jugu, a razne varijante srpsko-hrvatskog u sredini. Prelazi su postupni i organski i nikad se ne poklapaju sa nacionalnim odrednicama: između slovenačkog i srpsko-hrvatskog stoji kajkavski kojim govore isključivo etnički Hrvati. Na istoku "bafer zonu" čine Srbi, Bugari i Makedonci "torlačko-kumanovske zone", koji razdvajaju "čist" SH od "čistog" makedonskog i bugarskog. I svi prelazi su lagani i postupni. Prelazak SH u slovenački je vidljiv već u Zagrebu gde se govori kajkavski i sa starom akcentuacijom, ali se dramatično pojačava kako idete na severozapad (Zagrepčani čak nisu u stanju da uopšte razumeju neke poddijalekte kajkavskog). U Srbiji, Niš, Prokuplje ili Aleksinac svi pripadaju torlačkoj zoni, ali još uvek imaju dosta veza sa srpskim "standardom". No ja - odrastao u Mladenovcu u Šumadiji - imao sam svojevremeno značajnih problema da pohvatam mnoge nijanse spontanog razgovora trojice Aleksinčana na njihovom lokalnom dijalektu. To nije bugarska ili makedonska granica, to je grad u "srcu Srbije" kako se to često kaže. Kako idete južnije taj se efekat pojačava. Pitao sam jednog svog vrlo obrazovanog prijatelja koji je rođeni torlački govornik sa krajnjeg juga Srbije kako on priča taj dijalekat, (pošto ga nikad nisam čuo uživo), na šta je on odgovorio- uh, bolje nego srpski!. Pirot, Dimitrovgrad, Vranje, Vladičin Han itd već su lingvistički bliži bugarskim i makedonskim susedima nego udaljnim sunarodnicima u Beogradu, Valjevu ili Smederevu.

Kao i sa raspravama o rasi, genima i poreklu, lingvistika nam ilustruje, samo mnogo preciznije i egzaktnije, veštački karakter nacija. Ne postoji kategorija sa pogrešnijim nazivom - nascio znači urođeno, prirođeno itd, pripadnici iste nacije bi trebali da budu istog porekla i da govore isti jezik.A ne postoji ništa artificijelnije od standardnih jezika. Šta imamo na terenu je zapravo nametanje jednog od lokalnih dijalekata većini ostalih i prisiljavanje da uče i govore taj dijalekat. U mnogim slučajevima ljudi moraju da uče potpuno drugi jezik (kao Hrvati kajkavci i Srbi "torlaci"). I ovo nije nikakva naša balkanska specifičnost. Italijanski književni jezik koji čujete na RAI televiziji, filmovima itd je zapravo toskanski dijalekat Firence i Siene,suštinski - govor Mikelanđela, Leonarda i Makijavelija. Otiđite na Siciliju, Napulj ili u pokrajinu Apulja na Jugu i videćete enormne razlike koje nekad utiču i na uzajamnu razumljivost. Ili uporedite standardni nemački jezik, tzv Hochdeutsch koji je govor pokrajine Hanover u centralnoj Nemačkoj. Neki od severnih govora okoline Hamburga i Rura imaju neuporedivo manji stepen uzajamne razumljivosti sa švapskim i švajcarskim dijalektom nego između Zagreba i Beograda. Ipak svi Nemci u školi uče Hochdeutch i svi stranci to smatraju "nemačkim" jezikom. Nije daleko od istine da je "jezik" zapravo dijalekat sa vojskom i državnim školama. Dokle stignu da zastavu pobodu generali i ministri najjače provincije, dotle seže "organska" nacija.

Naravno, u jednom su smislu jezički standardi neophodni. Oni olakšavaju komunikaciju. Da nema srpsko-hrvatskog standardnog govora onda bi ljudi na Zapadnom Balkanu pričali nemački ili engleski ili neki treći jezik, što bi bilo mnogo teže. U starom Rimu su pričali latinski u adminsitraciji i javnim poslovima. Obrazovani ljudi, bez obzira na poreklo morali su znati grčki. Problem kod nas je što je taj instrumentalni aspekt  jezika nadopunjen i zapravo istisnut mitomanskim, fašističkim nebulozama o jeziku kao izrazu "nacionalnog bića", prirodnoj činjenici poput planina, reka i drveća. I onda kad neko kaže kako Srbi i Hrvati pričaju isti jezik ili kako Crnogorci imaju ili nemaju svoj poseban jezik to su onda pitanja nacionalnog života i smrti. Svako dovođenje u pitanje ekskluzivnosti veze između jezika i nacije je shvaćeno kao "rastakanje nacije" i agresija na našu samobitnost i na kraju - samo postojanje. Otuda jezičko čistunstvo i narcizam, iskorenjivanje tuđica, kao kod Srba i Hrvata, iliti pak njihovo vraćanje i nametanje da bi se razlikovalao od drugih, kao kod Bošnjaka ili pak izmišljanje novih slova i glasova, kao kod Crnogoraca. Da se stvori fikcija da "mi" imamo "naš" jezik koji je nužno različit od njihovog, i kojim govore naši sunarodnici u našim granicama.