Pages

05 August 2008

Minimalna zarada

Biznis piše o povećanju minimalne zarade u Americi:

Minimalna zarada u najbogatijoj zemlji sveta upravo je porasla za 12 odsto, što izgleda kao priličan napredak za one sa dna ekonomske lestvice.


Nažalost, regulisanje minimalne zarade ne predstavlja napredak za one sa dna ekonomske lestvice, nego samo za one koji su malo iznad dna lestvice i koji već imaju sigurni posao. Na dnu ekonomske lestvice su oni koji bi na slobodnom tržištu primali zaradu koja je ispod državno određene minimalne, a koji kad se uvede obavezna minimalna zarada najverovatnije gube posao.

Kada država administrativnom merom poveća minimalnu zaradu, dešava se isto kao i kada se silom odredi minimum bilo koje druge cene - ostanu viškovi koje niko neće kupi. Deo radnika čija tržišna vrednost je ispod minimalne plate ostane nezaposlen, jer niko nema interesa da ih zaposli po višoj ceni. A pošto to formira dodatnu armiju nezaposlenih i spremnih da uskoče na posao, onda oni koji već imaju posao ali su relativno nisko u hijerarhiji i blizu minimalne zarade, moraju da rade malo više da ne bi bili otpušteni.

Ukupni efekat je da oni koji su na dnu ekonomske lestvice ili ostanu nezaposleni ili postanu nezaposleni ili budu primorani da strahuju za posao koji imaju. Bez obzira da li iza povećanja obavezne minimalne plate stoje najbolje namere, efekti su najgori upravo po one kojima država navodno hoće da pomogne.

Pristalicama minimalne plate tako možemo pripisati neznanje, ali se nadati da sve to ipak rade iz dobrih namera. Ali ova stvar nije toliko komplikovana da svako ko joj posveti par minuta ne bi mogao razumeti. Dovoljno je uporediti stope nezaposlenosti u Evropi sa minimalnim platama i preregulisanim tržištem radne snage i Americi gde je uprkos ovom povećanju minimalna plata još uvek relativno niska i tržište radne snage slobodnije. Pre će biti da su političari svesni šta ova mera postiže, ali im je važnija organizovana podrška sindikata nego interes siromašnih radnika koji ionako ne razumeju krajnji efekat minimalne plate. Uostalom, Sidney Webb, jedan od viđenijih engleskih fabijanaca s početka 20. veka i kolega lorda Kejnza iz Bloomsburry grupe je pisao o minimalnoj plati kao instrumentu genetskog pročišćavanja stanovništva, u doba kad je eugenika bila popularna među progresivistima, i savršeno dobro je razumeo efekte: sa regulisanom minimalnom platom najmanje sposobni radnici će biti sistematski potiskivani sa tržišta radne snage, što će se onda odraziti na stopu reprodukcije i tako polako jačati genetski materijal stanovništva. Tako je glasio jedan od prvih argumenata za minimalnu platu, jednog od intelektualnih predaka današnjih socijaldemokrata. Bar je ekonomiju dobro razumeo.

Bez obzira na proklamovane namere današnjih zagovornika minimalne plate, efekti su isti. Ako im oprostimo neznanje, moramo ih optužiti za nemar prema najsiromašnijima i smišljeno povećanje nezaposlenosti među najmanje obrazovanim radnicima. Neka biraju između ta dva - ali zakon ponude i tražnje ne mogu dekretom ukinuti.

Privatizacija

Mi ćemo ostati upamćeni kao zemlja koja je najduže na svetu sprovodila privatizaciju. Prva privatizacija je počela 1988. godine, a evo još nije gotova.

I mnogo drugih dobrih poenti o javnim preduzećima i privatizaciji Milana R. Kovačevića.