Pages

31 October 2007

Konkurentnost 2008.

Izašao je Global Competitiveness Report Svetskog ekonomskog foruma za 2007-08: 1. SAD, 2. Švajcarska, 3. Danska... 82. Crna Gora, 91. Srbija, od 137 zemalja.
Prošle godine su Srbija i CG bile zajedno na 87. mestu.

Nisam promenio mišljenje o konkurentnosti od prošle godine, zato u ostatku kopiram stari post:

Mada Svetski ekonomski forum i mnogi drugi očigledno ne misle tako, sam pojam konkurentnosti nema mnogo smisla. Preciznije, nema smisla na nacionalnom nivou. Šta znači da je jedna zemlja konkurentnija od druge? Znači da može da proizvede veću vrednost, odnosno da je u proseku produktivnija. Produktovnost se meri u količini proizvoda po jedinici radne snage, pa reći da je jedna zemlja produktivnija od druge ne znači ništa drugo nego reći da je bogatija.

A bogatstvo zemalja se mnogo lakše i pouzdanije meri direktno, merama kao što su GDP, nacionalni dohodak i slično (koje nisu savršene, ali mere bogatstvo, odnosno novostvoreno bogatstvo). Merenje konkurentnosti je tako samo merenje bogatstva zemlje zaobilaznim putem.

Konkurentnost ima smisla na nivou firme ili grane. Ima smisla reći da je Nemačka konkurentna u proizvodnji automobila ili Srbija u prozvodnji malina. Ali ako hoćete meriti celokupnu konkurentnost jedne zemlje u svemu, onda morate obuhvatiti sve što utiče na bogatstvo te zemlje -- od infrastrukture, preko političkog okruženja i pravnih institucija, kvaliteta radne snage, makroekonomske politike, itd. -- broj faktora je neograničen. A kada jedna mera obuhvata sve što utiče na bogatstvo, onda je suvišna -- jer dovoljno je direktno izmeriti bogatstvo te zemlje i na osnovu toga znati koliko je konkurentna.

Indikativno je da su ove godine autori promenili metodologiju i obuhvatili veći broj faktora. Kada ih na kraju obuhvate sve, shvatiće da "konkurentnost" nije ništa drugo nego produktivnost, odnosno GDP po jedinici radne snage ili po stanovniku.

Beč i ekonomska teorija

Kao dodatak prethodnom postu, pokušavam da načinim makar provizorni spisak naučnih disciplina koje su pokrenuli, izmislili i odlučujuće oblikovali navedeni bečki geniji: termodinamika, kvantna fizika, analitička filozofija, filozofija nauke, psihoanaliza, teorija igara, poslovnog ciklusa...Sama činjenica da imamo bar tri-četiri "Bečka kruga" najbolje svedoči o tome: bečki krug u filozofiji, Šlik, Karnap, Vitgenštajn, u ekonomiji - Mizes, Hajek, Šumpeter, Morgenštern, u psihologiji itd.

Zanimljivu primenu ovog uvida o centralnom mestu Austrijanaca i Austro-Ugara u naučnoj i teorijskoj misli XX veka daje Izrael Kirzner u svom odličnom kraćem predavanju. Radi se o razlici između Mizesovog i Robinsovog pojma ekonomskog delovanja/odlučivanja. Robins je, po Kirznerovom mišljenju enormno uticao na kasniju mikroekonomsku teoriju, svojim shvatanjem ekonomskog odlučivanja kao manipulacije datim sredstvima u ostvarivanju datih ciljeva. Ta teorija koja polazi od pretpostavke savršenog znanja o alterantivama sa kojima je onaj ko odlučuje suočen, postala je sastavni teo mainstream teorije cena. A predstavljala je prilagođenu i izmenjenu verziju teorije o ljudskom delovanju koju je Robins pokupio 1920-ih godina u Beču, družeći se sa Mizesom, Hajekom, Haberlerom, Morgenšternom i ostalima. To je pojam ljudskog delovanja kao korišćenja sredstava u zadovoljavanju ciljeva u prostoru neizvesnosti i nepotpunog znanja.

Razlika je očigledna. U Robinsovom neoklasičnom okviru koji je prihvatila celokupna moderna mikroekonmska teorija, ekonomisanje postaje tehnološki i matematički problem; suočen sa datim skupom poslovnih (i epistemoloških, rekao bi Hajek) alterantiva gubi se preduzetnik i pretvara u mašinu za tehničku optimizaciju. To možemo videti kako u teoriji konkurencije, tako i u čitavom nizu drugih teorema ekonomije blagostanja. Teorija savršene konkurencije uzima tehnologiju, znanje o poslovnim alternativama kao dato, a njihovo odsustvo aberacijom od standarda konkurencije. Dinamička konkurencije koju razvijaju Austrijanci, podrazumeva nepotpuno znanje i polovične informacije kao standard, zbog koga nam je konkurencija i potrebna kao procedura otkrivanja. Mizesova (i ja bih dodao, Hajekova) teorija ljudskog delovanja kao preduzetništva podrazumeva traganje za referencijalnim okvirom mogućeg rešenja problema. Alternative nisu poznate, one moraju da budu otkrivene, pronađene, anticipirane - preduzetnik je onaj ko rizikuje materijalna sredstva da bi isprobao određenu anticipaciju mogućeg rešenja koju ima. On odabira jedan od mnoštva mogućih okvira delovanja, umesto da dela u zadatom i unapred poznatom okviru. Tehnološko/matematička optimizacija nasuprot preduzetničkom otkriću.

Eto, tako je bečka škola u ekonomiji obeležila ne samo disidentsku, heterdoksnu ekonomsku misao, već indirektno i mikroekonomoiju glavnog usmerenja.

Beč 1920.

Teško da je ikada postojala takva koncentracija genija na jednom mestu kao što je to bilo u Beču početkom 20. veka. Naišao sam na sledeću listu koju je napravio Hans-Hermann Hoppe: filozofi i fizičari Ludwig Boltzmann, Rudolph Carnap, Edmund Husserl, Ernst Mach, Karl Popper, Moritz Schlick, Ludwig Wittgenstein; matematičari Kurt Godel, Hans Hahn, Karl Menger, Richard von Mises; ekonomisti: Eugen von Bohm-Bawerk, Gottfried von Haberler, Friedrich von Hayek, Carl Menger, Frtiz Machlup, Ludwig von Mises, Oskar Morgenstern, Joseph Schumpeter, Friedrich von Wieser; pravnici Rudolph von Jhering, Hans Kelsen, Anton Menger, Lorenz von Stein; psiholozi Alfred Adler, Joseph Breuer, Karl Buhler, Sigmund Freud, sociolozi i istoričari Max Adler, Otto Bauer, Egon Friedell, Paul Lazarsfeld, Alfred Shutz; pisci Herman Broch, Hugo Georg Trakl, Otto Weininger, Stefan Zweig; slikari Gustav Klimt, Oskar Kokoschka, Egon Schiele, itd.

Kada se doda da se nešto slično dešavalo u Budimpešti (John von Neumann, John Harsanyi, Edward Teller, Eugene Wigner, Karl i Michael Polanyi), imamo opis jedne liberalne monarhije. Hoppe o ovome govori u okviru kritike demokratije, u knjizu Democracy: The God that Failed. Tek sam počeo, ali njegov argument za sada je da bi svet izgledao neuporedivo bolje da evropske monarhije posle Prvog svetskog rata nisu postale demokratske republike.

Ali u svakom slučaju, fascinanto je koliko je genija bilo okupljeno u tada, sa današnje tačke gledišta, relativno malim mestima kao što su bili Beč i Budimpešta. Većina njih je između dva svetska rata izbegla, zauzela mesta na vodećim univerzitetima i kasnije pokupila Nobelove nagrade kao građani SAD, UK ili Australije.