Pages

11 December 2009

Zašto je Obama u stvari dobio Nobelovu nagradu

Zato što je poslat iz budućnosti da spase svet od dolaska na vlast Sare Pejlin.

Uostalom, pogledajte karikaturu....

Zašto ne fiksni kurs?

Dinkić objašnjava da će dinar ostati stabilan.

Meni nije jasno zašto Srbija ima plivajući kurs dinara, kada je očigledno cilj ekonomske politike da dinar bude stabilan. Cela poenta plivajućeg kursa je da se na eksterne neravnoteže, kao što je finansijska kriza i prestanak priliva kapitala, prilagođava kurs plivanjem, umesto domaćih cena i plata. Ali ako se plivajući kurs sprečava da pliva, zašto onda postoji?

Razumem zašto je vlastima bitno da je kurs stabilan. U Srbiji je sa skorom istorijom hiperinflacije i još uvek hronične inflacije, stvorena slika u javnosti o povezanosti cena i evra. To je nešto što su ljudi iz sopstvenog iskustva naučili i kad god dinar pada svi mirišu inflaciju. Pogledajte samo rečnik, ne kaže se da dinar pada nego da "evro raste" -- sve oči su uprte u stranu valutu. To je potpuno opravdano, ali mi nije jasno zašto onda država, znajući sve to, insistira na plivajućem kursu. I država je u pravu što hoće da ga održi stabilnim -- sa ovakvom ulogom evra, ako dinar i padne cene će porasti i efekat pada će biti brzo poništen. "Stvarni" kurs dinara neće pasti. Ali tako dolazimo u paradoksalnu situaciju da se ima plivajući kurs koji ne sme da mrdne ni gore ni dole a da pola vlade ne izađe u medije da se pravda.

Srbija je udžbenički primer zemlje kojoj je potreban fiksni devizni kurs. Istorija inflacije i loše monetarne politike kažu da je za stabilizaciju i izgradnju poverenja potrebno imati nominalno sidro -- kurs vezan za čvrstu valutu. Srbija je mala i spoljnotrgovinski otvorena zemlja. Glavni trgovinski partneri, zemlje EU i većina drugih zemalja u okruženju koristi ili evro ili ima fiksne kurseve sa evrom. Politički Srbija ide prema EU, dalja integracija sledi, a pre ili kasnije će probati da se priključi i monetarnoj uniji. Sve su to ekonomski razlozi u prilog fiksnom kursu vezanom za evro.

Štaviše, sada kada kriza prolazi, je odličan trenutak za fiksiranje kursa. Jedina mana fiksnog kursa je što u slučaju velikih lomova, naglog prestanka priliva kapitala, ako hoćete održati kurs mora se prilagođavati realni sektor. To sada rade baltičke zemlje, i iako imaju odlične ekonomije pad realnog sektora je tamo bio veliki. (To nije njihov problem na dugi rok nego njihova prednost; problem je jedino što se mora proći bolno prilagođavanje. Ali spreman sam da se opkladim da će baltičke zemlje sledeće godine rasti najbrže u Evropi, jer je prilagođavanje prošlo.) Pošto je to sada izbegnuto i dinar malo depresirao, ovo je odličan trenutak za vezivanje za evro.

Zašto država to ne uradi? Pod fiksnim kursom ne mislim na "fiksirani", gde centralna banka odredi paritet ali i dalje vodi monetarnu politiku, nego pravi fiksni kurs sa pratećim pravilima igre -- odricanje centralne banke od monetarne politike i emisija novca samo na osnovu kupovine i prodaje deviza. Najbolji način da se to uradi je zakonski, uvođenjem valutnog odbora. Moguće je i bez zakona, ali bi zavisilo od volje vlade da ga održava i centralne banke da sledi pravila igre. Eto upravo zato ga i ne uvodi. Teško mi je da zamislim Narodnu banku Srbije, ma ko da je na njenom čelu, da samoukine svoje nadležnosti, odrekne se moći da proizvoljno emituje i povlači novac, izdaje zapise, igra se kamatnim stopama, i umesto toga usvoji automatski mehanizam fiksnog kursa. Malo je ljudi koji bi to sami sebi uradili. Naravno, inicijativa može doći i iz Skupštine i iz Vlade i iz Privredne komore, Naučnog društva ekonomista ili medija. Ali zbog nečega to u zemlji uopšte nije tema. Postoji nekakav konsensuz da je za dinar najbolje da ima plivajući kurs koji ne pliva.

Talentovani političar

Moja baba Dragica mi je rekla jednom tokom devedesetih "Ivica je najbolji političar. On jedini ima završen Fakultet političkih nauka". Nisam ni probao da joj objasnim da to nema baš mnogo veze jedno sa drugim.

A onda sam danas pročitao tekst u Vremenu, i shvatio da je moja baba sve vreme bila u pravu, mada iz pogrešnih razloga:

Za razliku od većine koja se aktivira prema potrebi, Ivica Dačić se svakog dana ponaša kao da su izbori sutra. A to je odlika talentovanog političara, kakav god on bio ministar i šta god mislili o njegovoj ideologiji.

I to je, sa žaljenjem moram priznati, tačno. Činjenica je da Jočić (ili njegova stranka) nije znao da politički "unovči" hapšenja i borbu protiv kriminala. Iako je hapšenja i borbe protiv raznoraznih "mafija" bilo i u Jočićevo vreme, on to prosto nije znao da iskoristi. Ili to, ili Dačić iz raznih drugih razloga uživa podršku medija. Ali, čak i da se o tome radi, opet iza toga stoji činjenica da je Dačić talentovani političar, kome je jasno kakva se igra igra i šta je bitno - da se uvek javljaš na telefon kada zovu novinari.

Poenta je da talentovani političar zna da iz bilo čega napravi politički profit, da li je to hapšenje navodno korumpiranih ljudi, zaštita Brankice Stanković, ili borba protiv droge. Takođe, a to je možda i bitnije, zna da minimizuje štetu od loših poteza i neurađenih stvari. Ko krivi Dačića što vozovi ne mogu da prođu kroz Srbiju ili što US Steel nema pristup svojim postrojenjima u Šapcu, zbog štrajka radnika potpuno druge firme? Manje-više, niko.

Zato je predsednik studentskog parlamenta u pravu kada kaže "ukoliko izazovete krizu, Vlada Srbije će učiniti nešto da tu krizu reši". Zna i on da SPS neće opet da šalje policiju na studente, pa makar i blokirali ceo grad u zahtevima za pečenjem jarećim.

Mizantropija

Istražujući ideološke intuicije - implicitne pretpostavke o društvu koje, po mom mišljenju, igraju važnu ulogu u stvaranju ideološkog identiteta - otkrila sam da je jedna važna razlika između levičara i desničara način na koji vide ljudska bića.

U osnovi, levičari smatraju da, što je više ljudi to je bogastvo manje, dok desničari smatraju da veći broj ljudi uvećava bogatstvo. Argumenti o iščezavanju prirodnih resursa do kojih dovodi neumereno trošenje sve veće ljudske populacije su odavno poznati. Malo manje poznat je argument po kojem veći broj ljudi omogućava veću specijalizaciju, a samim tim, uz pomoć slobodne razmene, i veće bogatstvo za sve.

Takodje, prema mojim podacima, desničari su skloniji da bebe vide kao 'slatke' i mnogo manje skloni da se slože da su 'ljudi životinje'. S druge strane, od ranije je poznato da desničari imaju više dece od levičara. "Višak ljudi" je stara elitistička opsesija i uopšte ne iznenađuje da se se ponovo aktivirala, ovog puta u cilju spasavanja planete.