Pages

26 March 2015

Globalno selo II

1990-ih i ranih 2000-ih je bilo mnogo priče o globalizaciji. Sada se ta priča utišala ali ja mislim da tek sada internet i rast društvenih mreža donose prave promene. Tek sada vidim da svet stvarno postaje ono što su tada zvali globalno selo.

Marks je bio na tragu nečega sa svojim opisom kretanja istorije i približavanja klasa jedne drugoj do njihovom ukidanja i nestanka. Nekada su vladari bili nedodirljiva polubožanstva, izvan dohvata u bukvalnom smislu fizičke daljine, važnosti i pristupa. Vremenom se svet spljeskavo. Sa rastom radija i zatim televizije ljudi su po prvi put mogli da čuju i vide lidere, da na radiju čuju kralja koji muca, da na televiziji vide predsednike koji se zbunjuju i prave gafove. Sa širenjem interneta sve je postalo još mnogo direktnije i pristupačnije.

Kad sam studirao na Ekonomskom sećam se da nam je profesor Pelević pričao kako je jednom na televiziji video Krugmana, jer je ovaj bio u nekom Klintonovom timu i tako se našao u programu. Bukvalno nam je prepričavao kako Krugman izgleda, jer je to nešto što onda niste mogli znati. Šta ovi ljudi misle o temama moglo se znati samo donekle i dosta kasnije, kad se dočeka knjiga ili časopis sa radom koji su objavili. U najboljem slučaju nešto bi bilo u nedeljniku ili novinama, ali njihov broj je ograničen, nisu se često tu nalazili.

Danas možete svaki dan pratiti šta lideri javnog mnjenja misle o svemu. Štaviše, svaki srednjoškolac sa znanjem engleskog se iz Srbije može raspravljati sa tim istim Krugmanom na njegovom blogu. Krugman ne odgovara na komentare i možda će vaša komunikacija biti jednosmerna, ali imate i one koje odgovaraju. Scott Sumner je jedan od najzaslužnijih za neke svetske trendove u monetarnoj politici danas i odgovara na svaki komentar i svako pitanje koje mu uputite. Juče sam video u vestima da je J. K. Rowling raspravljala se nekim iz Srbije na Twitteru. Na Twitteru možete pratiti kako se Nasim Taleb raspravlja sa ISIS-om i umešati se. Možete trolovati nobelovce.

Blogovi i društvene mreže ukinuli su nekoliko stepena separacije, smanjili i izjednačili svet. Možda vama sve to izgleda normalno jer ste navikli.  Ali ovo je sada mnogo drugačiji svet. Tehnologija je donela jedan vid demokratizacije.

PS. A od danas i Ben Bernanke, bivši glavni guverner Feda ima blog. Možete komentarisati, kaže da će odgovarati. 

Šta kažu ekonomisti

Evo šta je naš problem. U izboru ekonomskih i drugih politika nisu presudni interesi; presudne su ideje prisutne među glasačima i lokalnim intelektulnim elitama. U svakoj zemlji postoji levo i desno i obično su akademske elite nadproporcionalno levo orijentisane. Sa ekonomistima u zapadnom svetu stvar je pomalo specifična. Iako su politički većinom socijal-demokratski orijentisani, ono što su naučili iz profesionalnog bavljenja ekonomskim idejama svrstava ih u natprosečno tržišno nastrojene ljude.

Čak i politički levo orijentisani ekonomisti veruju u neke široko prihvaćene ideje: u konkurenciju, u slobodnu trgovinu, u superiornost privatnog vlasništva nad firmama u odnosu na državno. I popularni ekonomisti poput Krugmana i Stiglitza koje svetski levičari vole da citiraju, priznaće vam ove stvari ako ih pritisnete. Te stvari stoje u njihovim sopstvenim udžbenicima i tekstovima koje su pisali dok još nisu bili ovako popularni.

U Srbiji, a nije ništa bolje ni u drugim okolnim zemljama, većina profesionalnih ekonomista uošte ne veruje u iste opšteprihvaćene ekonomske principe. Ljudi često zastupljeni u medijima, na javnim skupovima i naučnim savetovanjima, govore -- koliko ja znam bez ikakve teorijske podloge i izgleda mi uglavnom na osnovu kolektivističkog instiknta, intuicije i ideologije -- protiv privatizacije javnih preduzeća, protiv slobodne trgovine, protiv deregulacije, za subvencije. Ponekad se čuje i nešto što liči na ekonomski argument ali je pogrešno (npr. brkanje javnih preduzeća sa ekonomskim konceptom "javnog dobra".) Drugi put imaju potpuno nepoznate, nepostojeće, sopstvene teorije (npr. "strateške firme", arbitrarne ocene "realnog" kursa dinara).

Problem ovde nije što socijal-demokratska ideologija preovladava; već što preovladava ignorisanje ili improvizacija ekonomskih načela pri bilo kakvoj ideologiji. Pogledajte ovde u čemu se sve američki profesionalni ekonomisti, većinom pripadnici Demokratske stranke, nikakvi libertarijanci, uglavnom slažu:

  • 85% njih misli da poljoprivredne subvencije treba ukinuti;
  • 79% kaže da zakonsko regulisanje minimalne nadnice povećava nezaposlenost;
  • 93% se slaže da su carine i kvote neto štetne za ljude i ekonomiju.

Ima još toga.

Političari, glasači, velike firme i lobisti često misle drugačije, zbog čega se i u Americi i još više u EU u praksi često vodi drugačija politika. Ali bar ekonomisti o nekim osnovnim stvarima uglavnom više ne raspravljaju.