Pages

22 May 2007

Kada čujem za Ministarstvo kulture...

Kada čujem reč kultura hvatam se za svoj Brauning. Tako je navodno govorio Herman Gering, broj 2 nacističke Nemačke. Obično nije najbolja osoba za citiranje, ali pada na pamet kada se pogleda da danas za kulturu redovno postoje i posebna ministarstva.

Štaviše. "U nekim zemljama postoje odvojena ministarstva za scenu i spektakl (pozorište, film, muzika) i za zaštitu spomenika, muzeje, galerije, likovnu umetnost..." kaže Voja Brajović, novi srpski Ministar kulture. Njemu respekt za opozicionu borbu tada kad je trebalo, 1990-ih, ali bilo ko da bude Ministar kulture neće imati moju podršku. Zato što mislim da takvo ministarstvo uopšte ne treba da postoji. Holivud nisu osmislili ministri, kao ni Bolivud, ni pozorište u doba Šekspira, ni klasičnu ni modernu muziku. Ministarstva su došla posle, kada su se komunisti dosetili da kulturom treba neko da upravlja, a onda se ta Lenjinova ideja svidela i intelektualnim krugovima u Zapadnoj Evropi pa su je ubrzo sproveli i u svojim zemljama.

Kultura je nastala i po prirodi se razvija spontano. Država ne treba ništa da ima s tim, ni da kontroliše, ni da podstiče. U prirodi je ljudi da stvaraju i da uživaju u stvaralaštvu. Dobri glumci, muzičari, pisci, slikari za svoj rad budu nagrađeni od ljudi koji ih gledaju, slušaju, čitaju. Negde sam video da je Dragan Nikolić dobio 20,000 evra po reklami od Grand kafe. Ne treba njemu Ministarsvo da kaže da je bolji glumac od Ivane Mihić. Vrednosti se najbolje provere na tržištu. (Možda zato mi ovaj blog pišemo besplatno.) Ministarstva služe da pomognu onima koji ne mogu da se izbore kvalitetom, ali umeju dobro da lobiraju.

Licenciranje

Već je bilo priče o licenciranju viših škola i fakulteta. Sada o licenciranju lekara.

Prvo, zvanično obrazloženje. Pacijentima je jako teško da procene kvalitet lekara i zato to mora da radi neko stručan. Naravno, niko osim samih lekara ne može da proceni da li je lekar stručan ili ne i zato se formira lekarska komora koja će izdavati licence dobrima, a oduzimati licence lekarima koji se ogreše o osnovne prinicipe profesije. And they lived happily ever after.

Sada, pravo obrazloženje. Lekari, kao i svi ostali, ne vole konkurenciju. Kada ih pitate šta je najveći problem u profesiji, oni kažu - to što mnogo ljudi svake godine diplomira medicinu. To im obara plate, prestiž, moć. I tu dolazi do izražaja genijalnost predviđenog rešenja - postojeći lekari će ubuduće sami određivati koliko će i pod kojim uslovima novih lekara biti primano svake godine. Time obaraju ponudu i drže svoje cene (plate) višim nego što bi bile kada ne bi postojale barijere.

Koje bi bilo tržišno rešenje? Koliko vidim, postoje dva - više i manje radikalno. Više radikalno podrazumeva privatizaciju bolnica, jer onda vlasnik svake bolnice ima veoma jak podsticaj da prati šta i kako lekari rade, jer može da bude tužen. Manje radikalno rešenje je da umesto sistema licenciranja, lekarska komora uvede sistem sertifikacije, koji bi značio da je određeni lekar zadovoljio kriterijume lekarske komore. Razlika bi bila u tome što bi i lekari bez sertifikata mogli da rade. Pacijenti bi onda birali da li žele da odu kod sertifikovanog (verovatno skupljeg) ili nesertifikovanog (verovatno jeftinijeg) lekara.

Know your enemy

Dani Rodrik, ekonomista sa Harvarda, od nedavno ima blog. Najpoznatiji je po svojim blago negativnim stavovima prema globalizaciji i trgovinskoj liberalizaciji. Pri tome, čini mi se da je mnogo manje ostrašćen od Krugmana ili Stiglitza i da uglavnom dobro argumentuje svoje primedbe. Takođe, u jedinoj njegovoj knjizi koju sam pročitao "Has Globalization Gone too Far?", odgovor koji daje je - ne. Sve u svemu, jedan od retkih kritičara globalizacije koga mogu da čitam a da se ne iznerviram.

U jednom od zanimljivijih postova, postavlja veoma ozbiljno pitanje na temu specijalizacije i razvoja. Naime, klasična ekonomska priča (bar kako je ja razumem) je da će se, pri slobodnoj trgovini, zemlje specijalizovati za proizvodnju proizvoda kod kojih imaju komparativnu prednost, što će povećati kako statičku tako i dinamičku efikasnost (dovesti do razvoja). Međutim, grafik iz rada koji Rodrik citira (Imbs i Wacziarg - AER 2003) daje potpuno suprotne rezultate - što su države specijalizovanije, manje su bogate (makar pri nižim nivoima razvoja; veza je u stvari kvadratna). To na neki način implicira da klasična ekonomska priča o trgovini i razvoju ne drži vodu.

Nisam baš siguran u svoj odgovor, ali kada mi ništa pametnije ne padne na pamet, ja kažem da korelacija nije isto što uzročnost i pokušam da obrnem uzročno-posledičnu vezu. U ovom slučaju, to bi značilo da specijalizacija vodi do razvoja, ali da razvoj uzrokuje diversifikaciju, jer na višim nivoima dohotka ljudi traže veću raznovrsnost proizvoda i usluga.