Pages

06 August 2009

Sonja Sotomajor

Sonja Sotomajor je upravo postala prva latino žena sudija Vrhovnog suda SAD. Evo zašto je to važno. Da naziv nekoga ne zavara, Vrhovni sud SAD je i vrhovni i ustavni sud u jednom. Pored toga, nigde na svetu ni vrhovni ni ustavni sud, ni oba zajedno, nisu približno tako važni kao u SAD. U suštini Vrhovni sud SAD ima moć da ukine bilo koji važeći zakon, i naravno uredbu, regulaciju i sve druge akte. To u praksi dolazi sa mnogo ograda, zakoni se ne ukidaju svaki dan, ali Vrhovni sud po važećem ustavu može to da uradi i ponekad i radi. U nekim od ključnih slučajeva ukinuo je glavninu Ruzveltovog New Deal programa (pa se kasnije predomislio), ukinuo je rasnu segregaciju i zabranio državama da zabranjuju abortus.

Vrhovni sud može da ukine bilo koji federalni ili zakon bilo koje savezne države, tako se najkraće može opisati moć ove institucije. To ne piše u pisanom delu Ustava, nego je sud sam sebi dao to pravo odmah po donošenju Ustava i postavio se kao njegov tumač. Zato je tih devet ljudi koji sede u Vrhovnom sudu, doživotno imenovanih i nesmenjivih, toliko važno.

Zašto izbor same Sonje Sotomajor i nije baš toliko politički važan u ovom trenutku, je što ona samo menja jednog sličnog njoj, liberalnog, demokratama naklonjenog sudiju koji se povukao. Iako je bilo novih imenovanja, struktura suda je već nekoliko godina ista, u njemu su 4 konzervativca, 4 liberala i jedan, Anthony Kennedy, u sredini. Kada je odluka tesna i ideološki podeljena, onda ishod sticajem tih okolnosti najviše zavisi od neodlučnog Kennedyja. To će za sada ostati tako. Ali nasuprot slici koja je popularna u javnosti, najveći broj odluka ne prati tu ideološku podelu, jer sudije imaju svoje različite pravne rezone van ovih podela. U tom smislu Sotomajor će sigurno ostaviti nekakav pečat. I ako je služi prosečan životni vek, da to uradi će imati na raspolaganju narednih tridesetak godina.

Trojanski konj?


Republički zavod za zdravstveno osiguranje aktivirao je je Pravilnik po kome će pacijenti imati pravo na povraćaj novca za određene zdravstvene usluge dobijene u privatnoj praksi. U pitanju su pregledi za koje ne postoje zvanične liste čekanja, ali ih, uprkos tome, državna zdravstvena ustanova nije uspela organizovati u roku od 30 dana.

Noga je u vratima, ovo može biti uvod u ozbiljniju reformu. Kad jednom ljudi vide da fond može refundirati lečenje i kod privatnika, prvo će sve više birati privatnike, a onda će početi da se pitaju zašto ima ograničenja, zašto se diskriminiše po vrsti usluga i zašto postoji rok taj proizvoljni rok od 30 dana. Eto odlične prilike za jednu političku stranku da predloži dalju reformu i ukidanje ograničenja koja favorizuju državne bolnice, mobiliše javno mnjenje oko toga i kapitalizuje na sledećim izborima. Kakve god da su predrasude u korist države, ljudima koji su se upoznali i sa državnim i sa privatnim klinikama biće brzo jasno šta im je u interesu.

Na duži rok ukidanje svih ograničenja nadonkade privatnika će voditi bankrotstvu državnog zdravstvenog fonda, što može biti uvod i u njegovu privatizaciju. Dok do toga ne dođe, dobro je da i sa državnim osiguranjem dođe do pojačane privatizacije zdravstvenih usluga.

Ruski Obama

No, he can't.

Hot Waitress Index

U New York Magazineu je izašao zanimljiv članak na temu uticaja recesije na privlačnost konobarica. Naime, od kako je recesija započela, privlačne devojke imaju problem da nađu posao u drugim oblastima u kojima je lepota poželjna (na primer, kao promoterke), tako da počinju da rade i poslove koje inače ne bi radile, poput konobarisanja. Sa druge strane, i restorani su pod pritiskom, tako da se trude da privuku mušterije kako god znaju i umeju. Zaključak - što su konobarice privlačnije, to je ekonomija u većem problemu.

Ovaj tekst me je podsetio na nešto što sam davno čitao (a sada ne mogu da nađem na netu) - zašto stjuardese nisu više onako lepe kao ko što su bile pre 20 ili 30 godina. Suština je u deregulaciji (jeste, kao liberal priznajem da je deregulacija dovela do toga).

Naime, dok je avio industrija bila veoma regulisana, cenovna konkurencija je bila bukvalno zabranjena. Ali, čak i ako zabraniš cenovnu konkurenciju, postoje razne druge "dimenzije" u kojima je konkurencija moguća - veličina i udobnost sedišta, kvalitet hrane i, da, lepota stjuardesa. Nakon deregulacije (kako u Americi, tako i u Evropi), aviosaobraćaj je postao biznis kao i svaki drugi, gde firme "seku" troškove koji ne donose zaradu. Izgleda da su aviokompanije shvatile da je većini putnika izgled stjuardesa prilično nebitan.