Pages

13 March 2009

Samuelson i Friedman

NIN prevodi intervju sa Paulom Samuelsonom:

Pitanje: Nadživeli ste Miltona Fridmana (preminuo 2006), a sada su i vaše kejnzijanske ideje nadživele njegovu radikalnu ideologiju slobodnog tržišta. Da li se ekonomija vratila u stanje u kome je bila kada ste se vi njome počeli baviti?

Samuleson: U pravu ste. ... Sada vidimo koliko je Milton Fridman grešio tvrdeći da tržište može da se reguliše samo. Danas shvatamo koliko je Regan pogrešio kada je izjavio da vlada nije rešenje već problem. Danas se ideologija koja je bila dominantna poslednjih decenija pokazuje kao pogrešna.Danas svi shvataju da, suprotno prethodnom uverenju, problem ne može da bude rešen bez učešća vlade. Danas ponovo prihvatamo Kejnsovu ideju po kojoj poreska politika i deficitna potrošnja igraju glavnu ulogu u vođenju tržišne ekonomije. Voleo bih da je Fridman poživeo da vidi kako je njegov ekstremizam doprineo uništenju njegovih ideja.


Da li je ovo tačno? Ne mislim na pitanje da li je tačna teorija da je slobodno tržište izazvalo krizu i da je država rešenje a tržište problem -- naravno da nije. Krizu je izazvao najregulianiji segment dva najregulianija tržišta -- finanijskog i nekretnina, o čemu smo na drugim mestima pisali. Ali da li je tačno da je sada nekako prihvaćeno da su se Friedmanove ideje ispostavile pogrešnim i da su se ekonomisti vratili kejnzijanskim rešenjima?

Po računu Luigia Zingalesa, ako pogledate najprestižniji mejnstrim žurnal, American Economic Review, od 12 relevantnih makroekonomskih radova tokom 2008., samo jedan od njih je na liniji kejnzijanke poreske politike. A onda, ako pogledate 37 ekonomskih Nobelovaca u poslednjih 20 godina, četvorica su makroekonomisti i nijedan od njih se ne može opisati kao kejnzijanac. I to govorimo o mejnstrim profesiji koja nikad nije bila gadljiva na intervencionizam. Zato je krajnje nejasno na osnovu čega Samuelson ovo tvrdi, osim ako ne gleda šta radi Obamina adminitracija i druge vlade. Ali gledajući šta rade države nećete dobiti dobar odgovor jer one nikada nisu prestajale da budu kejnzijanske. To su političari i oni kad već ne mogu marksizam guraju makar kejnzijanizam. Ekonomisti, sa druge strane, (više) većinski ne misle tako.