Pages

28 October 2009

Oderi bogataše

Ovih dana se u javnosti, a i kod povremenih i efemernih liberala, mnogo govori o progresivnim porezima kao civilizacijskom dostignuću i o Srbiji danas kao poreskom raju. Ponuđena su i popularna rešenja oličena u demagogiji prema kojoj bi siromašni davali manje, a bogati bi to nadoknadili kroz veća davanja. Međutim, ovo je loša matematika.

Pođimo od prve teze koja govori o Srbiji kao zemlji gde nema progresivnosti. To je poptuno netačno jer postoji neoporezivi deo plate, koji jeste mali, ali je i Srbija relativno siromašna zemlja pa se ne može očekivati da se ta granica postavi na nivou koji je u SAD, na primer. Drugo, progresija od 10% se javlja na kraju godine kod svih onih koji su u proseku zarađivali tri prosečne plate (što je manje-više svako sa dobrim fakultetom i zrnom kreativnosti, ambicioznosti ili spremnosti da radi malo više nego od 9h do 17h). Ako ste se usudili da se izdignete još malo više čeka vas 20% dodatnog izdvajanja. Dakle, ovo je prilično progresivno oporezivanje. Zastupnici progresivnog oporezivanja govore o tome da se na teško dostižnim platnim visinama dešava poreska regresija kod izdvajanja za penzije što je u potpunosti tačno, samo se zaboravlja da postoji i maksimalna penzija, pa je potpuno besmisleno da nema regresije kod izdvajanja.

Druga teza je da je mnogo radnika neprijavljeno jer poslodavci za njih ne mogu da plate dažbine ili se radnici rado dogovore da podele taj "dobitak" od rada na crno. Sa stanovišta fiskusa nema razlike da li neko radi na crno ili je oslobođen poreza. Dalje, da li neko misli da oni koji danas imaju visoke plate sa uvođenjem poreske progresije neće naći načina da dobar deo svoga rada prebace u sivu zonu ili da koristeći mogućnosti koje sistem nudi pretvore platu u dobitak ili neoporezive troškove. Progresija + veća neoporeziva osnovica zasigurno vodi manjem prihodu države. Nije li pravo pitanje zašto se ne vrši reforma penzionog i zdravstvenog sistema - možda bi onda porez za penzije i zdravstvo (jer ovde nema doprinosa, u pitanju su klasični porezi) bio manji.

Treće, hajde da malo zagrebemo izvan paradigme "još para za alavu državu". Da li je cilj poreske politike da zahvati što više ili je cilj da se zahvati manje i da se smanji neracionalno trošenje države. Priča o tome kako je postojeći nivo potrošnje sasvim u redu, a da je samo problem ko tačno finansira taj bahati stil potrošnje države je skretanje pažnje sa suštinskog problema rasipničke i nesposobne države.

Četvrto, da li u Srbiji vredi investirati u obrazovanje i preuzimanje rizika, da li vredi raditi više i produktivnije, ako će država da vas nagradi time što će vam oteti veliki deo plodova vašeg sopstvenog rada? U zemlji koja ima nisku produktivnost, katastrofalan obrazovni sistem i mentalitet kolektivističkog egalitarizma koje prezire lično bogaćenje (uglavnom drugih ljudi) poreska progresija je put u cementiranje lošeg društvenog kapitala.

Peti argument je da je porez na dobit među najnižim. Pitanje je, a šta bi to bilo koga privuklo da investira u Srbiju ako ne nizak porez na dobit? Možda korumpirana vlast, rasipna država, politizovano sudstvo u raspadu, nereformisane institucije, nedostatak ikakvog strateškog planiranja? Da li je cilj da se otvore nova radna mesta ili da se uzme još malo od velikih, ali i malih preduzeća. Ako neko misli da je arhetipski neprijatelj naroda Srbije Mišković problem jer ne doprinosi budžetu, on je takav samo jer su mu političari Srbije to omogućili, baš kao i inim preduzimačima, uljarima, mlekarima i drugim ocrnjenim monopolistima. Ne rešava se problem "društvene odgovornosti" time što se otme od zlih bogataša, nego time što se stvore uslovi za konkurentsku utakmicu. Još jedan deo priče o porezu na dobit je da se do dobitka u Srbiji (osim za jedan odabrani klub)dolazi malo teže nego u zemljama sa poreskom progresijom. Kako nam govore komparativne analize Srbije i malo starijih članica EU, nije isti nivo troškova za mito, troškova beskrajnog čekanja za prevazilaženje administrativnih barijera, troškova monopolizovanog tržišta inputa i slično. Ima i neke razlike u stepenu diskrecije državnih organa, posebno inspekcijskih, u najkraćem u vremenu koje nepotrebno provodite baveći se državom koja vam konstantno stvara probleme umesto da ih uklanja.

Šesto, porez na imovinu je u Srbiji nizak. Ovo je potpuno tačno, ali i tu se postavlja pitanje da li bi za Srbiju bilo bolje da postane omiljena destinacija bogatih ljudi ili još jedna u nizu zemalja gde bogati ne kupuju nekretnine ili investiraju u iste? Da li je bolje da se stimuliše sticanje ili da se stimuliše siromaštvo. Ovde ima mnogo drugih argumenata koje vredi razmotriti, a jedan od njih je da porez na imovinu omogućava da se građevinsko zemljište efikasnije koristi i to je pravi argument za njegovo povećanje (ukidanje umanjenja i oslobođanja različih vrsta), a ne eventualni poreski prihodi.

Sedmi sastojak poreske priče je da poreski sitem nije darežljiv prema siromašnima. To je sušta istina, i to uglavnom iz razloga što je bez preke potrebe preterano darežljiv prema srednjoj klasi koja prima najveći deo transfera (a ostatak, naravno, uglavnom primaju bogati). Istinska briga za siromašne bi se podstakla smanjenjem poreskih zahvatanja i ostavljanjem sredstava za privatno milosrđe. Ovako imamo apsurdan PR političara čije vreme na televiziji posvećeno rešeavanju problema nekog ubogog građanina košta višestruko više od samog transfera, a podizanje humanitarnog ega je toliko visoko kao da isti troše svoje, a ne pare građana Srbije.

Sve u svemu, ne treba našoj poreskoj politici progresija, nego smanjenje troškova države.