Pages

04 February 2015

James Grant "Forgotten Depression: 1921: the Crash that Cured Itself"

Knjiga gornjeg naslova je najbolja studija do sada o recesiji 1921. Pisac je James Grant, autor poznatog Grant Interest Rate Observera, i jedan od zanimljivijih finansijskih pisaca i analitičara u Americi.

Recesija/depresija 1921 o kojoj knjiga govori je "zaboravljena" iz više razloga: prvo, trajala je relativno kratko i nije imala neke dramatično loše posledice. Ubrzo posle njenog kraja usledile su "roaring twenties" a kasnije Velika Depresija, zbivanja koja su istorijski mnogo sudbonosnije uticala na Ameriku.


Drugi, i verujem još važniji razlog za zaboravljanje i potiskivanje ove epizode je to što je ona vrlo neprijatna za moderne ekonomiste, kako kejnzijanskog tako i monetarističkog usmerenja. Ona je najbliže što se može doći prirodnom eksperimentu u fiskalnoj i monetarnoj politici "likvidacionizma". Ona pokazuje da su predsednik Warren Harding i tadašnji Fed uradili ono što nam ekonomisti danas kažu da je nemoguće: smanjili drastično državnu potrošnju i primenili ekstremno restriktivnu monetarnu politiku tokom recesije sa eksplicitnim ciljem izazivanja deflacije i i talasa likvidacija, očekujući brz oporavak kao posledicu, i  - uspeli. Ekonomisti ne žele da se bavimo zaboravljenom depresijom 1921 a još manje da iz nje - daleko bilo - izvodimo ikakve pouke ili zaključke,  jer bi to pokazalo belodano koliko je car moderne "makroekonomije" go, i koliko i oni sami pariticpiraju u reprodukovanju jedne fikcije. Kako Grant kaže, mnogi ekonomisti žele da "tržište istorijskih analogija" bude zauvek monopolisano od strane Velike Depresije, jer je onda lakše održavati privid da je država neophodna da reši problem današnjih i budućih ekonomskih kriza.

Šta su vlasti tačno uradile 1920-21? Najkraće rečeno, suočena sa početkom recesije, federalna vlada je smanjila poreze i federalnu potrošnju za trećinu, a Fed je povećao referentnu kamatnu stopu sa 4.5% prvo na 6% a onda na 7% u nadi da će pospešiti i ubrzati proces "likvidacije" štetnih investicija i "blagotvornu deflaciju". Vlasti su svesno pogoršale i produbile recesiju da bi ubrzale oporavak privrede od inflatornih investicija iz perioda buma. I oporavak je bio ekspresan. 

To je bilo vreme kad su predsednik Amerike i šef Federalnih Rezervi javno propagirali deflaciju i "likvidacionizam" kao lek za nezdrav ekonomski bum: Benjamin Strong, tadašnji šef njujorške banke Federalnih rezervi je rekao da "posle inflacije uvek mora doći do deflacije" a Harding obećao "zdravu deflaciju" i likvidiranje "grozničavih investicija" iz prethodnog perioda, u svom inauguralnom govoru. Grantova knjiga dokumentuje do u detalje način razmišljanja i ideologiju tadašnjih "nosilaca ekonomske politike". Većina su bili obični biznismeni, bankari ili potpuni laici sa ispravnim instinktom. Najbolji od svih je bio Warren Harding, moj omiljeni predsednik u 20 veku koji je sprečio bilo kakvo povećanje federalne potrošnje, i stopirao takozvani "bonus bill", koji je trebalo da ekstremno poveća ratne penzije i invalidnine u cilju podsticanja potrošnje. To je bila genijalna ideja Herberta Hoovera, dežurnog intervenioniste, sekretara trgovine u Hardingovoj adminsitraciji koji je non-stop lobirao da "vlada nešto uradi". Kada je na kraju, posle mnogo prenemaganja uspeo da ubedi Hardinga da se oragnizuje okrugli sto poslodavaca u Vašingtonu sa ciljem "pronalaženja rešenja za depresiju", kriza je već prošla sama od sebe. I Hoover se zakleo da neće dozvoliti da se tako šta ponovi (i nije, 1929-1933 je učinio sve da spreči pojavu depresije) Ovaj aspekt knjige je za mene još dragoceniji od narativa o sadržaju ekonomske politike koja je vođena, i kretanju ekonomskih pokazatelja.
   
Naravno, recenzije knjige su vrlo kisele. Niko, osim šačice austrijskih ekstremista ne želi da čuje lošu vest. Da New York Times neće da bude oduševljen knjigom nije veliko iznenađenje ni za koga. Ali, neko može biti iznenađen da Wall Street Journal i Economist jednako nisu impresionirani. Svi misle da je Grant ekstremista, gold'bug i pobornik Austrijske teorije koji hoće da nas vrati 100 godina unazad. Jedini argument koji su u svim tim recenzijama (ima ih još mnogo, recimo ova) ponuđeni zašto Grant nije u pravu je tvrdnja da je Fedova monetarna politika od sredine 1921 počela da bude manje restruktivna (spuštanje kamatnih stopa) što je izazvalo izlazak iz recesije, a ne tržišna likvidacija loših investicija i smanjenje nadnica, kako Grant tvrdi.

Međutim, ovo je već na prvi pogled, teorijski, sumnjivo, a kad vidite konkretne podatke, naravno, postaje vam jasno da je potpuno pogrešno: prvo, oštra ali relativno kratkotrajna recesija je tipična stvar u sistemu slobodnog tržišta: u Americi pre uspostave Feda, tokom 19 veka i početkom 20 veka to je bio tipični oblik recesije. Velika Depresija je bila nov i zapanjujući fenomen upravo zato što se prvi put u američkoj istoriji desilo da recesija traje 4 ili 5 godina. Sve prethodne su trajale mnogo kraće, najčešće godinu ili godinu i po dana. A tada nije bilo centralne banke da poveća novčanu masu i veštački snizi kamatne stope: Akcije Feda 1921 bile su verno oponašanje tržišta u standardnim recesijama 19 veka. Stoga, teorijski nije jasno zašto bismo očekivali da recesija 1921 bude dramatično različita od svih prethodnih.

Ali, ne moramo da nagađamo. Podaci kažu da je monetarna baza (M1) od "pika do pika" opala za 17% (oktobar 1920-januar 1922). Dakle, nema monetarne ekspanzije, ni blizu. Dodatna nevolja je u tome što je recesija po zvaničnim podacima završena u julu 1921, a monetarna baza je nastavila da pada još 6 meseci posle toga!


Kako stoji stvar sa kamatnom stopom? U to vreme Fed je donosio odluke decentralizovano, svaka od 12 regionalnih banaka za sebe, naravno uz međusobne konsultacije. Evo zvaničnih podataka kako je to izgledalo u ovom konkretnom slučaju. u januaru 1920 svih 12 banaka je unisono povećalo diskontnu stopu sa 4.5% na 6%. Tokom 1920 stopa je dodatno povećana na 7% od strane nekih banaka (Boston, New York, Atlanta, Chicago...), dok su neke banke ostale na 6% (Philadelphia, Cleaveland, Kansas City, San Francisco...). Tokom 1921, banke koje su povećale kamatne stope na 7% počele su lagano da ih smanjuju : Boston u aprilu na 6%, New York u maju na 6.5%, Chicago takođe na 6.5% u maju: Većina banaka koje su ostale na 6% prethodne godine nisu menjale kamatne stope do novembra 1921, pet meseci posle kraja recesije!

Dakle, navodno "ekspanzivna" monetarna politika Feda 1921 sastojala se u tome da se obori monetarna baza za 17% i kamatna stopa podigne sa 4.5% na između 6% i 7% i manje-više ostavi tu do kraja recesije, a u nekim slučajevima i šest meseci posle kraja recesije! I tu politiku kao "ekspanzivnu" hvale ljudi koji smatraju da je Veliku Depresiju izazvala restriktivna monetarna politika i da su današnji ekonomski problemi evrozone takođe uzorokovani oklevanjem ECB da zagreje štamparsku presu. New York Times čak direktno kaže kako je današnja situacija u evrozoni mnogo bolji primer likvidacionizma od američke depresije 1921.

Stvarno? Po zvaničnim podacima ECB, monetarna baza u evrozoni raste po prosečnoj stopi između 6% i 7% godišnje od 2011 naovamo. Kamatne stope su oko nule ili negativne. To je dakle "restriktivno" a pad M1 od 10% godišnje i kamatna stopa od 6.5% tokom "zaboravljene depresije" su bili "ekspanzivni"? Uopšte ne ulazim u to šta je "ispravna" mera ekspanzivnosti ili restriktivnosti monetarne politike, M1, M2, M3, kamatna stopa itd: samo kažem da su po kriterijumu (kamatna stopa) koji kejnzijanci i monetaristi koriste da dokažu da je monetarna politika 1921 bila "ekspanzivna", poslednje tri godine u evrozoni bile ekstremno ekspanzivne, takoreći hiperinflatorne.


Ista stvar je sa Velikom Depresijom. Tu je po kalulacijama Friedmana i Schwartzove monetarna baza 1929-1933 porasla preko 20%, dakle po stopi od oko 5% godišnje. Kamatna stopa je smanjena sa 5% krajem 1929 na 3.5% 1932. Naravno, ukupna ponuda novca je drastično opala zbog pada ekonomske aktivnosti i bankrota mnnogih banaka. Ali, Fed je počeo da spušta kamatne stope u jesen 1929 i do novembra 1930, kada se pojavljuju prve bankarske panike, ona je već smanjena sa 5% na 3%- 3.5%, dakle, duplo niže nego na kraju depresije iz 1921. Za razliku od 1920-22, u periodu 1929-1933 monetarna politika je stvarno bila ekspanzivna, ali to nije pomoglo. Kako to?

Naravno, ekonomisti monetarnu politiku za vreme Velike Depresije i dan danas nazivaju "restriktivnom" jer bi priznanje očiglednog značilo da Friedmanova dijagnoza uzroka depresije nije bila tačna, te da su "rešenja" koje oni sami danas propisuju na osnovu iste mudrosti (štampanje para i/ili povećanje državne potrošnje) jednako štetočinska. I da je Grant u pravu.