Pages

31 January 2013

Šta je sa evrozonom?

Što se savremenih događaja tiče moja knjiga staje negde u avgustu 2012. -- zato čitajte ovo kao njen apendiks. U vezi evra, knjiga otprilike kaže da u ovom trenutku jedini spas može da dođe iz Evropske centralne banke, pred kojom je paradoksalan izbor: može da spase sopstvenu valutu samo podrivajući je. 

U međuvremenum, evrozone i krize evra više nema u vestima. Kriza je, bar na neko vreme, zaustavljena. Kako se to dogodilo i šta je ECB tu uradila? 

U proteklih par godina uradila je nekoliko stvari o kojima je bilo reči, na blogu ili u knjizi. Na primer, jeftini dugoročni krediti evropskim bankama sa ciljem da ih oni upotrebe za kupovinu obveznica kriznih zemalja. Ti krediti su privremeno gasili paniku ali ubrzo zatim bi kamate ovih obveznica opet skočile. 

Ali ključna stvar koja je ovog puta na duže vreme sanirala krizu je ono što je u septembru 2012. uradio novi guverner Mario Dragi. ECB je izašla sa planom da, u slučaju pogoršanja krize, kupuje neograničene iznose obveznica zemlje koja je u krizi.  "Neograničene" je ključna reč. U prethodnim akcijama, ECB je kupovala te obveznice Španije, Italije i drugih, ili posredno ohrabrivala njihovu kupovinu, u određenim, ograničenim iznosima. Te kupovine bi smanjile kamate za ove zemlje, ali je to uvek bilo privremeno jer je i dalje postojao strah da će kupovina jednom prestati, kamate na njihove obveznice opet porasti i zemlje opet upasti u krizu. 

Kada je Dragi rekao da će ECB to raditi u "neograničenom" iznosu, on je eliminisao jedan potencijalni mehanizam krize: paniku samu po sebi. Kada ste u punom bioskopu, stampedo može da nastane i zato što neko počne da paniči bez razloga; i dalje ima mesta za sve i kad bi svi bili mirni lepo biste izašli kroz vrata. I na finansijskom tržištu panična prodaja, recimo, španskih obveznica, sama po sebi može da izazove špansku krizu -- kamate zbog panike porastu, usled čega Španije ne može da se zaduži da servisira dug, usled čega se kriza pogoršava jer sada već postoji i realna opasnost, svi hoće da izađu iz španskih obveznica, kreće još veća prodaja, kamate onda dalje rastu i tako do bankrota. Obećanjem da će u ovakvim slučajevima kupovati neograničene količine španskih obveznica, ECB je eliminisala paniku kao povod krize. 

Interesantno je da ECB apsolutno ništa osim tog obećanja nije uradila. Rekla je da će to uraditi u slučaju krize, ali baš zbog tog obećanja kriza više nije ni bilo! Nema stalnog straha da će neko drugi početi da prodaje španske obveznice i da će svi ostali slediti, pa prema tome ni vi ne prodajete svoje već ih čuvate i ubirete kamatu. 

Ali da li je sve ovako lako? Gde leže potencijalni problemi? 

Prvo, ovo je dalo oduška zemljama poput Španije i stvorilo moralni hazard. Španija sada ipak ne mora da smanji donacije svom kriket savezu i subvencije društvu filatelista. Istina, da bi ECB pomogla, zemlja mora da formalno aplicira i prihvati programe mera štednje slične onima koje su IMF i evrozona stavili Grčku, pa to donekle sprečava da raskalašno troše i uzdaju se u besplatnu pomoć ECB. 

Drugo, panika može da bude jedan neposredni pokretač krize, ali uzroci krize su i dalje nagomilani dugovi. Bioskop je i dalje prepun i nastavlja da se puni. Ako se to nastavi, u nekom trenutku ni obećanje ECB neće biti dovoljno da spreči stampedo. 

Za sada, tržišta veruju ECB. Niko nema interesa da prvi proda španske ili portugalske obveznice, jer zna da će izgubiti. Spekulativna prodaja bi bila siguran gubitak, jer ECB ima neograničene resurse za intervenciju u suprotnom smeru, kupiće sve što prodate. Ali ako dug nastavi da se nagomilava i većih reformi ne bude, tržišta će početi da misle da Mario blefira. Počeće da misle da je problem sada preveliki da bi se čak i ECB usudila da interveniše. Intervencije ECB nisu besplatne, one su posredno veliki trošak za zemlje evrozone. Ako ECB zaista interveniše na ovakav način, to će na kraju morati da bude ili inflatorno ili pokriveno iz budžeta drugih zemalja. Dragijevo obećanje je neograničena kupovina, ali takva kupovina neće imati beskrajnu toleranciju. 

Zato, kriza je za sada samo prikrivena. Paniku u svakom trenutku može da izazove čak i nešto poput neoprezne izjave Angele Merkel da su se Dragi i ECB previše osmelili i da neće moći da urade baš sve što naume. Kriza je sanirana na psihološki način, obećanjem intervencije; tako se može vratiti na isti način, gubljenjem poverenja u ovo obećanje. 

30 January 2013

Vizionar

Đilas, dobro, predlaže fiksni kurs dinara. Ali:

1. Država mora da kroz nacionalnu strategiju prepozna poljoprivredu, prehrambenu industriju, energetiku, IT industriju... 

2. U prvoj fazi treba da se posvetimo jačanju industrija u kojima već danas imamo stručnu radnu snagu i dobar privredni rezultat. Za mene su to prehrambena industrija, poljoprivreda i IT sektor. U drugoj fazi subvencije treba da usmerimo u razvoj industrija koje su izvozno konkurentne, a koriste pre svega domaće sirovine i energiju.

3. Država treba da formira Razvojnu i izvoznu banku Srbije...

4. Neophodno je da kreiramo prostor za otvaranje novih državnih preduzeća... 
5. ... nove oblike javno-privatnog partnerstva...
9. Važno je da usvojimo poseban plan za ubrzan razvoj prvih 10 gradova u Srbiji...
10. Moramo da zabranimo dalju prodaju poljoprivrednog zemljišta...
12. Nužno je da restruktuiramo, osavremenimo i profesionalno ojačamo javna preduzeća...
13. Treba da usvojimo program "10.000 stručnjaka" kroz koji ćemo školovati uspešnu decu koja žele da rade za državu... Tako ćemo stvoriti stručnu bazu u državnoj upravi i javnim-državnim preduzećima.

Od oportunitetnih i korumpiranih mnogo su opasniji političari u zabludi. Đilas i ostali u DS-u izgleda da su zaista u dubokoj zabludi. Da su samo korumpirani, izneli bi jedan plan pa bi se posle predomislili, po Dinkićevom uvežbanom scenariju. Ali kada opoziciona stranka iznosi jedan ovakav plan posle poraza, za novi početak, to znači da je stvar mnogo gora od pokvarenosti i korumpiranosti. Oni, tragično, ništa ni ne shvataju.

25 January 2013

Libertarijanska utopija

Jedan od najčešćih, i za većinu ljudi najuverljivijih, prigovora koji se daje na sam pomen libertarijanske anarhije je da tako nešto nikad nije postojalo. Ako država nije potrebna, i još gore nije moralno opravdana, kako to da nikad u ljudskoj istoriji ne srećemo slučaj razvijene civilizacije bez države? Ti si sad najpametniji, niko pre tebe se nije setio da privatizuje vojsku, policiju ili sudstvo.

Ja predlažem da ovaj problem osvetlimo iz jednog drugačijeg ugla. Pozivam vas da zajedno napravimo jedan misaoni eksperiment. Zamislite društvo u kome vlada gotovo potpuni laissez-faire, ne postoji nikakva državna regulativa privrede, prava investitora su striktno zaštićena i uopšte, reč je o uzornom kapitalističkom sistemu kakav bi svaki libertarijanac podržao. Njihovi zakoni štite sve oblike privatnog vlaništva, uključujući kupoprodaju, transfer, ugovore, nasleđivanje, ortakluke i sve ostalo što srećemo i u modernim kapitalističkim ekonomijama. Štaviše, naš utopijski sistem je rotbardijanski do te mere da zabranjuje frakciono bankarstvo: onaj ko pozajmi drugome i jedan cent depozita po viđenju smatra se kriminalcem.

Ali, naša utopijska zajednica ima jedan vrlo čudan politički sistem. Najpre, ne postoji ništa što bi se moglo opisati kao šef države - nema kralja, ni cara, ni predsednika, poslove države obavlja nakolicina različitih izabranih funkcionera koji su zaduženi za različite stvari, a često njihove nadležnosti i nisu sasvim jasne. Predsednik Nikolić ne bi znao s kime da zakaže sastanak kad bi ga odveli u našu utopijsku zajednicu. Još gore, zakonodavno telo je potpuna sprdnja: imamo dve različite skupštine u kojima sede ljudi koji se biraju na različitim izborima i iz različitih delova populacije. I svaka od tih skupština ima apsolutnu zakonodavnu moć ne obazirući se na to šta druga skupština radi. Ako donesu direktno suprotne zakone nema nekog zajedničkog tela koje bi arbitriralo.

Ali, stvar je još crnja. Naša mala utopija uopšte nema ni policiju! Sam koncept policije im je nepoznat. Pa kako sprovode ugovore? Individualno. Kada dobijete na sudu pravo da sprovedete ugovor, ili da kaznite počinioca krivičnog dela koji vas je oštetio, to radite sami, ili rotbardijanski, angažujući neku privatnu agenciju. Ali, ne samo da nema policije, nego je i pravni sistem poluprivatan. Postoji jedan državni funkcioner koji igra određenu ulogu u vođenju pravnih procesa, ali je ta uloga ograničena: on samo sastavlja listu potencijalnih sudija, koja je javna. Sudije nisu državni službenici nego privatne osobe. Strane u sporu onda biraju same konsenzusom sa te liste ko će suditi, i jedina dalja uloga tog funkcionera je da stavi pečat i formalizuje odluku koju sudija donese, bez prava preispitivanja. I onda privatna lica sprovode zakon. Još zabavnije, sami zakoni po kojima se sudi su nastali postupno, kao običajno pravo, a ne "zakonodavstvom". Država ne igra skoro nikakvu ulogu u regulisanju "zakonskih" prava i obaveza, a način primene i tumačenje zakona određuju opet privatna lica koja se zovu "pravni stručnjaci". Oni su osobe koje stiču autoritet najčešće kao dobri govornici na sudu i komentatori čije knjige i studije postaju zakon tako što ih ljudi prihvataju u praksi! Strukturno slično kao sudije Vrhovnog suda u Americi, samo što ove  ne postavlja i ne plaća država nego tržište, i što nemaju moć da nametnu svoja tumačenja silom nego zavise od svoje popularnosti i dobrovoljnog prihvatanja od strane drugih ljudi.

Tužioci za krivična dela su takođe privatni preduzetnici, osobe koje su se u ranijim sporovima pokazale kao uspešne i onda ih ljudi angažuju dalje i preporučuju drugima. Ne postoji "javni tužilac", osoba koja po "službenoj dužnosti" goni prekržioce zakona i kriminalce. Kažnjavanje zločina je isključivo privatna stvar, između oštećenog i optuženog i njihovog privatnog sudije i tužioca. Tako su i donošenje "zakona", i procedure suđenja i sprovođenje prava i ugovora  u našoj Utopiji u osnovi u privatnim rukama.

Sad vidimo da one dve sumanute paralelne "skupštine" o kojima smo govorili na početku i nisu "zakonodavna tela" u modernom smislu reči, jer one i ne donose zakone, već više forumi koji donose političke odluke tipa ko će da bude ambasador u stranoj zemlji, ko je vojni komandant, da li se ide u rat, da li se povećava porez itd. Pravne regule, zaštita vlasništva, krivično pravo i sva ostala regulativa društvenog života je manje-više u nadležnosti privatnih osoba čiji je jedini legitimitet da su uspešni i cenjeni učitelji, govornici i advokati.

Ako se pitate zašto sam konstruisao celu ovu utopijsku zajednicu i kakvog to uopšte ima smisla, odgovor je: to nije nikakva utopija, nego stvarnost jednog od najstarijih, najcenjenijih, najviše komentarisanih, oponašanih i obožavanih političkih režima u ljudskoj istoriji - Rimske Republike. Ako je nešto kolevka zapadne civilizacije, onda je to Rimska republika. A ipak, ako primenimo mudre argumente savremenih ekonomista o "kolektiivnoj akciji" i "javnim dobrima", Rimska republika se uopšte ne kvalifikuje kao država, već više liči na neku smešnu rotbardijansku ili dejvidfridmanovsku fikciju. U njoj nema državnog monopola sile nego su funkcije zakonodavstva, pravosuđa i policije u rukama privatnih osoba ili asocijacija! Politička suština sistema je jedan amalgam privatnih agencija, anarhije, običajnog prava i političkih institucija, ali po standardima savremene ekonomske teorije, to je čista anarhija!  Hobs je bio toliko užasnut Rimskom republikom i njenom popularnošću da je to smatrao najvećom preprekom "miru i stabilnosti" u Evropi. To nije slučajno.

Stoga, "libertarijanska anarhija" nije nikakv utopijski model koji nigde nije isproban, nego stari i izvorni model uređenja ljudskog društva koji je u potpunosti napušten tek od 17 ili 18og veka naovamo. Sami koncepti policije i pravosuđa kao "javnih dobara" koje mora država da obezbedi su 20-vekovne izmišljotine etatističkih ekonomista: rimska republika je mogla 700 godina da opstoji bez istih (i prvih 200 godina imperije takođe, u značajnoj meri). Srednji vek takođe ne zna za koncept "monopola sile": kada kralj prekrši ugovor sa feudalcem ovaj ima pravo na primenu sile, i štaviše to se smatra dužnošću.Ako gospodar uvredi slugu ovaj ima pravo da angažuje drugog gospodara da u njegovo ime vodi rat (feud) protiv ovog prvog. I ti feudi su bili regulisani opšteprihvaćenim zakonima, kao pravila ratovanja. Sam koncept teritorijalnog monopola sile je nepoznat u Srednjem veku. Svaki govor o "antičkoj državi" ili "srednjovekovnoj državi" je uvek nužno metaforički.

Iz ove vizure, "država" u smislu u kome o njoj govori savremena politička filozofija, i savremena ekonomska teorija,  nije univerzalni standard ljudske civilizacije nego jedan u osnovi relativno skorašnji izum. Anarhija je standard, a država je skorašnja, pomodarska devijacija od tog standarda.

Zašto dinar jača?

Mene i dalje zbunjuje uporno insistiranje celokupne stručne javnosti na različitim prolaznim uzrocima jačanja kursa (ovde ili ovde ili gde god se okreneš), a zanemarivanje osnovnih, kao što su kretanje referentne kamatne stope, novčane mase i inflatornih očekivanja.

Pre nekoliko meseci je jačanje dinara neposredno posle povećanja referentne kamatne stope objašnjavano subvencionisanim kreditima i državnim zaduživanjem; sada kada dinar jača još više objašnjava se kreditom Srbijagasu. Ovi događaji nisu bez značaja, ali mi je sumnjiva važnost koju im pridaju domaći ekonomisti i bankari. 

U Srbiji ima preko 10 milijardi evra samo na računima i još mnogo neobuhvaćenog deviznog keša koji jednako utiče na devizni kurs. Država se zadužuje, ali u isto vreme i otplaćuje kredite; isto važi i za Srbijagas i druge firme. Ovo nisu nove neto sume koje ulaze u zemlju, jer u isto vreme mnogo po različitim osnovama i izlazi. 

Zašto je ovo važno? Ako je monetarna politika uzrok, onda ne mora da znači da je jačanje dinara privremeno -- u principu. U praksi verovatno jeste privremeno, ali iz sasvim drugih razloga od ovih koji se čuju. Ne zato što je Srbijagas ili neko vratio kredit, već zato što će NBS u nekom trenutku odlučiti da olakša monetarnu politiku.

24 January 2013

Strateški proizvod


Malinari su ovih dana proaktivni, što je dobro ako želite da vršite pritisak. Hoće red na tržištu i traže da malina bude strateški proizvod. Meni nikada nije bilo jasno šta je to strateški proizvod i zašto je malina strateški, a trešnje nisu, na primer, a trešnjari se nikada ne bude. Kada pogledam spisak zahteva koje povlači status strateškog proizvoda, onda je strateški proizvod onaj koji ima velike probleme da se realizuje na tržištu. Cela Srbija treba da stane iza njih da bi oni u privatnom biznisu zaradili koliko su navikli. Ustvari ceo svet, jer izgleda da je svetsko tržište nezdravo.

Zašto?


Grad Zaječar, nakon što je postao zamajac razvoja Srbije i rešio sve probleme, može da se posveti i socijalnoj politici. Koga interesuje tugaljiva priča može detaljnije da se informiše o velikom sportisti. Naravučenije, nije bitno koliko si neodgovoran u životu, dovoljno je biti patetičan i staviti pridev "veliki" i to plasirati u medije i eto prilike za jeftine poene lokalnim šerifima.

23 January 2013

Klima, vetar, cenzura


Marko je već pisao o Belamiju, a danas je izašao kratak članak na B92 sa par videa. Moguće je da čovek u osmoj deeniji života ne može da odgovori obavezama, ali uvek je čudno kada se to poklopi sa zastupanjem stavova koji negiraju klimatske promene izazvane delovanjem čoveka, odnosno ukazuju na štetnost vetroparkova.

22 January 2013

Selo spava, kanal žubori


Dve infrastrukturne utopije su obeležile ekonomske ideje SNS u kampanji. Prva je bila ogromna industrijska zona na Dunavu, od Beograda do Novog Sada, a druga je kanal Dunav-Velika Morava-Vardar-Egejsko More. Kako je po neimare otišla delegacija u Kinu, a javnost krenula da se interesuje za infrastrukturne tlapnje, red je nešto reći i o infrastrukturnoj naučnoj fantastici.

Prvo, naučna fantastika nije ista u svim delovima sveta. Da je u pitanju kanal koji spaja tri razvijene, uračunljive i elementarno organizovane države, koje bi ga mogle izgraditi, njime upravljati i od njega imati i nekakvu korist, ne bi to bila naučna fantastika - to bi bio projekt koji bi se možda i ostvario, verovatno nikada ne bi otplatio, ali bi se kroz nategnute gimnastike eksternih efekata mogao podvesti pod grupu koliko-toliko smislenih državnih projekata. Kako nam svi pokazatelji govore da Grčka, Firom i Srbija ne zadovoljavaju gore pobrojane uslove, onda smo žanrovski odredili projekt. Imajući u vidu da je NF, u ovom slučaju podržanr INF, blagodaran kao oblik brejnstorminga, koji daje kreativnost, a to je ono što našem društvu nedostaje u svim oblastima osim u sferi polurazbojničke preraspodele, ima smisla dati i neke argumente.

Prvi argument se odnosi na vodeni saobraćaj kao takav. Ako je nečega u Srbiji napisano na hiljade strana, a učinjeno groteskno malo, to je korpus projekata vezanih za Koridor 7, u našem narodu poznat kao Dunav. Taj Dunav, teče kako teče već vekovima, ne ište para da se njime plovi, ali avaj, od sve te silne dunavske infrastrukture skoro pa ništa, saobraćaj stagnira, a Srbija kao država nije u stanju da Dunav očisti decenijama od olupina iz Drugog svetskog rata. Logički argumenti govore da će se teško pojaviti neki novi saobraćaj i da će naša država pametnije upravljati onime što skupo plati nego onime što ne košta ništa. Ko iole poznaje taj vodeni saobraćaj zna da vreme i nije baš neki problem, par dana više-manje neće promeniti troškove prevoza koji bi umesto putanjom Egejsko More-Mramorno more-Crno more - Dunav išli kroz kanal, koji bi se, ipak morao naplaćivati pa su sve šanse da ne bi bio neka opcija. Sve i da pretpostavimo da je taj krak saobraćaja neviđeno bitan. Ako je reč o samoj privredi duž kanala, pa sve i da se ista razvije, jeftinije je obnoviti železnicu i uraditi čestitu intermodalnu luku.

I tako se kroz natuknutu železnicu stiže do realnosti. Naša država se pokazala nesposobnom u svakom pogledu kada je reč o infrastrukturi. Ako ćemo krenuti u stanje sposobnosti bolje je ići sa nečim što se meri u stotinama miliona nego odmah udariti u desetine milijardi. Zemlja koja gradi 10-ak kilometara auto puta godišnje, koja nije u stanju da obnovi više od 10 kilometara pruge godišnje i gde su svi ti poslovi specifična inženjerska tehnika izgradnje & ugradnje je očajno mesto za investiciju ovakve vrste, taman i da se svaki dan sudaraju brodovi u Dunavu.

Kada je reč o finansijama, pričati da će neko finansirati projekat koji je skuplji od svih SDU u Srbiji zajedno ili da će država koja prosi po svetu da ne bi bankrotirala još neku godinu ući u finansiranje radova reda veličina sa 10 nula u evrima je lišeno elementarne logike. Sve i da se ne vraćamo na pitanje koliki je to obim saobraćaja koji generiše prihode koji investitoru omogućavaju da ostvari normalan prinos ponderisan rizikom.

I na kraju, ne najmanje bitno. Kanal kada se napravi ište pare za održavanje. Ako je verovati našim praksama održavanja kanalske mreže u Vojvodini, mrka kapa.

A Kinezi? Pa oni imaju para što ih ne bacaju, a i kada ih bace to rade u Kini, što bi to radili u Srbiji?

18 January 2013

Marš na Drinu


Znamo svi da je Vuk Jeremić osoba koja ima iskrivljenu percepciju o svojim poslovima. Kao šef diplomatije bio je popularan u Srbiji, jer vox populi i ne može da shvati kako se ozbiljni ljudi bave ozbiljnom diplomatijom u ozbiljnim državama. Bio je, ustvari, šef diplomatije za domaću upotrebu. Za veći deo sveta, bio je neozbiljan, često i nepoželjan. Učinci su mu uglavnom nepostojeći kada se sve sabere, barem kada je reč o boljitku Srbije. Slično ponašanje nastavio je i kao predsedavajući Skupštine UN, a javnost u Srbiji koja ga je volela kao šefa diplomatije danas ga voli misleći da je on tamo nešto više od majstora protokola. Dakle, moje mišljenje je da je on svojim radom naneo i nanosi štetu Srbiji, ako pretpostavimo da želimo da Srbija bude jedna zapadna država i uređena tržišna demokratija.

Ovih dana su ga prvo napali Bošnjaci SAD, a potom i domaći "izvinjavao/la bih se zbog svega i svačega i govorio/la bih pih, pih na sve što ima nešto tradicionalnog i srpskog". Pesma Marš na Drinu je pesma koje se samo budala stidi. U toj pesmi je opevano junaštvo u odbrani otadžbine od višestruko nadmoćnijeg agresora. U toj pesmi se slavi pobeda Srbije, za razliku od naše tradicije da veličamo poraze. U toj pesmi se slavi vojska koja je bila na strani pobednika u Prvom svetskom ratu i donela prvu pobedu Antanti u Prvom svetskom ratu. U toj pesmi se slave hrabri vojnici koje su proterali agresora koji je pobio stotine nedužnih civila u Mačvi. U toj pesmi se slavi sloboda, slavi se vojska kojoj je agresor koji je godinu dana kasnije okupirao celu Srbiju podigao spomenik zbog ispoljene hrabrosti. Slavi se jedan narod koji sa današnjim ima malo veze.

Činjenica da je neki maloumnik koristio tu pesmu u vreme kada su oni koji su popljuvali sve što je vredelo u srpskoj istoriji imali svojih pet minuta nije razlog da se iko odriče Cera i Marša na Drinu. Činjenica da je neki maloumnik govorio da je četnik, a bio je istinski naslednik Titovih praksi, ne znači da Srbija treba da se stidi ravnogoraca. Posebno ne treba da se stidi kada primedbu postavlja neko ko govori o ćetnicima. Nisu se Nemci odrekli svoje himne, pa ne treba ni mi da se odričemo svoje istorije.


KO ne zna, a pravi se pametan, neka prvo nauči pesmu o jednoj od retkih epizoda zbog kojih i danas svako ko ima malo mozga u glavi mora da bude ponosan što je građanin Srbije i Srbin.

U boj krenite junaci svi
Kren'te i ne žal'te život svoj
Cer da čuje tvoj, Cer da vidi boj
A reka Drina, slavu, hrabrost
I junačku ruku srpskog sina.

Poj, poj, Drino vodo hladna ti
Pamti, pričaj kad su padali
Pamti hrabri stroj koji je
Pun ognja, sile, snage, proterao
Tuđina sa reke naše drage.

Poj, poj, Drino, pričaj rodu mi
Kako smo se hrabro borili
Pevao je stroj, vojev'o se boj
Kraj hladne vode
Krv je tekla
Krv se lila
Drinom zbog slobode.

Pet godina LibeKa

Libertarijanski klub ili LibeK ovih dana slavi 5 godina postojanja. Moram da kažem da je impresivno šta su za kratko vreme uspeli da naprave -- na sajtu možete videti više o njihovim projektima i programima. U Beogradu je tokom godina bilo mnogo pokušaja liberalnog ili libertarijanskog organizovanja i pošto sam i sam bio upleten u bar dva ili tri, znam da to ne ide tako lako. Retko koji na kraju izrastu u nešto trajno i održivo. LibeK je uspeo i zato zaslužuje sve čestitke.

17 January 2013

O prirodi konkurencije

Ovih dana imamo i malo tema koje su, kako bi se reklo, fundamentalne, temeljne. Jedna od stvari o kojima nismo pisali na blogu je priroda konkurencije. Vrlo često se ona na mikro nivou (koji jedini i postoji, ostalo su najčešće nategnute statističke apstrakcije) posmatra kao konkurencija između firmi u istoj grani ili između firmi koje proizvode supstitute. Na primer, konkurenti Pioniru u Srbiji su Bambi-Banat, Paraćinka, Simka, Štark, Ravanica, kada je reč o domaćim igračima, a u srpskoj ligi igraju i domaće ispostave stranih konditora. Dalji krug su supstituti, na primer proizvođači sladoleda, voćnih jogurta ili štagod neko koristio umesto čokolade ili keksa kada ima potrebu za slatkišima. Međutim, ovo gledište navodi na pogrešne zaključke, posebno one koji sebe doživljavaju kao velike inovatore ili majstore diferencijacije. Nije konkurencija samo ona koja proizvodi iste ili slične proizvode. Potrošač jednostavno ima određen nivo dohotka i on ga može potrošiti na različite načine. Činjenica da je u nekoj grani mala konkurencija ili da je u lokalu uopšte nema, uopšte ne znači da će neko dobro da zaradi. Ja kao potrošač pravim izbor da li ću izabrati da za diskrecioni deo svoje zarade idem u bioskop ili da jedem nekog skupljeg stanovnika morskih dubina. Ili da li ću da se vozim taksijem ili ću da upišem početni kurs francuskoj jezika? Izbor je ponekad između odlaska na skijanje i kupovine skupih cipela, na primer.

Ko ovo ne shvata obično pukne dosta para kada krene u sopstveni biznis.

Knjiga je u prodaji

Ovde je možete pronaći online, po ceni od 594 dinara. 

16 January 2013

Gruzijski automobili

Danas sam od druga koji ide u Gruziju s vremena na vreme čuo vrlo zanimljivu priču - glavni izvozni proizvod Gruzije su automobili. Kako automobili, kad Gruzija nema nijednu fabriku automobila?

Pa, radi se o reeksportu - Gruzija je usled vrlo liberalne trgovinske politike postala centar trgovine polovnim automobilima u kavkaskom, čak i centralnoazijskom regionu. Gruzijski uvoznici uvoze velike količine automobila, sređuju ih (naročito japanske automobile, kojima treba i da prebace volan na levu stranu), a zatim ih izvoze državama u okruženju. Kaže mi drug da svuda po Gruziji ima malih radionica koje se ovime bave.

Elem, guglovao sam malo pre i izašlo je dosta sajtova koji o tome pišu. Otišao sam i na sajt gruzijskog zavoda za statistiku, evo najnovijih podataka:


Dakle, celih 25% izvoza čine automobili (što je oko 550 miliona dolara). Ne verujem da postoji neka zemlja na svetu kojoj automobili imaju toliko učešće u izvozu.

Naravno, radi se o reekportu, što znači da rast izvoza "vuče" i rast uvoza, ali pogledajte šta se desilo:



Svakako da dobar deo automobila ostaje i u Gruziji za domaće tržište, ali je meni neverovatno da će oni za neku godinu verovatno imati i suficit u trgovini automobilima, a da nemaju nijednu klasičnu fabriku automobila.

U ovom kratkom članku piše da u gruzijskoj "auto industriji" radi 15.000 ljudi. To je nekoliko puta više nego što ih radi u kragujevačkom Fijatu.

Dva pogleda na tržište

Podstaknut raspravama oko prethodnog posta hteo bih da napravim razliku između dva nešto različita pogleda na kapitalizam i tržište.

Prvi je jednostavniji, razumljiviji i rašireniji. Na tržište gleda kao na arenu, na ring, na konkurenciju kao na takmičenje, borbu za opstanak. Na kapitalizam gleda kao na darvinističku borbu gde najbolji preživljavaju. Opravdanje za ovaj sistem su jednaka sloboda koja imaju svi i mogu da se u ringu okušaju. Ko uspe neka preživi i profitira, ko ne uspe neka propadne.

Drugi pogled na tržište je kao iznad svega mehanizam dobrovoljne kooperacije, način mobilizacije pojedinačnih doprinosa i koordinacije različitih ciljeva  koja za rezultat ima generalno povoljne posledice za sve. Ovo ne isključuje konkurenciju, konkurencija je neizostavno deo procesa. Ali suštinu tržišnog sistema ne vidi u opstanku jačih i nestanku slabijih, nego u razmeni i saradnji, u uključenosti velikog broja pojedinaca u proces kreacije. Opravdanje za tržišni sistem onda nisu samo jednake slobode ili pravo da se zadrži profit, mada se i to podrazumeva, već povoljni rezultati koje ovakav sistem spontane koordinacije postiže. 

Mislim da prvo viđenje ne treba posebno braniti. I dobar deo poklonika i neprijatelji slobodnog tržišta, upravo tako razumeju proces. Dežurni kritičari kapitalizma najčešće uopšte ne razumeju drugo i imaju na umu isključivo prvo gledište. Međutim i neki vatreni pobornici tržišta i kapitalizma, poput Ajn Rend, takođe nastupaju za pozicija prvog gledišta. 

Aspekti koje drugi pogled potencira su ono što stvarno treba razumeti, to je ono što stavrno objašnjava ekonomsku efikasnost kapitalizma i što ga čini i intuitivno pravednim i poželjnim sistemom. Kod prvog viđenja, tržište može da bude i igra sa nultom sumom, u kojoj dobitak za jednog uvek znači gubitak za drugog. To ne bi promenilo stvari, jer i tako nešto bi jednako bilo opravdano istim pravima i slobodama, bolji bi svejedno u takmičenju pobedio. Ali drugo viđenje ima na umu da se u tržišnoj ekonomiji ustvari radi o igri sa pozitivnim zbirom, o rastu i kreaciji, gde svi, mada ne i svi jednako, nešto dobijaju. 

Prvo, takmičarsko viđenje, stavlja akcenat na opstanak najboljih. Drugo viđenje stavlja akcenat na asocijaciju putem razmene. Rikardov zakon komparativnih prednosti kaže da i manje efikasni, konkretno manje konkurentne zemlje, mogu jednako biti uključene u sistem međunarodne trgovine i od toga profitirati. Rikardov zakon komparativnih prednosti je samo poseban slučaj onoga što je Mizes zvao opštim zakonom asocijacije među pojedincima. Poruka ovog zakona je da u tržišnom sistemu ne morate nikoga pobediti i potući konkurenciju -- možete, ali sa stanovišta celog sistema poenta nije u tome. Manje efikasni nisu eliminisani, već jednako uključeni u saradnju. I najmanje konkurentna zemlja na svetu će biti izvoznik, kao što će i najmanje konkurentan radnik na slobodnom tržištu rada imati posao. Takmičenje je važan aspekt tržišta, ali takmičenje i uopšte želja da se bude bolji i napreduje je prirodni ljudski instinkt prisutan u bilo kom sistemu, pa ne ostvaruju svi sistemi jednake rezultate. Ono što odvaja sistem slobodnog tržišta od alternativa je stepen asocijacije, saradnje i nalaženja zajedničkih interesa u podeli rada.

Razmislite o reči "konkurencija" na trenutak -- tu je srpski jezik u prednosti nad engleskim. Na engleskom se ono što mi zovemo konkurencija kaže "competition" i bukvalno znači "takmičenje". Srpski, preko italijanskog, u kontekstu tržišta ne koristi reč takmičenje, već upravo "konkurencija" -- ista reč bi na engleskom, "concurrence", značila nešto kao "slaganje". Obe stvari naravno dolaze iz latinskog korena, ali dok je engleska reč bliža našem prvom viđenju tržišta, srpsko-italijanska reč "konkurencija" je, barem u izvornom značenju, bliža ovom drugom; ne radi se o pukom takmičenju, već o dosta složenijoj pojavi, o procesu usklađivanja različitih interesa kroz razmenu i asocijaciju.

15 January 2013

Fenomenalan tekst


Odavno nisam pročitao tekst koji lepše opisuje pitanja preduzetništva i radništva. Autor koristi oštar i precizan jezik, utrošite nekoliko minuta da ga pročitate. Zaista retko kažem potpisujem 100%, ali ovde je tako. Vrh.

14 January 2013

Marks je bio u pravu

Uobičajeno socijal-demokratsko viđenje države je kao agenta u službi materijalno lošije stojećih slojeva. Država je navodno tu da bi peglala velike razlike u materijalnom stanju, odmagala bogatima i pomagala siromašnima. To nije samo socijal-demokratsko već apsolutno dominantno viđenje države danas. I konzervativne partije misle da država to radi, samo što imaju preferenciju za malo manje preraspodele.

Milton Friedman je upozorio da u praksi to ne bude uvek tako. U realnosti, politički proces dovodi do toga da politički značajna srednja klasa bude ta koja od države dobija najviše, dok su malobrojni bogati i mnogobrojni ali neuticajni siromašni slojevi oni koji sve to plaćaju. Međutim, čini mi se da je u zapadnom svetu danas to sve manje slučaj i da se situacija preokrenula. Srednja klasa je neto finansijer, dok su najbogatiji i najsiromašniji neto dobitnici.

Treća teorija države je marksistička. Marks je video državu kao puko oruđe kapitalističke klase za očuvanje sopstvenih interesa. Malopre sam video dve vesti, jednu o nastavku građevinskih subvencija, drugu o pomaganju IT sektora i mislim da je u konteksu ovakvih stvari koje se stalno ponavljaju, marksistička teorija ona ta koja najbolje objašnjava državu u Srbiji i drugim zemljama. Danas ne može govoriti o kapitalističkoj klasi u onom ranijem, pozitivnom, stvaralačkom i buržoaskom smislu, već se radi o burazerskom i "crony" kapitalizmu, ali država je velikim delom ništa drugo nego oruđe za unapređenje tih interesa. Još bolje je to objasnio Franc Openhajmer, ali suština je slična.

11 January 2013

"Svetska ekonomska kriza: dileme i rešenja"

Moja najavljivana knjiga je konačno izašla u izdanju Službenog glasnika. Dobio sam probne primerke a ako već nije onda će biti ovih dana biti u prodaji. Ima oko 160 stranica i teme su svetska ekonomska kriza, kriza evrozone, teorijske bitke oko ovih stvari i posebno sukobi kejnzijanizma, monetarizma i austrijanaca od 1930-ih do danas.

Evo početka:

U avgustu 2011. godine, Pol Krugman, jedan od najpoznatijih svetskih ekonomista i nedavni dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u jednoj televizijskoj emisiji izneo je neobičnu ideju: svetsku ekonomiju bi iz krize najlakše mogla izvući lažna invazija vanzemaljaca. Emisija nije bila humorističkog tipa i Krugman je iznoseći svoj predlog bio smrtno ozbiljan.
Da bi priča o lažnoj invaziji imala smisla, potrebno je samo razumeti ekonomski mehanizam iza jednog ovakvog scenarija. Prema Krugmanu i celoj jednoj ekonomskoj školi mišljenja koju Krugman zastupa, taj mehanizam bi izgledao ovako. Ako bi se svet uplašio invazije vanzemaljaca, vlade zemalja odjednom bi počele da troše velike svote novca na oružje za odbranu od invazije. Državna potrošnja na kupovinu oružja i drugih odbrambenih resursa značila bi prihod za proizvođače i prodavce ovih stvari i zaposlene u vojnoj industriji.
Ali novac ne bi ostao samo u vojno-industrijskom kompleksu. Proizvođači oružja takođe kupuju materijal od nekoga, isplaćuju plate, plaćaju zakupe, kamate i imaju razne druge troškove. Novac bi putem isplata dobavljačima, plata radnicima i troškova materijala otišao dalje u ekonomiju.  Dobavljači bi novac prosledili svojim poslovnim partnerima od kojih su oni nešto kupili; radnici bi plate potrošili na hranu, odeću i druge proizvode i time u nastavku lanca potrošnje stimulisali grane koje na kraju nemaju nikakve veze sa početnim troškom za odbranu od invazije. Kao što kamen bačen u vodu još nekoliko sekundi posle pada pravi sve veće koncentrične krugove, tako bi se prvobitni impuls potrošnje, podstaknut strahom od lažne invazije vanzemaljaca, postepeno širio kroz ekonomiju i imao blagotvorne efekte na gotovo sve njene učesnike. 
Ako u Krugmanovom predlogu vidite neku logiku, u pravu ste. 
...

10 January 2013

Džejms Bjukenen 1919-2013

Umro je James Buchanan, najpoznatiji kao jedan od osnivača teorije javnog izbora (public choice) i dobitnik nagrade švedske centralne banke - takozvane Nobelove nagrade za ekonomiju - 1986. godine.

Public choice teorija je vrlo jednostavna stvar -- kaže da se u ekonomsku analizu moraju uključiti i politički činioci i da se na te političke činioce ne sme gledati romantično nego realistično. Ne postoji država, postoje samo pojedinci koji upravljaju državom. I ti pojedinci obično nisu majka Tereza i Mahatma Gandi, nego kvarljivi ljudi sa sopstvenim interesom.

Ovo, može se reći, i nije neki nalaz. Sav public choice je sažet u jednoj rečenici Jamesa Madisona od dva veka ranije, onoj u kojoj govori da državom ne upravljaju anđeli nego ljudi. Međutim, ta jednostavna stvar je nekako promakla visokom ekonomskim teoretičarima koji su negde od početka 20. veka počeli sistematski odvajati politiku od ekonomske analize. To brisanje politike dovelo je do naivnih zaključaka -- dovoljno je bilo pokazati da je tržište manje savršeno od nekog zamišljenog teorijskog ideala, da bi se u sledećem koraku tvrdilo da će država bez problema rešiti stvar. Mada public choice ima i modernih preteča (Schumpeter, Anthony Downs, itd) knjiga Buchanana i Tullocka iz 1962. označila je početak nove škole koja kaže da i država ima svojih ograničenja. Nisu se posle nje drugi ekonomisti naprasno predomislili i prestali da lakomisleno preporučuju intervenciju, ali sada se češće, barem u udžbenicima,  obraća pažnja i na ovaj, "public choice" argument.

Public choice je otišao dalje u objašnjavanju ekonomskih i političkih dešavanja na ovaj način i to je dobro, mada ja i nisam baš najveći poklonik ove škole. Ukratko, ova teorija primenjuje princip individualne racionalnosti na razne vrste političkog ponašanja, od političara do glasača, dok se meni čini da se mnogi postupci mogu bolje objasniti drugačije -- da i kod glasanja i kod visokih političkih odluka veću i zanimljiviju, misteriozniju ulogu od pukih interesa igraju znanje, neznanje, principi, vrednosti, zablude, ideologije. Public choice argument je uvek dobro napraviti i to često radimo ovde na blogu, ali iako je bar delom verovatno uvek ispravan, kod objšanjenja stvarno zanimljivih stvari najšešće nije dovoljan.

Ali ni sam Buchanan nije bio public choice imperijalista. Pisao je mnogo i mnogo toga mi je promaklo, ali od onoga što znam posebno mi se dopadaju njegova političko-ekonomska razmišljanja -- recimo ovaj (pdf) njegov skoriji članak, Afraid to be Free. Nije problem samo to što država hoće da svima bude dadilja. Pravi problem je što glasači hoće da imaju dadilju. Ljudima je potrebna zamena za opadajuću ulogu religije i država popunjava taj vakuum. Ljudi se plaše da budu slobodni.

Druga stvar u vezi koje smo Buchanana ovde već pominjali je njegov raniji tretman javnog duga i veze između državnog zaduživanja i demokratije. Ova pitanja su sada ponovo aktuelizovana i izgleda da su mu predviđanja bila dobra. Kad je stigma sa državnog zaduživanja jednom skinuta i kejnzijanizam to proglasio mudrom politikom, demokratija će prirodno težiti sve većim budžetskim deficitima i sve većem zaduživanju. Možda su moguće su neke ustavne prepreke da se to zaustavi, ali i ustavi se povlače pred demokratijom. Kriza evrozone nije iznenađenje, nego logična posledica kejnzijanizma u demokratiji.

Heritage

Indeks ekonomskih sloboda za 2013. Neoliberalna Srbija samo jedno mesto iza Zambije, ali i jedno ispred Kambodže.

Blago onome ko ima ovakvu opoziciju


Hvala Blues Rokeru na linku ka ovoj izjavi Nebojše Medojevića. Meni je promakla jer se ne interesujem previše za opoziciju u CG, niti sam očekivao da neko može da nalupeta takve besmislice. Đukanoviću se svašta može prigovarati, ali na primanju Depardjea (koga Medojević naziva kriminalcem) mu se može samo čestitati. Mislim da se ni Branko Kostić i Momir Bulatović na vrhuncu svog slobizma ne bi postideli ovakvih komentara. Ja savetujem da krene od sebe i da odmah počne da daje državi 80% od svega što zaradi preko 100.000 evra godišnje (jer je Crna Gora ipak znatno siromašnija od Francuske pa moramo granicu postaviti niže). Ako je zarada manja, manji je i kredibilitet da predentujete da ćete omogućiti bolji život za još 600.000 i kusur duša u CG. Ne znam da li u CG glasaju za DPS/SDP/LP iz razloga koje navodi opozicija, ali ja bih se istinski plašio da mi državu vodi neko kome je neokomunistička otimačina uzor.

09 January 2013

Ekonomska kvazi nauka u službi nosoroga


Za razliku od matemtičara koji svoje spekulacije nazivaju ekonomijom, ovaj tekst koji prenosi b92 lepo pokazuje da se "mučenjem" podataka bave ljudi koji su po vokaciji matematičari, čak i kada je iza problema nešto što ima veze sa ekonomskim aktivnostima pojedinaca. Elem, mogu odmah da kažem da je u pitanju čisto bacanje novca poreskih obveznika. Da bi nosorozi preživali oni moraju imati privatne vlasnike koji ih mogu ustreliti. Niko se bolje neće brinuti o nosnoj aktivi koja vredi 50.000 dolara od onih koji su vlasnici iste. Brinuće se oni da li se nosorožice uredno onosorožavaju, šta klopaju, kakvi su im porodični odnosi i sve po redu. Ako je država vlasnik, niko od njenih agenata koji mora da radi 10+ godina za jedan rog nosoroga neće imati motivaciju da ne zažmuri na gnusne lovokradice koji ih gađaju mecima, a u praksi najčešće parama.

Sve u svemu, nosorozi imaju komparativnu prednost u odnosu na mnoge druge vrste jer imaju vrlo konkretno priznatu vrednost na tržištu. Kao što je garant opstanka krava to što ih ljudi jedu i muzu, tako će i nosorozi opstati sa 100% sigurnosti ako ljudi budu i dalje konzumirali nosorogov rog. Ako se poveća ponuda nosoroga cena roga će pasti, biće više odstrela i kroz par kolebanja cene doćiće se do ravnotežnog broja nosoroga.

Da li će se nosorozi gajiti ili bivstvovati u divljini je drugo pitanje. Gajenje ima prednost da je imovina sigurnija, bivstvovanje u divljini povlači niže troškove ishrane, ali komplikovanije obezbeđivanje staništa. Korektiv je princip štete jer lovokradica neće odgovarati što je ubio zaštićenu vrstu nego što je otuđio 50.000 evra od privatnog vlasnika. Doušništvo se javlja kao dodatna garancija jer onaj koji otkrije štetočinu bi mogao da učestvuje delimično u odšteti vlasnika.

Jedini način da nosorozi izumru je da ostanu u vlasništvu države i da ona optimizira nosorožstvo, sve sa matematičarima kvazi ekonomistima.

08 January 2013

Nova vlada - nakon skoro pola godine


Nakon skoro pola godine nove vlade evidentno je da svi oni koji su sejali atmosferu straha nisu bili u pravu - barem kada je reč o tome gde Srbija treba da ide i šta da radi s Kosovom, pa završno sa još nekim pitanjima. Kada se sve sabere činjenica da umesto DS u vladi imamo SNS i ojačani SPS nije nešto posebno unazadila Srbiju. Jedini razlog tome je što cela ekipa, barem u vrhovima tih stranaka, shvata da pare ne padaju s neba, gde para ima i koje su cene ludiranja. Ako se samo setimo kako su nekada sa sve blagoslovom vrha vlasti postavljane blokade na Kosovu, a kako se sada sa tekom gutaju žabe, sve bude jasno. Mada su te žabe lekovite, već na srednji rok.

Međutim, za sada možemo samo govoriti o fenomenu jednako loše. U nekim oblastima radi se malo bolje, u nekim oblastima gore. U suštini, ako se izuzme hiper-agilni borac protiv posledica korupcije, veliki deo vlade i nižih službenika ide po inerciji - kao što je nekada davno rečeno, SNS će raditi isto što i DS samo još bolje. Tu se javlja osnovni razlog zašto mislim da će biti problema. Ko je posmatrao kadrove koji su imenovani na menadžerske funkcije u javnim firmama, na savetnička mesta i državnu upravu primetiće da je došlo do neviđene eksplozije imenovanja ljudi čija pozicija u mnogome prevazilazi njihove sposobnosti. Prvi put kada se odstupi od inercije, jer po inerciji se ne može ići u sadašnjoj situaciji, isplivaće sva nagomilana nesposobnost te ekipe. Potpuno je svejedno koji će biti vid borbe sa takvom stresnom situacijom - nečinjenje, ulaganje mnogo napora i traženje saveta drugih, prenebregavanje svoje nesposobnosti, čist javašluk, pokušaj da se otme za kratko vreme na poziciji - nijedan od načina borbe sa tom neusklađenošću obaveza i mogućnosti neće izaći na dobro. Ono što je loše, to je što ne vidim da je bilo volje za akvizicijama iole kvalitetnijih kadrova, čak i okviru samog SNS i SPS.

Čak i borba protiv korupcije, kojigod bili motivi i kolikogod bilo besmisleno udarati na posledice umesto na uzroke neće imati dobar rezultat. Ako se zadrže loši zakoni i podzakonski akti koji podstiču korupciju, usled pritiska odozgo desiće se (1) da korupcija postane još skuplja i komplikovanija na nižim nivoima, (2) da se od strane manjeg broja nižih činovnika loši zakoni počnu dosledno sprovoditi ili (3) da se počne bežati od odgovornosti u javašluk/nečinjenje.

Sve dok se ne bude jasno čulo šta su uzroci problema u kojima je Srbija i budu predložena smislena rešenja, ova vlada neće uraditi ništa, baš kao i prethodna. Ja za sada to nisam čuo, barem ne od vodeće ekipe.