Pages

27 March 2011

Početak bune na dahije kao istorijski dokument

Kao veliki zaljubljenik u narodnu epsku poeziju, želim da se malo pozabavim jednom od najpoznatijih epskih pesama "Početak bune na dahije", jer verujem da nam ona pruža mnoge istorijske pouke i za današnje vreme, i razvejava neke opasne istorijske zablude i nacionalne mitove. Ova pesma, koju je od slepog pesnika Filipa Višnjića zapisao Vuk, negde krajem 1830ih, ne može se porediti po mom sudu sa pravim remek-delima srpske epske poezije, poput Banović Strahinje, Bolani Dojčina, Ženidbe Dušanove ili Zidanja Skadra. Ali ipak spada među bolje proizvode ove tradicije, i od svih epskih pesama koje pokrivaju moderno doba, predstavlja svakako vrhunsko ostvarenje.

Najpre, svi znamo temu i istorijski siže: događaje koji prethode Prvom srpskom ustanku 1804, "seču knezova" u kojoj dahije, lokalni odmetnuti turski nameštenici koji terorišu stanovništvo pokušavaju da preduprede pobunu koja se nagoveštava uklanjanjem ključnih srpskih prvaka. To ne uspeva i pobuna je neminovna. Međutim, od ovog istorijskog sižea, mnogo je važnija socijalna panorama i bogata istorijska naracija o turskoj vladavini u Srbiji koju "Buna na dahije" pruža. Ova pesma je prvorazredni istorijski dokument. I njene poruke, iako izmešane i ambivalentne, ne uklapaju se baš sasvim u nacionalističku viziju istorije koju smo učili u školi, koja se, ironično, često inspiriše upravo ovom pesmom. "Buna na dahije" ima čudno dvojstvo u sebi, pošto predstavlja mešavinu istorijske istine, autentične umetničke obrade i narastajuće romantičarske ideologije i etatizma koji se spolja ubacuju u samo tkivo pesme. Zato je slabija od starih remek-dela koja sam pomenuo, ali još uvek "strašna", posebno kad je uporedimo sa modernim kvazi-epskim trešom kakav srećemo kod današnjih kič-guslara poput Matije Bećkovića ili još nekih drugih.

O čemu priča "Buna"? Gde je jezgro istorijske istine u toj velikoj poemi o kome nas nisu učili u školi? Dahije, zabrinute zbog sve jačih glasova o pobuni u Beogradskom pašaluku, okupljaju se u Beogradu da se savetuju šta da čine. Mlađi i neiskusniji Fočić Mehmed Aga predovdi one koji su za oštre mere, za pojačanje nasilja nad "rajom" da bi se ona zastrašila. Ali "Starac Fočo od stotinu ljeta", simbol mudrosti i znanja upozorava da je to najgora moguća opcija. On savetuje oprez, umerenost i smanjenje nasilja, kao i poboljšanje odnosa sa srpskim prvacima, knezovima i popovima, i povrh svega smanjenje poreza. Dijalog između Starca Foče i Mehmed age je za mene kulminacija poeme, koji čini više na demoliranju nacionalističkih i romantičarskih mitova o 500 godina "turskog ropstva" i "turskom jarmu" nego sve istorijske studije zajedno. Po Filipu Višnjiću, dahije gledaju pomračenje sunca (jedna od onih "nebeskih prilika" što ih "sveci vrgoše viš Srbije po nebu vedrome", a koje su potvrđene savremenim astronomskim proračunima da su se zaista desile u to vreme) i plaše se šta će biti sa njima, da li je to loš znak. Okupljaju se na Kalemegdanu i onda dolazi ključna stvar – zovu hodže i vaize (učenjake), da im iznesu stare "knjige Indžijele" da vide šta će s njima biti. I evo kako srpski pesnik prenosi šta se dalje dešava, i šta učenjaci kažu:

Turci, braćo, sve sedam dahija"
'Vako nama indžijeli kažu:
"Kad su 'nake bivale prilike
"Viš' Srbije po nebu vedrome,;
"Ev' od onda pet stotin' godina,
"Tad je Srpsko poginulo carstvo,
"Mi smo onda carstvo zadobili,
"I dva vlaška cara pogubili:
"Konstantina nasred Carigrada;
"Ukraj Šarca, ukraj vode ladne,
"I Lazara na polju Kosovu;
"Miloš ubi za Lazu Murata,
"Al' ga dobro Miloš ne potuče,
"Već sve Murat u životu bješe,;
"Dok mi Srpsko carstvo osvojismo,
"Onda sebi vezire doziva:
"Turci braćo, lale i veziri!
"Ja umrijeh, vama dobih carstvo,
"Nego ovo mene poslušajte,;
"Da vam carstvo dugovječno bude:
"Vi nemojte raji gorki biti,
"Veće raji vrlo dobri bud'te;
"Nek je harač petnaest dinari,
"Nek je harač i trideset dinari;;
"Ne iznos'te globa ni poreza,
"Ne iznos'te na raju bijeda;
"Ne dirajte u njihove crkve,
"Ni u zakon, niti u poštenje;
"Ne ćerajte osvete na raji,;
"Što je mene Miloš rasporio,
"To je sreća vojnička don'jela:
"Ne može se carstvo zadobiti,
"Na dušeku sve duvan pušeći;
"Vi nemojte raju razgoniti;
"Po šumama, da od vas zazire,
"Nego paz'te raju k'o sinove,
"Tako će vam dugo biti carstvo;

Prva stvar koju ovde valja razjasniti je taj malo misteriozni izraz "knjige Indžijeli". Šta je to? To očigledno nije Kuran, niti bilo koji od "hadita" jer njih nije sastavljao turski sultan Murat na samrti. Misterija postaje još veća kad uzmemo u obzir da na arpaskom "Indžil" znači Jevanđelje, i odnosi se upravo na hrišćanski Novi Zavet (muslimani poštuju Isusa kao proroka). Ali, kakvo je to "Jevanđelje" u kome se govori o političkim principima vladavine, o niskim porezima, lokalnoj samoupravi i religijskoj i kulturnoj toleranciji, kako bi mi danas rekli? I koje izriče turski sultan, političar, a ne neki religijski vođa?

Jasno je da je ovde reč o "Jevanđelju" u jednom vrlo metaforičkom smislu, o skupu svetih i nepovredivih principa dobre vladavine od kojih se smatralo da zavisi dugotrajnost Otomanske imperije. Neka vrsta Muratovog političkog amaneta, ili zaveštanja. Muratove apokrifne reči sažimaju principe turske vlasti u prvih 200-250 godina njihove vladavine na Balkanu za koje iz istorijskih izvora znamo da su poštovani: znamo da je pozicija srpskog seljaka pod Turcima bila neuporedivo bolja nego pod Nemanjićima, da je turski harač bio znatno niži od vlastelinskih nameta, kao i da je "kuluk" (prisilni rad) bio samo dva dana godišnje pod Osmanlijama, a više od mesec dana pod Nemanjićima. Znamo da Turci nisu dirali u religijsku autonomiju niti u veru hrišćanima, u skladu sa islamskom doktrinom o Jevrejima i Hrišćanima kao "narodima knjige". Nasilno pokrštavanje hrišćana ili rušenje njihovih crkava bilo je zabranjeno najstrožijim tabuom. Otomanska imperija nije ekonomski napredna, ali je to blaga vladavina. Sve do kraja 17 veka, kada imperija počinje da se urušava, život srpskog i drugih hrišćanskih naroda pod Turcima je sasvim podnošljiv u svakom pogledu.

Gde je ogrešenje dahija zbog koga će oni nastradati, a s njima i turska vlast u Srbiji kao takva (što je slika koju "Buna" donosi)? Pesnik je vrlo jasan – oni su pogazili "Muratove" tj osmanlijske principe sadržane u metaforičkim "knjigama Indžijelima" i krenuli da nameću velike poreze, da pljačkaju i da udaraju na versku autonomiju hrišćana. I zato će "pogubiti glave". Srpski narodni pevač ne vidi nigde tursko polumilenijumsko ropstvo, nigde "turski jaram" i slične mitomanske fikcije nacionalističke propagande, nego vidi samo lokalne turske feudalce, odmetnike od cara, koji terorišu narod u direktnoj suprotnosti sa principima "indžijela" i time rizikuju opstanak turske vlasti u Srbiji. "Buna na dahije" je najjači dokument "istorijskog revizionizma" koji imamo. Ni narodni pevač, ni Vuk Karadžić koji pesmu zapisuje negde krajem 1830ih (na vrhuncu romantičarske, nacionalističke histerije u Evropi) ne vole Turke i žele da im vide leđa; ali istorijska istina progovara uprkos nameri tvorca. Ustanak nije rat protiv Turaka i njihovog "jarma", nego pobuna protiv odmetnika od Cara i poretka. Od 1804 do jeseni 1806 srpski ustanici su bezuslovno odani Sultanu. U manastiru Bogovađi kada je doneta odluka o ustanku u novembru 1803, rešeno je da se od Cara traži pomoć u suzbijanju dahija. Srbi žele da se stvar vrati na blagorodnu vladavinu vezira Hadži Mustafe u beogradskom pašaluku (1789-1801) koji je često nazivan "srpskom majkom" (ubijen od strane dahija). Na političku nezavisnost (bar u tom trenutku) niko ne pomišlja. Srbi su verni podanici Porte koji hoće svoja stara prava. Filip Višnjić i Vuk Karadžić uteruju u laž generacije telala petparačih nacionalnih mitova o "turskom ropstvu" i daju daleko precizniju i iznijansiraniju sliku Otomanske vlasti.

Štaviše, ni sami ustanici nisu baš predstavljeni kao "cvećke" u ovoj poemi. Pošto je Karađorđe pokrenuo bunu, on traži od gradskih Turaka da im izruče "Turke zulumćare" tj saradnike dahija, da im ustanici presude. Zauzvrat obećava da neće "kvariti caru gradova", tj neće napadati mirno tursko stanovništvo u gradovima. Kad Turci isporuče saradnike dahija ustanici ipak napadaju gradove; i ne samo to, nego po izveštaju našeg pesnika, oni tamo ubijaju, raseljavaju ili pokrštavaju sve Turke-civile, do poslednjeg uveta.

"Onda Ðorđe u gradove uđe;
Što bi Turak' po gradov'ma b'jelim,;
Što bi Turak za sječe, is'ječe;
Za predaje što bi, to predade;
Za krštenja što bi, to iskrsti."

Ovo već opasno liči na Pavelićevo "trojno" "konačno rešenje srpskog pitanja" u NDH (trećinu pobiti, trećinu najuriti ("predati"), ili što bi naši nacoši rekli, "humano preseliti", a trećinu pokrstiti). Opet, potvrđeno istorijskim podacima. Turci bivaju eliminisani iz gradova u vreme I srpskog ustanka i gradovi temeljno srušeni i popaljeni. Beogradske džamije su ili srušene, ili pretvorene u svinjce i bakalnice, a jedna u pravoslavnu crkvu. U Užicu je srušeno 34 džamije, u Smederevu 24. Filip Višnjić vam daje kritičkiju verziju nacionalne istorije od moderne srpske istoriografije.

Još jednu krucijalnu istorijsku informaciju dobijamo u "Buni na dahije", na samom početku, koja pokazuje da je cela stvar pre motivisana klasnim i ekonomskim, nego nacionalnim i religijskim razlozima.

"Tu knezovi nisu radi kavzi,;
Nit' su radi Turci izjelice,
Al' je rada sirotinja raja,
Koja globa davati ne može,
Ni trpiti turskoga zuluma;"

Ovde saznajemo da srpski knezovi, pripadnici bolje stojeće političke i ekonomske elite "nisu radi kavzi", a nisu ni "Turci izjelice". Ko su "Turci izjelice"? To svakako nisu dahije, jer one logički gledano ne mogu biti ni "rade" ni "ne-rade" kavzi sa samima sobom. To su zapravo gradski Turci, trgovci i zanatlije, koji imaju privilegije, bogatiji su, i kao i srpski knezovi, lakše mogu podneti dahijske konfiskatorne poreze (koji su verujem, ipak bili niži nego današnji "demokratski"). Njih pesnik opisuje kao pohlepne malograđane koji ne haju za pravdu i nepravdu, nego gledaju samo svoja posla i svoj uski ekonomski interes. Sit gladnom ne veruje. Jedini kojima je dogorelo do nokata, to je "sirotinja raja" koju dahijska "globa" ekonomski uništava. (Ustanak se u pesmi događa kasnije, kad dahije, vrlo glupo, protivno savetima Starca Foče, okreću i srpske knezove i elitu protiv sebe, "sečom", ubeđujući ih tako da je oružani ustanak jedino moguće rešenje).

Ali, na tom mestu se završava istorijska istina i počinje nacional-romantizam i mitomanija:

"I radi su Božji ugodnici,;
Jer je krvca iz zemlje provrela,
Zeman doš'o valja vojevati,
Za krst časni krvcu proljevati,
Svaki svoje da pokaje stare."

Ovaj pasaž izgleda kao da je umetnut 150 godina pošto je pesma zapisana, od strane nekog akademika SANU (recimo, Matije Bećkovića). Odjednom raspoloženje za ustanak više nema nikakve veze sa pljačkom, zulumom i nametima dahija, nego postaje stvar neke metafizičke težnje da se osveti poraz na Kosovu, sa elementima religijskog krstaštva ("za krst časni krvcu proljevati") i kvazi-fašističkog obožavanja krvi i zemlje. Odjednom sofistikovani pesnik i hroničar Višnjić prestaje da liči na Starca Miliju, Tešana Podrugovića i Starca Raška, a više na Njegoša-religijsko romantičarskog bigota iz "Gorskog Vijenca" (nasuprot Njegošu sublimnom metafizičkom geniju iz "Luče" i "Noći Skuplja Vijeka"). Ima još nekih primera ovog ukrštanja romantičarskog pridikovanja i nacionalističkog političarenja sa epskom poezijom u ovoj pesmi. Zato i pada ispod nivoa najvećih remek-dela predkosovskog, kosovskog i po-kosovskog ciklusa.

Ali, svejedno, pesma predstavlja sjajno ostvarenje epske poezije i pruža obilje istorijske građe koja nam i danas pomaže da trezvenijim očima gledamo nacionalnu istoriju, i klonimo se petparačkih mitova i zašećerenih, kič verzija prošlosti.