Pages

23 February 2012

Obostrani monopol

Retko se u praksi viđa slučaj bilateralnog monopola, ali evo to je sada slučaj sa Sudanom i Južnim Sudanom. Južni Sudan, nova nezavisna država, ima naftu, ali jedini naftovod ide kroz severni Sudan. I sever ima nešto nafte, ali mnogo manje nego jug.

Spor je, naravno, nastao oko cene. (Nema političkog spora, istorije, crkava, kolevke, srca Sudana, to su Afrikanci prevazišli; Sudan je priznao otcepljenje svog južnog dela.)

Jug nije spreman da plati više od 1$ po barelu nafte, Sever traži 36$.

Da je tržište kompetitivno, ravnotežna cena bi se već nekako našla između vrednovanja kupca i troškova prodavca. Kod obostranog monopola to ne igra veliku ulogu. Jasno je jedino da cena ne može toliko visoka da Jug nema nikakve prihode od nafte, niti toliko niska da Sever ne može ni da održava naftovod od tih para.  Ti troškovi su relativno niski, pa ako ih zanemarimo, cena može biti bilo šta od blizu nule do skoro cele vrednosti barela nafte (preko $100 ovih dana).

Južni Sudan je uveren da je u pravu, jer to je njihova nafta, a nafta vredi više od naftovoda. Ali nije -- te percipirane vrednosti nafte (ili naftovoda) sada ne igraju nikakvu ulogu.  U situaciji takvoj kakva je, naftovod ima tačno istu toliku važnost kao i nafta. Jedno bez drugog ne mogu. Kad se ovo zna, onda cena od 36$ koju zahteva sever uopšte nije tako bezobrazna.

Pošto je raspon mogućih cena tako veliki, glavnu ulogu kod obostranog monopola u formiranju cene imaju pregovaračke pozicije. Trenutno je Južni Sudan uvređen zahtevom severa i svaki promet nafte je obustavljen. Ali Južni Sudan je siromašniji od severa i nafta mu je gotovo jedini izvor prihoda. Severu je prihod od naftovoda važan, ali ni blizu tako važan kao što je Jugu važan prihod od nafte. Severni Sudan dakle može da čeka i kalkuliše, Južni Sudan ne može. I severni to zna.

Jedino rešenje za Južni je da izgradi alternativni naftovod, o čemu se i pregovara, ali to se ne može uraditi u kratkom roku.

Ako su pregovarači i jedne i druge strane racionalni, sever bi sada trebalo da čeka, dok bi Južni Sudan trebalo da pristane na mnogo više od 1$ koji hoće da plati. Konačna cena bi trebalo da bude mnogo bliže onih $36 koje traži sever. Kad se budu dogovorili, obavestiću vas o ishodu.

Postoji mogućnost da pregovarači budu i još racionalniji od ovoga. Ne pregovaraju zemlje nego pojedinci i ko zna, možda u interesu pregovarača Južnog Sudana bude da tvrdoglavo insistiraju na ceni makar to značilo i humanitarnu katastrofu, od koje oni sami neće stradati a za koju će optužiti u međunarodnoj zajednici već nepopularni Sever. Ali ako pretpostavimo osnovnu dobronamernost aktera možemo zanemariti taj scenario.



James Q. Wilson

Nakon posta o stopi rađanja van braka, pokrenula se rasprava na temu kriminaliteta, pa sam primetio prosto neverovatnu stvar da na blogu izgleda da nikada nismo pomenuli Jamesa Q. Wilsona, jednog od vodećih američkih akademskih konzervativaca. 


Njegova knjiga Bureacracy je  najbolja knjiga na tu temu koju sam pročitao. Jedna od glavnih lekcija te knjige je koliko je teško bilo šta promeniti u državnoj upravi. Ako se dobro sećam, Wilson navodi podatak da je od 17 predsednika u 20. veku njih 11 organizovalo radne grupe za reorganizaciju federalne vlasti, sa ciljem povećanja transparentnosti i odgovornosti i smanjenja birokratizovanosti. Samo jedna ili dve inicijative su dale neki rezultat. Kniga, između ostalog, predstavlja izvrsnu analizu toga zašto je to tako, zašto većina političara dolazi na vlast sa iskrenom željom da reformiše državu, a retko ko uspeva (Pogledajte prva dva tri opisa knjige na linku na Amazon koji sam postavio. Ako nekoga zanima da pročita knjigu, imam jedan primerak).


Takođe, skup eseja, pod nazivom "On Character" je odličan, tu se više bavi pitanjima kriminala, kulture i morala.


Pročitajte intervju sa njime ovde (u kojem govori i o problemu vanbračnih rađanja), a evo i citata iz jednog "autobiografskog" članka:


The view that we know less than we thought we knew about how to change the human condition came, in time, to be called neoconservatism. ... It would have been better if we had been called policy skeptics; that is, people who thought it was hard, though not impossible, to make useful and important changes in public policy.

EU traži da se odreknemo sporazuma sa Rusijom

Naslov u Pressu.

Naravno, radi se o vrlo pristrasnom naslovu. Niti EU ima problem sa time što mi imamo sporazum o slobodnoj trgovini baš sa Rusima, niti bilo ko od nas to "traži", već se to podrazumeva.

Radi se prosto o tome da kada postaneš članica EU, onda ulaziš u carinsku uniju sa EU i u potpunosti preuzimaš carinsku politiku Unije. To znači da moraš trećim zemljama da naplaćuješ carinske stope koje naplaćuje Unija, a tebi obračunavaju iste one stope koje se u tim trećim zemljama obračunavaju na uvoz iz Unije. I u mnogim slučajevima zaista često članstvo u Uniji kvari postojeći položaj zemlje.

Recimo, isto se desilo Rumuniji i Bugarskoj kada su postali članice EU. Do tada su bile članice CEFTA sporazuma i imali slobodan izvoz u Srbiju. Nakon njihovog članstva u EU 2007. godine, mi smo za njihove proizvode podigli carine, jer su prešli iz kategorije "CEFTA zemlje" u kategoriju "EU zemlje". Isto će se desiti i Hrvatima kada uđu u EU - njihov izvoz u Srbiju i Bosnu će poskupeti. Ja ne znam koliko je domaćih (pre svega prehrambenih) firmi svesno ovoga (iskreno se nadam da jesu), ali će se nakon 2013. godine njihov položaj znatno popraviti na tržištima Srbije, Bosne i Makedonije, a možda i Crne Gore i Kosova (tamo verovatno manje, jer pretpostavljam da oni već danas imaju veoma liberalnu trgovinu sa EU).

Sve u svemu, mislim da postoje dve bitne poente:

1. Ovo nije ništa novo za bilo koga ko je ikada prelistao bilo koji dokument o Evropskoj uniji. Praktično u prvoj rečenici koja objašnjava Evropsku uniju piše da je EU carinska unija i da sve zemlje vode zajedničku carinsku politiku. Sramota je da novinari Pressa ovako nešto treba da čuju od ruskog ili EU ambasadora i da još to smatraju nekako ekskluzivnim, kao da su otkrili neku veliku tajnu.

2. Ovo nema apsolutno nikakve veze sa Rusijom. Isto bi važilo i kada bismo imali sporazum o slobodnoj trgovini sa Amerikom, Japanom ili Marsom, ili kada bismo imali zabranu uvoza iz Australije. Sve to prestaje da važi članstvom u EU i tada preuzimamo njihovu carinsku tarifu i njihove sporazume o trgovini. Ovo što važi za Rusiju će važiti i za Belorusiju, Kazahstan i druge zemlje sa kojima imamo slobodnu trgovinu. Neće važiti za Tursku, jer sa njom i EU ima slobodnu trgovinu.