Pages

31 January 2008

Čije je Kosovo?

Izrael ima grupu istoričara koji se smatraju revizionistima. To su domaći istoričari koji preispituju nastanak izraelske države, nasilje nad palestinkim stanovništvom do kojeg je došlo 1940-ih prilikom stvaranja Izraela, opravdanost ratova iz 1967. i 1973., i uglavnom negiraju pravo Izralea na deo teritorije koju danas zauzima. Evo ih i na Wikipediji.

Ima li Srbija nekog nezavisnog istoričara ko se pozabavio Kosovom? Nekog ko za trenutak dovodi u pitanje zvaničnu istinu koju učimo u školama? Ko je uopšte utvrdio našu istinu o Kosovu, intelektualci ili Ministarstvo?

Šta mi danas znamo o Kosovu? Da je to kolevka srpske države, da je to uvek bila srpska zemlja, da su se Albanci tu naselili u poslednjih nekoliko decenija, što iz Albanije, što uz pomoć velikig prirodnog priraštaja. Dokaz za sve to su nam srpski manastiri na Kosovu i časna reč političara.

Koliko se meni čini posle čitanja nekih drugih knjiga, naša zvanična istorija je dosta toga preskočila. Srpska država naravno nije nastala na Kosovu, nego u današnjem Sandžaku. Onda se proširila na Kosovo, ali i na delove današnje Makedonije, Bosne, itd. Ali da li srednji vek uopšte može biti razlog zbog kojeg Srbija danas ima tapiju na Kosovo? Ako je tako, onda možemo da tražimo i ostatak teritorije Nemanjića od susednih država, ali i da Vojvodinu ustupimo Mađarskoj, a poneke delove zemlje i Bugarskoj. I ne samo Srbija -- kad bi srednjovekovni posedi bili nekakav argument, onda bi cela Evropa bila u stalnom ratu. Jer te teritorije su se menjale sve do 1945. Austrija bi tražila pola Evrope. Španija bi mogla da traži Holandiju. Maroko bi trebalo da traži pola Španije. Ako su srpski manastiri dokaz da Kosovo pripada Srbiji, šta onda znače džamije u Sevilji i Kordobi? Ukratko, šta je bilo u srednjem veku je danas irelevantno. Granice, vladari i struktura stanovništva su se mnogo puta menjali.

Da li su Srbi većina na Kosovu? Znamo da danas nisu, ali u ovoj knjizi, oksfordski profesor Noel Malcolm pokazuje da su Albanci na Kosovu postali većina verovatno još negde u 17-18. veku. Srbi sigurno nisu bili većina 1912., kada je Srbija osvojila Kosovo od Turaka. Sa srpske tačke gledišta, to što se desilo 1912. je bilo oslobođenje Kosova. Ali sa albanske, to je bila okupacija. Kao što je Crvena armija "oslobađala" baltičke zemlje i istočnu Evropu, tako je sa albanske tačke gledišta Srbija oslobodila Kosovo sa do tada već ubedljivo većinskim albanskim stanovništvom. Malcolm pokazuje i tragove etničkog čišćenja Albanaca sa juga Srbije u tom periodu, regiona Vranja i Leskovca (uz meni važnu ogradu da to nisu bile spontane akcije lokalnog stanovništva, nego naredba centralne vlade u Beogradu.)

Sledeći je mit o naseljavanju Albanaca na Kosovo. Po najverodostojnijoj dokumentaciji, broj Albanaca doseljenih iz Albanije je zanemarljiv -- najviše nekoliko hiljada ljudi. Albanci su u proseku imali veći prirodni priraštaj, ali svakako su neozbiljne tvrdnje da je to rađeno po nekakvom planu. Albanci imaju visok prirodni priraštaj i u Albaniji. Srbi u kosovksim gradovima nisu, ali Srbi na kosovskim selima su imali gotovo jednako visok priraštaj. To je prosto deo lokalne kulture i načina života u manje razvijenim oblastima. A ako je neko vršio plansko naseljavanje na Kosovo, to smo opet bili mi -- od 1912. su postojale posebne pogodnosti, uključujući parcele zemlje kao poklon od države, za Srbe koji se dosele na Kosovo. To se opet radilo i 1990-ih.

Ja bih voleo da su Albanci učestvovali na izborima tokom 1990-ih, pomogli građanima Srbije da na vreme skinu Miloševića i onda mirnim putem sa demokratskom vladom ispregovarali neku vrstu autonomije. Ali možemo li ih stvarno kriviti što nisu? Zar nije i Milo Đukanović 2000. godine odbio da Crna Gora učestvuje na saveznim izborima protiv Miloševića? Ne vidim da je to danas ostalo u kolektivnom sećanju demokratskog dela Srbije.

To su dokumentovane činjenice. Ako i nema naših istoričara, neka neko barem prevede neku od stranih istorija Kosova. Znamo da u Srbiji ima još ljudi koji misle da Kosovo treba da bude nezavisno, ali razlog koji navode je u najboljem slučaju drugorazredni: zato što to traži EU. Nije ni to bez osnova, politika i treba da se zasniva na gledanju u budućnost a ne u prošlost. Ali naš problem sa Kosovom je mnogo veći -- ni prošlost nije na našoj strani. I kad EU ne bi postojala, i kad bi srpski lobi vedrio i oblačio po američkom Kongresu, Srbija bi opet imala moralni problem da deci u školama objasni zašto recimo Prizren treba da bude deo njene teritorije.

Zašto različiti ljudi glasaju za različite kandidate?

Pitanje koje postavljam je zašto uopšte različiti ljudi glasaju za različite kandidate? Zašto ne mogu da se jednoglasno slože oko toga ko je najbolji? Ako biste pitali ljude da li je bolji Mercedes ili Fiat, lako bi se složili. Ali, ako ih pitate da li je bolji Toma ili Boris, neće se složiti.

Mislim da pitanje nije tako glupo kao što na prvi pogled izgleda i da postoje najmanje četiri načelna odgovora, od kojih nijedan meni nije zadovoljavajući.

Prvi razlog su različiti motivi birača. Jednostavno, bogati glasaju za onoga ko nudi niže poreze, a siromašni za onoga ko nudi veće socijalne programe. Ovo je dugo vremena bila opšteprihvaćena teorijska teza u ekonomiji, ali je problem što u praksi uglavnom nije potvrđena. Čak ni Amerikanci, koji su opsednuti ovakvim istraživanjima, nisu uspeli da dokažu da postoji statistički jaka veza između ličnog interesa i političkog opredeljenja. Recimo, relativno bogati univerzitetski profesori u velikoj većini glasaju za Demokrate, a relativno siromašni ruralni predeli centralne SAD za Republikance.

Drugi mogući razlog je prosto neznanje ili neinformisanost. Tvrdnja je da bi svi mi glasali za istog čoveka, kada bi imali iste informacije. Međutim, pošto nemamo iste informacije, mi različito vidimo iste ljude. Stvar dodatno otežava činjenica da informacije koštaju (ne nužno u novcu, ali svakako u vremenu), tako da niko od nas nema ni motiv, a ni način da sazna sve relevantne informacije. Neko čita samo sajt B92, neko samo Veliku Srbiju ili Pravdu, pa je normalno da imamo različite informacije i da donosimo različite zaključke. Međutim, ova teza ne može da objasni zašto je neko uopšte počeo da čita baš Pravdu, a neko B92.

Treći mogući razlog je ukus, ili preferencije. To bi otprilike značilo da mi ne glasamo za kandidate na osnovu onoga šta kažu i šta rade, nego na osnovu onoga kako to kažu i kako rade. Neko više voli glasne, neko tihe, neko voli prefinjene, a neko narodske kandidate. Međutim, ovo objašnjenje je prilično prazno, jer nam ne govori zašto neko voli baš takve kandidate.

Četvrti mogući razlog, za koji ja mislim da je dominantan, je način na koji svako od nas "obrađuje" dostupne informacije. Pretpostavimo da smo ja i neki Radikal pročitali isti tekst u novinama, recimo o tome kako će berza da padne za 20% ako pobedi Toma. Pretpostavimo i da obojica imamo isti iznos već investiran na berzi. Za mene bi taj tekst bio potvrda nečeg što već mislim da znam i prihvatio bih ga kao tačnog. Za Radikala bi taj tekst predstavljao propagandu izbornog štaba DS-a. Iako su nam i motivi i informacije potpuno jednake, mi donosimo potpuno suprotne zaključke, zato što imamo unapred formiran stav o nekom pitanju. Sa druge strane, ako Pravda objavi tekst o, recimo, Jelašićevoj vili, ja ću naći opravdanje, u smislu "pa čovek je dugo radio u inostranstvu, zaradio je tamo pare", a Radikalu će to biti dokaz o korumpiranosti post-petooktobarskog "režima".

Ova pojava se naziva "confirmation bias" (ne znam da li postoji prevod ovog pojma, pa ću ga ja nazvati "pristrasnost ka interpretiranju informacija na način koji potvrđuje naše prethodne stavove"). Zato 99% ljudi koji su sinoć gledali TV duel neće zbog njega promeniti već formirani stav. Stvari u kojima je njihov kandidat bio dobar će preuveličati, a stvari kod kojih je bio "tanak" će prosto zanemariti. Ali, otkud nam taj prvobitni stav?

Sve u svemu, ja i dalje nemam odgovor na pitanje kako se formira stav prema kandidatima.