Pages

02 July 2016

Post-Brexit

Suprotno većini očekivanja glasači u Ujedinjenom Kraljevstvu su izglasali izlazak iz EU.

Stvar koja za mene predstavlja svakako "utisak nedelje", možda i meseca, je reakcija britanskih, evropskih i američkih elita i vodećih medija na te rezultate. Ja sam bio kritičan prema mnogim tonovima Leave kampanje (posebno UKIPovom trumpizmu), a isto tako i prema zastrašivanju koje su širili ljudi iz Remain tabora. Ali post'referendumska situacija je nešto potpuno nadrealno. Od trenutka kad su šokirani voditelji CNN, BBCja i kolumnisti Guardiana i NYT shvatili da su Britanci glasali kako ne treba počela je frenetična kampanja čiji su mnogi detalji izgledali skoro montipajtonovski: najpre su glasači masovno "počeli" da izražavaju "žaljenje" što su tako glasali pa to dovodi u putanje legitimnost referenduma (čak su češća pretraživanja "šta je EU" na Googleu tumačena kao znak da idioti koji su glasali za izlazak sada frenetično pretražauju da otkriju protiv čega su glasali!). Pa je onda krenula 24 časovna histerija da će berza propasti i spinovanje privremenog pada funte i berze kao znaka sigurnog Armegedona (koji je već prošao posle dva dana i tržišta se stabilizovala). Pa se onda pojavila famozna peticija za novi referendum koju je navodno za dva dana potpisalo preko tri miliona ljudi. Brzo se ispostavilo da je reč o "fejk" peticiji i da je ogromna većina "potpisa" proizvod hakerskog napada, čak se pojaviala i konkretna hakerska grupa koja je "preuzela odgovornost" za celu prevaru, i objasnila kako ju je izvela. Ali to nije navelo ni jedan mainstream medij da prizna da je reč o "fejku", O ne! Štaviše, londonski Independent je dva dana posle razobličavanja cele prevare preneo "vest" da je Cameron isključio novi referendum "uprkos popularnoj peticiji za njegovo održavanje". Nivo očajanja, iskrenog užasavanja, potpuno blatantnog i otvorenog laganja po medijima, apokaliptičkih predviđanja sigurnog i brzog smaka sveta koja su išla non stop, bili su kombinovani sa besom na britanskog glasača,što je sve delovalo groteskno i preterano. Najbolji primer potpunog prolupavanja medija i elita je ovaj intervju Kristin Amanpour sa viđenim pobornikom Leave opcije Danielom Hannanom.

U međuvremenu su političari, vrlo brzo počeli da tragaju za opcijama kako da subvertiraju rezultate referenduma. Iako je Cameron ponudio ostavku i izjavio da se rezultati moraju poštovati, više članova parlamenta su izjavili da se oni "neće predati" (šta god to značilo): John Kerry je izjavio prvo da su se on i Obama nadali drukčijem rezultatu, a sutradan dodao gas, objasnivši da se nada da postoji način da ipak ne dođe do izlaska UK iz EU. Takav stepen drskosti i bezobrazluka ne bi bio adekvatan (niti racionalan!) da je referendum održan u Slovačkoj ili Srbiji, a nekmoli u kolevci demokratije, najpouzdanijem američkom savezniku, zemlji sa četvrtim vojnim bužetom i petim GDPjem na svetu. Toni Bler je velikodušno primetio da mu se čini da "u ovom trenutku" nema načina da se referendum poništi. Za kasnije ćemo da vidimo.

Ja pratim evropsku i američku politiku dosta dugo ali ovakvu histeriju i paniku među levičarima još nisam video. Takvo skoro fizički opipljivo osećanje poraza i tragedije, kombinovano sa nevericom i pokušajima negiranja i traženja očajničkih izlaza je stvarno nova pojava. Pri svemu tome disproporcionalnost reakcije je najzanimljivija. Ponekad je toliko intenzivna da pomislite da je izbio nuklearni rat ili da su ljudi upravo saznali da će asteroid da udari u Zemlju za pet dana, a ne da je kolevka demokratije na slobodnom referendumu odlučila da istupi iz jednog konkretnog političkog aranžmana sa drugim evropskim zemljama ali da ostane u dobrim, prijateljskim odnosima sa svima njima, uključujući i slobodnu trgovinu. Ništa više.

Ako gledate stvar ovako, zdravorazumski i interesno, cela drama nema mnogo smisla: ali, ima smisla itekako ako shvatite da je ovaj događaj vrlo težak udarac za jednu izezetno snažnu političko-ideološku dispoziciju, za jednu političku strast koju levičari gaje, nemam bolji izraz od toga. Samo strasti i ideološka razočarenja mogu da proizvedu ovakve reakcije.

Razmišljajući o ovome pala mi je na pamet zgodna i bojim se dosta precizna analogija. Analogija sa jednim drugim događajem od pre skoro 25 godina. Dana 25 oktobra 1983 američka vojska je izvršila invaziju male karipske država Grenade, zauzevši ostrvo i porazivši lokalnu komunističku vlast, kontrolisanu od strane kubanskog i istočnonemačkog režima. To je bilo prvo obaranje jednog komunističkog režima američkom vojnom akcijom ikada!  Herbert Meyer, pomoćnik direktora CIAe u to vreme, objašnjava ovde da su podaci koje su oni dobijali iz SSSRa pokazivali da je vrhuška u Kremlju bila u totaljnoj panici posle Grenade. Razlog za to je delimično bio strah šta će Regan sledeće uraditi, ali više od toga: po njihovom shvatanju istorije takvo šta se nije moglo ni smelo dogoditi. Brežnjevljevsko shvatanje istorije je bilo da kad jednom zemlja postane "socijalistička" tj, u orbiti SSSR, ona tu ostaje zauvek. Kako je Meyer slikovito sumirao tu filozofiju "What is ours is ours, what is yours is up for grabs". I iskustvo perioda 1945 do 1983 je to potvrđivalo - bila je to istorija poraza i postepenog povlačenja Zapada pred komunizmom. Postojale su komunističke gerile, ali ne i antikomunističke gerile. Istorija je, u starom dobrom marksističkom maniru, tumačena kao istorija napretka i širenja socijalizma i postepene ali neumitne propasti kapitalizma. Sećam se da smo čak i mi u "operetskoj" komunističkoj Jugoslaviji u suton socijalizma 1988 ili 1989 u udžbenicima istorije još uvek čitali o "socijalizmu kao svetskom procesu", što je bila kodna reč za postepeno ali sigurno osvajanje sveta od strane komunista nasilnim revolucijama. Restlovi ideološkog brežnjevizma su se još vukli dok je Slobodan Milošević već obećavao "nove bitke" za nacionalnu stvar, a Nemci polako počinjali čekićanje Zida.

Invazijom Grenade oktobru 1983e, po prvi put posle 1945 Regan je preko noći poljuljao ovu "filozofiju istorije". Poenta sa paranoidnim filozofijama istorije je u tome što njihovi zagovornici vrlo brzo počnu da veruju u njih. Sovjetska vrhuška nije mislila samo da je njihov stalni geopolitički napredak proizvod kukavičluka i oklevanja zapadnih političkih elita, nego da su to istoremeno i "gvozdeni zakoni istorije". Kada je Regan oborio njihovu marionetsku vladu u Grenadi, cela ta slika sveta je kolabirala. Desila se stvar protivna "zakonima istorije". U sklopu sa njegovom podrškom (pobednosnim) antikomunističkim gerilama (još jedna stvar nemoguća u marksističkoj viziji istorije) u Avganistanu, Angoli, Nikaragvi i El Salvadoru došlo je do izvanredno snažnog gubitka samoupouzdanja sovjetske vrhuške.

Uz sve neminovne razlike (EU nije SSSR), verujem da ono što se desilo britanskim glasanjem za izlazak iz EU analogno rušenju brežnjevljevske slike sveta ranih 1980ih. Slika koja se ovde ruši je u jednom ideološki slična: to je slika istorije kao neprestanog "napretka", od nacionalizma i provincijalizma ka kosmopolitizmu i nadnacionalnoj vladavini: Evropska Unija je dragulj u kruni te, u osnovi etatističke i eshatološke vizije sveta. Kao i brežnjevlejvska doktrina tako i evropski "socijalizam kao svetski proces" podrazumeva da je kretanje samo u jednom smeru (iako ono nije nasilno-revolucionarno): kad zemlja postane deo EU to je zauvek. Nema izlaska, nema vraćanja natrag. S druge strane, ovo ireverzibilno uključivanje novih članica je praćemo ireverzibilnim jačanjem političkih ingerencija unije, političkom centralizacijom. Fraza "sve tešnja unija" koja je usvojena još 1957 godina na osnivanju Unije je najbolja ilustracija toga. Šef Evropske komisije ne pre nekoliko meseci izjavio da ne postoji demokratski lek protiv evropskih odluka. Nekoliko puta su šeme evro-birokrata za dalju centralizaciju vlasti bile dovedene u pitanje referendumima u zemljama članicama, ali su oni to sve ignorisali, naterali ih da glasaju ponovo dok ne glasaju kako treba i nikom ništa. Preko 60 godina istorije EU predstavlja istoriju pobedonosne i naovko nezaustavljive puzajuće federalizacije, Međutim, ne i ovaj put, Ujedinjeno Kraljevstvo je nešto drugo. Druga po veličini ekonomija u Evropi, i zemlja sa najstarijom demokratskom tradicijom prosto ne može da bude disciplinovana od strane bezličnih birokrata iz Brisela. Brexit je stvaran, jer Britanija nije Irska - istorijski, politicki, finansijski ni vojno.

Ova okolnost izaziva osećanje da se desilo nešto što po zakonima istorije nije moglo ni smelo da se desi: "regres" u stalnom maršu civiliacije napred ka novim horizontima "modernosti" i političkog jedinstva. Pokojni Samuel Huntington je vrlo pronicljivo opisao odnos modernih levičarskih "kosmpoolita"  kako prema demokratiji tako i okviru za nju u nacionalnoj državi: "they have little need for national loyalty, view national boundaries as obstacles that thankfully are vanishing, and see national governments as residues from the past whose only useful function is to facilitate the elite's global operations.". Dakle, nacionalne države su ok samo u meri u kojoj se mogu iskoristiti kao instrumenti "izgradnje boljeg sveta", kao što je naprimer korišćenje evropskih nacionalnih država za kreiranje evropske super-države. Isto tako Obama sebe vidi kao "građanina sveta", koji ima mandat da taj svet popravi, a poziciju predsednika Amerike dođivljava samo jedan iznuđeni kompromis, kao prljavu polugu koju treba iskoristiti najbolje što možeš za preokretanje stvari u svetskoj zajednici, ne za unapređenje američkih nacionalnih interesa.

U ovom sklopu, Brexit izgleda našem kosmopolitenu kao neka neverovatna pobuna "pod-istorije", kao povratak u mračno doba predmoderne,ksenofobije i palanačkog partikularizma. Korišćenje okvira nacionalne države ne za njegovo ukidanje, kako Bog i Istorija zapovedaju, nego, obratno, za podrivanje projekata njegovog ukidanja! A to je nedopustivo. Za modernog "građanina sveta" to je  emocionalni analogon restauraciji kapitalizma za ortodoksnog marksistu. Samo to može da objasni svu frenetičnost ove panike i histerije - interesi je ne izazivaju, čak ne ni neka uobičajena ideološka trvenja. To je rušenje jedne filozofske i (kvazi)religijske slike sveta.