Pages

08 May 2012

Principi razvojnog bankarstva

Energetika, sirovinska baza, mašinogradnja, agrokompleks, stanogradnja!

Uživajte u izlaganju doajena srpskog bankarstva (na FB stavio Milovan):

Slotera Nika za predsednika

Da je film izašao pre par nedelja, mogao je da oduva protivkandidate. Realno, kakve bi šanse Toma i Boris imali?

Gde i kako uštedeti?

Politika je pitala neke domaće ekonomiste šta ministar finansija treba da uradi i manje-više postoji konsensuz da će nova vlada morati da štedi, a možda i da povećava neke poreze. Jednostavno, ovaj nivo deficita neće moći još dugo da se zadrži.

I, tako dolazimo do mnogo težeg, ali i zanimljivijeg pitanja - gde tačno treba da se štedi? Odgovor uopšte nije lako dati, naročito ako gledamo na kratak rok. Prvo, pogledajte ovu tabelu, koja daje prikaz ukupne javne potrošnje po ekonomskoj klasifikaciji.

1. Ubedljivo najveći trošak su penzije i plate. Ali, otpuštanje viška zaposlenih, jedna od očiglednih mera, ne samo da ne smanjuje trošak, ona ga na kratak rok povećava, jer treba isplatiti otpremnine (a koje su često veće od jednogodišnje bruto plate). Dodatni problem je osiguranje za slučaj nezaposlenosti. Dakle, ne samo što nekome isplatiš otpremninu, već on "pada" na teret NSZ-a. Alternativno, bivši zaposleni odlazi u prevremenu penziju. To znači da su realne uštede usled otpuštanja čak i na dugi rok mnogo manje nego što izgledaju. Da se sutra otpuste SVI zaposleni u javnom sektoru, ovogodišnji trošak bi bio znatno viši nego što je onaj koji je predviđen budžetom za plate, a i na srednji rok bi ušteda bila možda 50%.

2. Manje-više isto važi i za drugi omiljeni recept, "reformu penzijskog sistema", jer su tu sve moguće reforme (ovde pod reformom podrazumevam štelovanje koeficijenata, bodova, godina za odlazak u penziju i slično), čak i zamrzavanje penzija, suviše dugoročne, nema nikakvog efekta odmah. Dodatno, čak i kada su penzije zamrznute, trošak penzija raste, jer se broj penzionera uvećava.

3. Kao opcije ostaju samo nominalno smanjivanje plata i penzija. Čak i da koalicija SPS-PUPS-JS nije ovako dobro prošla, tako nešto bi bilo skoro nemoguće sprovesti. Dakle, koja god vlada da se napravi, mislim da nema ni teorijske šanse da ministar finansija (makar bio i supermen) ubedi ostale članove vlade da je tako nešto u njihovom dugoročnom političkom interesu. Takođe, čak i da vlada uspe nekako da to progura kroz skupštinu, mislim da naša policija i vojska (čije bi plate takođe bile smanjene u ovom slučaju) ne mogu da generišu nivo represije koji bi bio potreban da se, na primer, omogući normalan protok saobraćaja.

Dobro, šta onda ostaje?

4. Trošak kamata je toliki koliki je, tu je nemoguće ostvariti uštedu na kratak rok.

5. Slično važi i za "kupovinu roba i usluga", mada tu verovatno postoji neki prostor. Veliki deo tu su lekovi koje kupuje Fond zdravstvenog osiguranja (recimo oko 90 mlrd), a tu su veliki "potrošači" i Ministarstvo odbrane, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo prosvete. Uštede je tu svakako moguće pronaći, ali ne verujem da se dosta može naći u kratkom roku. Imajte na umu da je zdravstveni fond već generisao ogromne neplaćene obaveze prema dobavljačima, a to verovatno važi i za neke druge državne organe. Relativno velika stavka tu su i plate državnim naučnicima, oko 100 miliona evra. Nikada mi nije bilo jasno zašto se to vodi kao "kupljene usluge", a ne kao "plate", ali to sada nema mnogo veze.

6. Ne verujem da je iko spreman da "dira" socijalnu pomoć, bilo da se to odnosi na MOP i dečije dodatke (koji su usmereni na siromašne), bilo da se radi o porodiljskom i trudničkom bolovanju.

Sve u svemu, ostaju subvencije i kapitalni rashodi.

7. Što se subvencija tiče, od iznosa od oko 80 mlrd, 30 mlrd se odnosi na lokalne subvencije komunalnim preduzećima i za gradski prevoz. Pola od toga je Beograd, sve ostalo (uključujući i Vojvođansku vladu) je oko 15 mlrd. Od 50 mlrd koje raspoređuje vlada, nešto manje od pola su subvencije poljoprivredi, subvencije železnici su oko 12 mlrd, Ministarstvo ekonomije raspoređuje nešto manje od 10 mlrd, i još ide za PEU Resavica oko 2-3 mlrd.

Ovde treba dodati i "neto budžetske pozajmice" koje su prethodne godine iznosile oko 25 mlrd, a mislim da su ove godine znatno manje. Dominantan deo toga su bile antikrizne mere (subvencionisanje kredita), subvencija FIAT-u i slične stvari koje je administriralo Ministarstvo ekonomije. Mislim (a mrzi me sada da proveravam budžet) da to za ovu godinu nije više od 10 mlrd. Ako i jeste, najveći deo se odnosi na FIAT:


8. Što se kapitalnih rashoda tiče, tu se najveći deo sprovodi na lokalu, recimo oko 2/3. Tu je, naravno, moguće smanjiti rashode, ali a) pitanje je da li treba i b) najveći deo kapitalnih investicija na republičkom nivou se finansira iz međunarodnih kredita.

Sve u svemu, biće vrlo teško smanjiti deficit na kratak rok. Pogledajte naredni grafikon da biste malo bolje shvatili problem. Ovako je izgledala javna potrošnja u Srbiji 2010. godine, podeljena na glavne komponente:



Vidite i sami koliko je budžet Srbije mali u odnosu na ukupnu javnu potrošnju (transferi iz budžeta su "preneti" na krajnje korisnike, recimo na lokal i PIO fond). U međuvremenu se udeo lokala (ovde je dodata i Vojvodina) dodatno povećao u odnosu na budžet Srbije. Dakle, ako nećemo da reformišemo sisteme socijalnog osiguranja (a i ako hoćemo, pitanje je da li možemo u kratkom roku i kakve će realno efekte to dati) potrebno je da u okviru budžeta koji bez transfera iznosi oko 600 mlrd dinara nađemo uštede od recimo 100 mlrd. To je, praktično, nemoguće, a ja mislim da je orijentisanost ka veoma kratkom roku upravo jedan od glavnih problema.

Jedno od pominjanih rešenja - "bolja kontrola javnih nabavki" je takođe prilično "jalova" sa stanovišta budžeta. Iako su ukupne javne nabavke u Srbiji verovatno reda veličine 4-5 mlrd EUR, samo jedan deo se odnosi na budžet, a veliki deo se odnosi na javna i komunalna preduzeća. Hoću da kažem da čak i ako se pojavi neki genije (a koga traže i sve druge zemlje na svetu) koji će da osmisli sistem javnih nabavki koji em nije administrativno previše zahtevan, em dovodi do nižih cena u kratkom roku, nije realno očekivati neke velike uštede. KONEPS je super, ali kad bi sutra počeo razvoj sličnog sistema u Srbiji, trebalo bi nekoliko godina da on počne da daje rezultate.

Drugo moguće rešenje "bolja kontrola sive ekonomije" je opšte mesto i, kao takva, potpuno bespredmetna. To nije mera, to je cilj. Ako ne smisliš kako tačno i konkretno da poboljšaš rad Poreske uprave, a da on ne naruši u značajnoj meri opšte poslovno okruženje, to bolje nemoj ni da pominješ.

Problem sa dosadašnjim merama koje su usvajane kao deo programa sa MMF-om je što su manje više sve mere bile kratkoročne. Uvek je bilo pitanje - kako da deficit OVE GODINE bude na nivou koji je dogovoren sa MMF-om, pa su i mere uvek bile ad hoc i kratkoročne, tipa "Ajde da smanjimo rashode na robe i usluge", "ajde da uvedemo dodatni porez na mobilnu telefoniju" i slično. Odredbe o fiskalnoj odgovornosti jesu bile orijentisane na duži rok, ali mi se čini da su fiskalna pravila već izgubila kredibilitet.

Nova vlada ima šansu da bude orijentisana na naredne četiri godine. Ako se kao cilj postavi uravnotežavanje budžeta (ili relativno nizak deficit) po isteku četiri godine, onda mnoge mere koje kratkoročno koštaju, ili nemaju nikakav efekat, počinju da imaju smisla, poput reforme penzijskog sistema, reforme zdravstvenog sistema i sistema javnih nabavki, smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru, smanjivanje subvencija na lokalu kroz povećavanje cena komunalnih usluga, reforma Železnica i PEU Resavica sa ciljem smanjenja subvencija, ukidanje brojnih programa Ministarstva ekonomije kroz stečaj propalih društvenih firmi koje i dalje dobijaju subvencije, eventualno reforma sistema poljoprivrednih subvencija.


Pošto mi se čini da je visok deficit u narednih par godina praktično neizbežan (čak i uz relativno oštru reformu) postavlja se pitanje kako finansirati te deficite. Moj omiljeni odgovor je - prihodima od privatizacije. Prosto, ne vidim kako drugačije. Srbija verovatno ima prostora da se još malo zaduži, naročito ako se pripremi neki realan i kredibilan program smanjenja rashoda. Stvari za privatizaciju i dalje ima. Ne mnogo, ali bi iz toga verovatno moglo da se finansira 1-2% BDP deficita godišnje u naredne 3-4 godine.

Svakako, najbolji način budžetske konsolidacije bi bio ekonomski rast, dok inflacija uglavnom ne pomaže. Danas se plate u javnom sektoru i penzije indeksiraju tako da se uz privredni rast njihovo učešće u BDP smanjuje. To pravilo ne znači ništa ako nema realnog rasta. Takođe, rast bi podigao i prihode i smanjio deficit. Dakle, program budžetske konsolidacije treba da prati i program poboljšanja poslovnog okruženja sa ciljem povećanja stope privatnih investicija (kako stranih, tako i domaćih). To je tema za sebe...

Da li ima ikakve šanse da nova vlada sprovede program koji je zasnovan na smanjenju subvencija, penzija, broja zaposlenih u javnom sektoru, reformi zdravstvenog osiguranja i prodaji svega što realno može da se proda? Realno, ne.

Međutim, kao što je jednom rekla Ayn Rand "Možemo da ignorišemo realnost, ali ne možemo da ignorišemo posledice ignorisanja realnosti". Jednostavno, nama sledi smanjivanje deficita ovako ili onako. Poverilaca koji će da nastave da finansiraju naš deficit uskoro neće biti. Verovatno je bolje da smanjenje deficita bude deo jednog celovitog plana, nego da do toga dođe haotično i da bude praćeno inflacijom, otpisivanjem dugova i sličnim stvarima kroz koje smo već prošli. Naravno, samo zato što je nešto bolje, uopšte ne znači da će to i biti odabrano.