Pages

29 June 2007

Čari komunizma

Tužno...

Javna potrošnja

Često ovde pišemo o prevelikoj javnoj potrošnji, ali mislim da to nije najgore što državu može da zadesi.

Zamislimo državu bez vojske i budžeta. Zamislimo i da toj državi preti invazija. Kako da se odbrani? Jedan način je da poveća poreze, sakupi pare i angažuje profesionalce. Drugi način je da uvede vojnu obavezu. Da li je drugi način bolji samo zato što se tako ne povećava javna potrošnja? Naravno da ne.

Zamislimo malo realniji primer. Recimo da birači žele da omoguće svim ljudima u invalidskim kolicima pristup u prodavnice. Jedan način je da država naredi svim prodavnicama da ugrade "rampu" ili lift. Drugi način je da se iz budžeta plati izgradnja rampi. Prvi način ne povećava javnu potrošnju, ali nije sasvim očigledno bolji - ukupni trošak je isti. Čak, sa moralne tačke gledišta, finansiranje iz budžeta je pravičnije, jer se tako ne prenosi ceo trošak na vlasnika radnje, koji i ne treba da ima išta veću obavezu prema invalidima nego ostali poreski obveznici (koji su, btw i želeli da se to uradi, pa treba to i da plate).

Sličan primer je i sledeći. Postoje dva načina da se pomogne Zastavi - jedan su subvencije, drugi je zabrana uvoza. Ako je uvoz zabranjen, javna potrošnja ostaje ista. Ako odluče da dozvole uvoz, a uvedu subvencije, efekat na Zastavu može da bude isti, ali se povećala javna potrošnja.

Ima mnogo ovakvih primera, ali je suština u tome da država može da odluči da li trošak neke politike želi da prebaci na društvo (u engleskom se sve to zove regulations) ili želi da to plaća iz budžeta. Budžet je nekada bolja opcija jer se tako birači primoravaju da razmisle o tome da li nešto baš žele. Problem je u tome što poreski obveznici, kao i političari, imaju podsticaj da dobiju nešto, a da to plati neko drugi, obično firme.

Arhetip zapostavljanja nauke

Profesor sociologije Mladen:
U naučnim je ustanovama premali broj istraživača, a i oni postojeći relativno su slabo plaćeni. Sledi već standardno da je uopšte stanje nauke kod nas katastrofalno i da o naučnicima i nauci niko ne vodi računa. Šmrc.

Ne znam koliko je istraživača optimalno po naučnoj ustanovi ali bih po rezultatima rada istih rekao da ih ima previše. Tokvilova je veći autoritet ali ono što je meni poznato srpski državni naučnici skoro isključivo objavljuju radove u glasnicima svojih instituta, koje ni njihove kolege ne čitaju. Na to zadovoljstvo poreski obveznici troše 100 miliona dolara godišnje, ili 100 miliona previše.
Profesor nikada neće biti zadovoljan državnim fondovima za nauku. Da kojim slučajem radi u EU žalio bi se da Kina ulaže više. Profesor, umesto što bi da zavlači poreskim obveznicima ruku u džep, bi trebalo svojim istraživanjima da privuče privatne investitore. Tada bi im plate sigurno bile veće, ali bi nažalost morali i da proizvode korisne studije a ne one u kojima diskutuju o raznim arhetipovima kao što je jednom prilikom pomenula Tokvilova.

Civilno služenje vojske

Smatram da uvođenje civilnog služenja vojske predstavlja jedan od najznačajnijih poteza u periodu posle 5. oktobra. I to ne samo zbog toga što sam i ja iskoristio tu mogućnost.

Ideja ima smisla, ako već neće da potpuno profesionalizuju vojsku. Umesto da ljudi gube vreme u kasarni, možda mogu i nešto korisno da urade. Ja sam se, recimo, jedno vreme bavio javnim nabavkama, pošto tamo gde sam odrađivao vojsku niko nije znao to da radi. Čuo sam i dosta drugih pozitivnih priča, neki su recimo držali obuku zaposlenima za rad na kompjuterima ili tako nešto slično.

Ali, korišćenje "civilnih vojnika" (kakav oksimoron!) da dežuraju na parkingu za vreme koncerta RHCP-a je prosto neverovatno. Sa jedne strane, ja bih na to pristao, bar možeš da čuješ Peperse. Ali, sa druge strane, korišćenje besplatne radne snage da se obezbeđuje potpuno privatna aktivnost je skandalozno. Ako to već tako može, voleo bih i meni da pošalju 2-3 civilna vojnika, treba da mi iznesu kauč, a nemam lift u zgradi.

The Friedmans

O Miltonu Friedmanu je dosta toga pisano na TR-u, kao o jednom od najuticajnijih ekonomista i libertarijanaca uopšte. O njegovom sinu Dejvidu nešto manje, ali koga zanima, može da pogleda ovde i ovde. Da rezimiram, radi se o jedinom od osnivača "desnog anarhizma" koji je i dalje živ.

Dejvidov sin Patri je očigledno ozbiljno shvatio očeve i dedine ideje i pokašava da ih sprovede, kroz projekat Seastead. Ideja je da se naprave splavovi, koji bi plutali u međunarodnim vodama i bili van jurisdikcije bilo koje države.