Pages

01 February 2013

Energetska efikasnost

Malo stvari može da me izvede iz takta kao navođenje lažnih ili besmislenih podataka. Članak u Blicu je dobar primer. Recimo:

Energetska efikasnost u Srbiji je izuzetno niska u poređenju sa prosekom u zemljama Evropske unije, jer se u našoj zemlji troši 2,5 puta više energije po jedinici društvenog proizvoda u odnosu na svetski prosek i četiri puta više od proseka u EU.

Da bi bilo jasnije šta je ovde problem, navodim sledeći primer:

Energetska efikasnost u stanu moje babe je izuzetno niska u poređenju sa mojim stanom, jer se u njenom stanu troši 2,5 puta više energije po dinaru dohotka nego u mom. Ja sa mojih 100.000 dinara mesečno potrošim samo 2.000 Kwh, a ona sa svojom penzijom od 20.000 potroši čak 1.000 Kwh!

E, koliko logike ima moja izjava, toliko logike ima i citat iz članka u Blicu. Ali, to je tek početak:

Domaćinstva u Srbiji troše 2,5 puta više energije po kvadratnom metru stambenog prostora od nekih zemalja EU.

Koje su to "neke zemlje EU"? Nemam pojma, ne kažu, ali se verovatno misli na Maltu, Kipar, Grčku, Španiju, Portugal i slične zemlje gde se deca rasplaču od sreće (ili straha) kada vide sneg.

Srbija ima najniži stepen energetske efikasnosti u Evropi. Države zapadne Evrope po kvadratnom metru potroše oko 100 kWh energije godišnje, a u našoj zemlji je potrošnja od 150 do 180 kWh.
Malo pre je bilo 2,5 puta više, sad je samo 50%-80% više. Ali, ovde se više ne govori o "nekim zemljama EU", već o "državama Zapadne Evrope", tako da opet nije jasno o kojim zemljama se govori. Međutim, šta je zajedničko za "države Zapadne Evrope"? Pa, ako baš gledamo Zapadnu Evropu, u geografskom smislu, zajednička im je klima. A klima u zemljama poput Francuske, Engleske, Belgije i Holandije je mnogo blaža nego klima u Srbiji - niti su zime tako hladne, niti su leta tako topla. A, ako zime nisu tako hladne, a ni leta nisu tako topla, onda su i potrebe za grejanjem zimi, odnosno za hlađenjem leti, manje nego u Srbiji, pa su, samim tim, jeli, te zemlje mnogo "energetski efikasnije".

Evo je ovde dobra klimatska mapa:






Dakle, kao što možete da primetite, "Zapadna Evropa" je prilično irelevantna za nas ovde. Mnogo su relevantnije zemlje Centralne i Istočne Evrope poput Mađarske, Češke, Rumunije ili Poljske.

Trebalo mi je malo vremena da pronađem podatke, ali sam na kraju uspeo. Postoji sajt, na kojem možete naći upravo indikator koji nas zanima - koliko energije se troši po kvadratu stambenog prostora (naravno nema Srbije). Pošto je sajt rađen u Flashu (valjda) ne mogu da stavim link, ali evo print screena (kliknite za veću sliku):




Na mapi vidite koje zemlje su posebno "energetski neefikasne". Igrom nekog vrlo čudnog spleta okolnosti, radi se baš o onim zemljama koje imaju kontinentalnu klimu i vrlo hladne zime.

Na levoj strani možete videti rang listu zemalja sa najvećim utroškom energije po kvadratnom metru - nakon Letonije, Finske i Estonije (koje baš i nisu za nas relevantne), slede upravo Poljska, Češka, Rumunija, Nemačka, Slovenija, Austrija i Mađarska - dakle zemlje sa zimama koje je slične našim.

Pored klime, bitan je još jedan faktor - koliko ljudi živi u stanu, a koliko živi u kući? Sasvim je jasno da su stanovi energetski efikasniji, jer se toplota manje rasipa nego kada se radi o kućama. Procenat stanovništva koje živi u kući veoma varira od zemlje do zemlje, a evo ovde podataka za EU:

Naravno, ovo je delimično rezultat upravo klime, ali mislim da su važniji socio-ekonomski faktori, poput recimo urbanizacije, pošto je jasno da seosko stanovništvo uglavnom ne živi u energetski efikasnim soliterima. Nisam uspeo da pronađem podatke za Srbiju, ali se ne bih iznenadio da se nalazimo negde pri desnom kraju skale, gde su i Hrvatska, Slovenija i Mađarska.

Dakle, imajući u vidu da 1) su zime u Srbiji prilično hladne i 2) ovde dosta ljudi živi po kućama, uopšte ne treba da nas čudi da je ove potrošnja energije po kvadratnom metru relativno visoka. Ali, mislim da nema smisla to nazivati "energetskom neefikasnošću".

Apendiks o SAD

Ko je čitao knjigu video je značajan odeljak o tzv. tržišnim monetaristima. To je vrlo zanimljiva grupacija o kojoj ne mogu sada opet naširoko da pišem, ali ću reći šta se njima u međuvremenu dogodilo. Njihov guru je Scott Sumner, koji je od 2008. tvrdio da je recesiju u SAD, a kasnije i u Evropi, izazvala restriktivna monetarna politika. Kako restriktivna kad svi znamo da su kamate bile niske?

Sumner je pokazao do koje mere su ekonomisti postali autistični. Zauzeti modeliranjem i kompjuterskim simulacijama ekonomije, zaboravili su osnove. Ustvari, mlađi osnove nikad nisu ni naučili, jer se na doktorskim programima knjige više ne čitaju. Čitaju se samo tehnički radovi, ne više od desetak godina stari.  

Sumner je, naime, podsetio da se smer monetarne politike ogleda u količini novca -- nešto što je Milton Friedman naglašavao više od svih. A količina novca i brzina njegovog opticaja su u 2008. pale, bez obzira što su kamate bile niske.  Naprotiv, kamate su bile niske jer je količina novca pala, pa je to izazvalo deflaciona očekivanja. Kamate su bile niske zbog prethodno restriktivne monetarne politike. 

2008. je Sumner, inače nepoznati profesor skromnog koledža praktično jedini to uvideo. Velikim monetarnim autoritetima, stotinama profesionalaca u Fedu i Ivy League ekonomistima je to nekako promaklo. Sumner, koji se inače ne bavi hi-tech modeliranjem nije znao kako drugačije da objavi to što ima da kaže, pa je pokrenuo blog i preko njega počeo da saopštava to što ima. Pri tome on nije ništa novo izmislio, već je podsećao ljude na ono što je govorio Friedman i što je trebalo da svima u branši bude poznato: ne gledajte u kamatne stope, gledajte u količinu novca.

U međuvremenu je Sumner stekao pristalice i kao što rekoh, njemu i sledbenicima sam u knjizi posvetio celo poglavlje. Međutim, pravi Sumnerov uspon nastupio je tek nakon što je knjiga predata u štampu. Otprilike ovim redosledom, neki od vodećih monetrnih ekonomista (naročito Michael Woodford) su prihvatili Sumnerove ideje i propagirali ih na konvenciji Feda u septembru 2012; mediji su počeli o njima izveštavati (odjednom je Sumner dospeo u WSJ, FT, Economist, Bloomberg i druge medije, Kongres ga je pitao za mišljenje); centralni bankari su se priključili (novi guverner Banke Engleske na primer). 

Izgleda da su i Fed i Bernanke prihvatili tumačenje tržišnih monetarista, jer ubrzo posle pomenute konvencije i rasta Sumnerizma, Fed je krenuo sa dodatnim intervencijama. Trenutno Fed štampa dodatnih 85 milijardi dolara mesečno, u nameri da preokrene trend. Međutim, ovako nešto nije nužno po ukusu tržišnih monetarista. Sumner ima dijagnozu krize (nastala je zbog naglog pada novčane mase), lek za izlazak iz nje (podići novčanu masu pomnoženu brzinom opticaja na nivo prethodnog trenda), ali se pre svega zalaže za monetarno pravilo -- rast nominalnog GDP po konstantnoj stopi. Poenta nije da Bernanke posle konvencije arbitrarno odluči da odštampa još para, poenta je uspostaviti režim, pravilo, koje ne dozvoljava ni nagli rast ni pad nominalnog GDP, već cilja njegov rast po konstantnoj stopi. 

Time su tržišni monetaristi u Friedmanovoj tradiciji. Ni oni, kao ni Friedman, ne znaju zašto centralna banka uopšte postoji i najradije bi je ukinuli; kad već postoji, onda kažu da ne bi smela arbitrarno da odlučuje, već bi monetarna politika morala biti obavezana pravilom. 

U svakom slučaju, uspon tržišnog monetarizma je lepa priča iz 2012. zbog povratka Friedmanovih ideja i kao pokazatelj uticaja koji jedan bloger može na kraju da ostvari. Nepoznati profesor koji se oslanja na klasično znanje i zdrav razum, koji ne robuje naučnom pomodarstvu i konvencijama i zato je van uglednih pozicija, je samo uz pomoć tastature u jednom trenutku postao najuticajniji ekonomista na svetu.

Evo par linkova o naglom rastu Sumnerovog uticaja, ovde i ovde