Pages

16 June 2009

Šta je izlaz iz recesije?

Kad je reč o ovoj sada, predlozi su razni. No, ako pogledamo onu prethodnu, koja se desila 2001 (ili 2000, zavisi kako "računate"), jedan predlog je tada bio posebno zanimljiv. I izgleda da je brzo bio uvažen od strane nadležnih:

"To fight this recession the Fed needs more than a snapback; it needs soaring household spending to offset moribund business investment. And to do that, as Paul McCulley of Pimco put it, Alan Greenspan needs to create a housing bubble to replace the Nasdaq bubble."

Autor ovog genijalnog saveta bio je niko drugi do nobelovac Pol Krugman.

Kada je reč o ovoj sadašnjoj recesiji, isti nobelovac ima takođe vrlo jasno mišljenje: Treba povećati državnu potrošnju ("stimulus") još mnogo više nego što je do sada urađeno. Obama ne čini ni blizu dovoljno.

Ne znam da li će Krugmanov savet i ovaj put biti uslišen, ali nema sumnje da će, ako bude, rezultati biti jednako blistavi kao i prošli put.

Problem drugarice Broz

Od danas Politika objavljuje intervju sa Jovankom Broz, Titovom udovicom. Intervju je svakako zanimljiv, a iz ovoga što sam do sada pročitao, mogu da zaključim dve stvari.

Prvo, očigledno je da Tito nije bio korumpirani diktator kome je cilj bio da se lično obogati.

Drugo, očigledno je da je bio veoma loš muž, budući da se za života nije postarao da obezbedi krov nad glavom supruzi nakon što on umre. Mora se napomenuti da on nije umro iznenada, pa da nije stigao da se time pozabavi, već da je umro u 88. godini.

Nakon ovih konstatacija, otvara se nekoliko pitanja. Recimo, da li to što nije krao, na bilo koji način treba da popravi ili pokvari našu sliku o njemu? Mislim da je odgovor - ne. On je bio doživotni predsednik, koji je mogao u svakom trenutku da ima manje-više šta god poželi i čija vlast nije ni najmanje bila ugrožena. Zašto bi krao?

Drugo pitanje je da li to što je ostavio udovicu na milost i nemilost raznoraznim partijskim aparatčicima treba da promeni našu sliku o njemu. Mislim da je odgovor svakako - da. Postoji nekoliko mogućih objašnjenja ovakvog njegovog ponašanja. Jedno je da ga u suštini nije bilo briga šta će se desiti sa njegovom suprugom nakon što umre. Drugo je da je on zaista verovao da partijski vrh mnogo voli Jovanku i da će se "postarati za nju" nakon njegove smrti. Treće je da je verovao da "narod" neće da dozvoli partijskom vrhu da maltretira Jovanku. Koje god od ovih objašnjenja da prihvatimo, teško da ih možemo smatrati pozitivnim po Tita - ili je bio potpuni samoživac, ili nije bio baš previše inteligentan, ili nije mogao da sagleda realnost.

Jednostavno rečeno, teško je (ako ne i nemoguće) naći bilo kakvo opravdanje za čoveka koji umire u 88. godini i ostavlja suprugu bez igde ičega. Ja ovde ne sugerišem da je trebalo da nekome nešto otme kako bi njoj dao, već da je za 35 godina na vlasti (pretpostavljam da je primao neku platu) mogao da uštedi da joj makar nešto ostavi.

Nove prilike

Izgleda da ima nešto pametno u izjavama onih koji su krizu percipirali kao veliku šansu za Srbiju. Ministarstvo za kulturu, čemu god služilo, predložilo je paket pomoći za medije koji se svodi na davanje veće ekonomske slobode medijima da primaju oglase koji žele, smanjenje carina i smanjenje naknada regulatornih tela. Iako su ove olakšice delimične, ciljno usmerene i obuhvataju samo jednu grupu učesnika na tržištu, pa imaju element subvencije, lepo je što ministarstvo po "dobrom običaju" ne predlaže zavlačenje ruke u džep građana nego smanjenje državnih nameta.

Međutim, prestavnici medija drugačije vide stvarnost i nastoje da sebi pribave status društvene avangarde koja ne treba da na tržištu polaže račun za svoj rad. Nadežda Gaće, pravi distinkciju između "ozbiljnih" i žutih medija i kaže da ozbiljni mediji (valjda zbog svoje "ozbiljnosti") treba da budu finansirani novcem poreskih obveznika. E sad, što poreski obveznici tu "ozbiljnost" ne vide kao pogodnost i neće da kupuju proizvode takvih medija, a oglašavači posledično ne žele da se reklamiraju, barem u meri u kojoj bi želela Nadežda Gaće je prilično nebitno. "Avangarda" naglašava svoj značaj i ističe da nam preti opasnost od medijskog pragmatizma, spajanja politčke i medijske moći i opasnosti po javno informisanje. Ne mogu da se ne saglasim sa nekim od ovih stavova u načelu, ali isto tako teško mogu da primetim da postoje mediji koji ne navijaju za neku od strana na političkom tržištu. Jedina razlika je što, na primer, Pravda navija za SNS, dok je B92 objektivan medij jer navija za DS & co. Kurir je žuti medij jer nikoga ne štedi, ali se Pressu ta etiketa ne pridaje u istoj meri jer je žuti medij žute firme. Moje je mišljenje da je traženje objektivnih medija jalov posao jer isti ne postoje, ali postoji konkurencija različitih oblika informisanja i tu svako može naći sebe, bilo u besplatnim Internet vestima, bilo u Kuriru ili u "ozbiljnim" i slabo čitanim novinama.