Pages

11 September 2009

Bihejvioralna ekonomija je propast

Već smo diskutovali o problemima do kojih dovodi preterana matematizacija ekonomije. Ja mislim da je opasnost koja preti od bihejvioralne ekonomije još veća, jer je to ludost u začetku, čiju je terminalnu fazu sada teško zamisliti pa zbog toga može da izgleda bolje od statusa-kvo. Staviše, oni koji kritikuju nivo matematičke apstrakcije u ekonomskoj nauci su često medju najglasnijim zagovornicima bihejvioralne ekonomije, jer to vide kao raskid sa nerealnim pretpostavkama i najbolji način da se ljudska bića realistično opišu.

Radi se o naizgled razumnoj ideji: pošto su u osnovi ekonomskog ponašanja ljudska bića, ekonomisti treba da se prvo bolje upoznaju sa njihovom psihologijom. A najbolji način da se to uradi je da se skoncentrišemo na inkrementalno sakupljanje informacija o ljudskom ponašanju putem laboratorijskih eksperimenata i raznih korelacionih studija, to jest metodološkim ako ne i tematskim pretvaranjem ekonomije u psihologiju. (Ekonomija nije jedina oblast u kojoj se dešava ovaj proces - slična stvar se dešava i u filozofiji pod imenom "eksperimentalna filozofija").

Ovo je, po mom mišljenju, vrlo loša ideja. Ono što je ekonomistima potrebno za dobru teoriju je, u suštini, aproksimacija čoveka, to jest ljudske prirode, koja će istaći njegove, iz perspektive ekonomije, najrelevantnije strane. Psiholozi su do sad prikupili više nego dovoljno podataka da se napravi takva sinteza. Ali, uopšte nije slučajno da posle više od sto godina, ona i dalje ne postoji. Generisanje novih inkrementalnih podataka o ljudskom ponašanju neće voditi ka boljem već lošijem razumevanju suštine čoveka.

Zašto je to tako? Dobrim delom problem se svodi na ono da se "od drveća ne vidi šuma". Kao rezultat svog empiricizma, psiholozi nisu u stanju da odvoje bitno od nebitnog. Svaka pojava, bez obzira koliko praktično irelevantna, je potencijalno poglavlje u udžbeniku psihologije. Jedini uslov je da postoji instrument koji može da je detektuje i izmeri, što omogućava da se nad njom sprovede odgovarajući statistički ritual. U meri u kojoj ekonomisti budu prihvatili metodologiju psihologa i sami će se naći u haosu beznačajnih empirijskih fenomena.

Evo kako to otprilike izgleda u psihologiji. Kao udžbenički primer Kuhnovske "nezrele nauke", psiholozi su podeljeni u klanove specijalizovane za pojedinačne pojave. Ne postoji nikakvo očekivanje da teorija bilo kog takvog klana bude u skladu sa podacima bilo koga ko se ne bavi istovetnom temom. Primera radi, klan koji se bavi "osetljivosću na odbacivanje" ljudi koje su uvredili ili napustili njihovi partneri, ne oseća nikakvu obavezu da se bavi podacima koje su skupili evolucioni psiholozi koji se bave odnosom izmedju polova, osim ako ih ovi direktno ne prozovu. To prozivanje je, medjutim, vrlo malo verovatno jer psiholozi koji misle da je neka pojava irelevantna mnogo češće ignorišu nego što se sukobljavaju sa onima koji se bave tom pojavom. Jednostavno, teško je, a imajući u vidu trenutne metodolške običaje praktično nemoguće, dokazati da nešto nije bitno. Kao rezultat, ekspert za neku psihološku pojavu je skoro bez izuzetka neko ko precenjuje njen značaj.

U svojoj disertaciji (iz psihologije) sam, izmedju ostalog, pokušala da objasnim u kojoj meri je izvikana teorija poput prospect theory u kontradikciji sa fundamentalnim psihološkim fenomenima koji nominalno ne spadaju u oblast 'donošenja odluka' (psihološko ime za bihejvioralnu ekonomiju). Taj primer ilustruje opštiju činjenicu da bihejvioralna ekonomija ne pruža bolju, nego detaljniju ali istovremeno nepotpunu i veoma iskrivljenu sliku ponašanja.

Po meni, što se više ekonomisti budu bavili psihologijom, to će prikupljenje informacije biti ne samo beskorisnije već i štetnije. Kao i u psihologiji, stvoriće se interesne grupe oko pojedinačnih fenomena koje će ignorisati svaku paradigmu koja ne uključuje njihove rezultate. Desiće se ono sto se u psihologiji dešava svaki put kad neko, poput Pinkera, izadje sa velikom sintezom - stotine onih svrsishodnost čijeg rada je dovedena u pitanje će graknuti kako je sve to mnogo komplikovanije i kako je ignorisao xyz.

Kako bi to moglo u praksi da izgleda pokazuje knjiga "Animal spirits" - papazjanija proizvoljno odabranih psiholoških opservacija koje su teorijski nepovezane i čija je relevantnost u opštem slucaju pod znakom pitanja. Zbog toga ću uvek pre da stanem na stranu mejnstrim ekonomista, poput Pesendorfera, nego bihejvioralnih ekonomista koji u osnovi zadržavaju slabosti mejstrim ekonomije a njene vrline zamenjuju slabostima psihologije. Bihejvioralna ekonomija nije bolja vrsta ekonomije, već kombinacija najgorih osobina obe oblasti.

Alternativnim pravcima (poput austrijske skole) bihejvioralna ekonomija će veoma da oteža posao. Delimično zato što će postaviti novi standard "naučnosti" koji ce ih staviti na marginu. A delimično zbog pomeranja naglaska sa ponašanja tj. izbora na verbalni izveštaj i aktivnost delova mozga kao fundamentalnih kriterijuma opravdanosti izbora. Ova tendencija otvara novi prostor za paternalizam jer omogućava "neutralnim" posmatračima da tvrde da osoba nije trebalo da kupi nove cipele budući da sken mozga i popunjeni upitnik ukazuju da se taj izbor nije hedonistički isplatio.

Navedeno su samo neke moguće negativne posledice. Ne treba zanemariti i ogroman oportunitetni trošak - znanja koja neće biti prikupljena zato sto će se ekonomisti zamlaćivati izvodjenjem psiholoških eksperimenata. Ekonomisti treba da se prevashodno bave ekonomijom, a kad konsultuju psihološku literaturu, da se bave sintezom mnogo šireg opsega informacija od onih koje pruža bihejvioralna ekonomija.

Fiskalizacija

Ne samo da moraš da platiš prisustvo porođaju, već ti se obračunava i PDV od 18%.

Pastirica za udaju

Ekonomist magazin: Da li je Jat trebalo privatizovati kad se moglo?

S. Radovanovic (direktor JAT-a): Kako da ne. Vremenom devojka sigurno nece postati lepša i sad moramo malo da je našminkamo i lepo obucemo.

Sve u svemu, retko dobar intervju sa nekim direktorom javnog preduzeća. Ali ovo je zaista sjajno:

Ekonomist magazin: Dokle se stiglo sa konsolidacijom kompanije, da li ste preduzeli dodatne mere štednje i hocete li uspeti da smanjite broj zaposlenih na planiranih 850 do pocetka sledece godine?

S. Radovanovic: U cilju kontrole troškova niko više ne može u kompaniji bilo šta da kupi ili plati dok nalog ne potpišem ja ili neko od cetiri izvršna direktora, u granicama njihove nadležnosti. Neki od njih su se iznenadili kada su videli da Jat placa i veterinarske troškove!?

Ekonomist magazin: Kakvi veterinarski troškovi?

S. Radovanovic: Jat ima i svoje stado ovaca! U Vršcu, gde imamo Pilotsku akademiju na oko 400 hektara - postoji stado ovaca. Kada sam analizirao bilanse video sam stavku „biološka sredstva“. U cudu, u prvi mah pomislio sam da li je moguce da je neko u Jatu kupovao papagaje ili akvarijume, onda su mi objasnili da Jat ima i stado ovaca i da u sistematizaciji radnih mesta postoji i cuvar stada.

Bihevioralna ekonomija nije spas

Još jednom ću se nepozvan pridružiti raspravi. Vojislav Pejović piše:

"Evo, dakle, po meni glavne stvari: sadašnja ekonomska teorija, ozbiljna i elegantna, koja operiše, ako se ne varam, u skladu sa hipotezom o efikasnom tržištu (a koja se, opet ako se ne varam, zasniva na pretpostavci da su ekonomski akteri savršeno racionalni u svojim odlukama) očigledno nije u stanju da objasni potrese kakav je trenutna ekonomska kriza. ... Nadao sam se, nažalost uzalud, da će se profesor bar jednom riječju osvrnuti na očigledne nedostatke trenutno dominantne ekonomske teorije i prakse, i ko zna, možda pomenuti istraživanja u okviru relativno nove discipline, imenom behavioral economics. (Za one koji još uvijek nisu čuli: pomenuta disciplina spaja ekonomiju, psihologiju i neurobiologiju, i jasno pokazuje da se ljudi u ekonomskim transakcijama ne ponašaju kao racionalni automati. Očigledan cilj je razvijanje modela koji bi mogli da objasne i predvide pojavu pogubnih ”mjehurova”.)"

Ovo je problematično iz dva razloga. Prvi je što se većina tržišnih ekonomista uopšte ne oslanja na pretpostavku o savršenoj racionalnosti. Neki ekonomisti, kao "novi klasičari" iz Čikaga upotrebljavaju savršenu racionalnost kao pretpostavku u modelima, ali čak ni oni ne tvrde da su ljudi savršeno racionalni u svim svojim odlukama, nego kažu da je takvo pojednostavljenje korisno kao pretpostavka. Pošto se individualne neracionalnosti uglavnom potiru, na kraju rezultat ispadne kao da su svi bili racionalni. A još tržišniji ekonomisti, bliski austrijskoj školi, ne veruju ni u to nego upadljivo stavljaju u prvi plan ograničenost ljudskog znanja. Stiglitz, koji je za neracionalnosti na tržištu dobio Nobelovu nagradu, pre svih citira Hayeka u afirmativnom smislu (ne slaže se sa njegovom politikom, ali priznaje da je Hayek prvi sagledao problem nesavršenih informacija na tržištu). Zato da kažem jednom za svagda: savršena racionalnost nije pretpostavka efikasnog funkcionisanja tržišta. Naprotiv, tržišna koordinacija je mehanizam borbe protiv naših individualnih iracionalnosti.

Druga stvar, bihevioralna ekonomija je možda dijagnoza, ali sigurno nije lek za ispravljanje ljudskih neracionalnosti. Bihevioralna ekonomija je rekla neke važne stvari, primetila da ljudi ponekad ne reaguju na cenovne podsticaje kako mi očekujemo ili da su nekad podložni psihologiji krda, što su sve stvari koje se ne uklapaju u idealni model racionalnosti. Svi ovi nalazi se takođe mogu kritikovati, naročito to što psiholozi nalaze iracionalnosti u labaratorijskim eksperimentima sa studentima, dok je u stvarnom svetu važnija neka druga vrsta racionalnosti. Ali ako zanemarimo sve to i uzmemo bihevioralne ekonomiste zdravo za gotovo, opet je jedna stvar primetiti postojanje nekih iracionalnosti, a druga umisliti da se one svesnom intervencijom mogu ispraviti. Problem sa bihevioralnim ekonomistima je kada otkrivanje iracionalnosti prebace u politički ili ekonomsko-politički domen i hoće da ih nekom vrstom državne intervencije "isprave".

I tu upadaju u fundamentalnu grešku diskriminacije među akterima -- tržišni akteri su po njima iracionalni smrtnici, dok su akteri u političkoj sferi sveznajući anđeli. Nadam se da ću uskoro moći da linkujem moj članak koji izlazi u sledećem broju Critical Review, gde govorim o tome da se bihevioralna ekonomija, umesto ovakvog pristupa, mora tretirati kao mač sa dve oštrice. Tu sam posebno uzeo "overconfidence", ili preteranu i neopravdanu samouverenost u svoje znanje, kao jednu iracionalnost koju su psihilozi dokumentovali, i tvrdio da je ona veoma prisutna u političkoj sferi. Specijalni slučaj samouverenosti je, opet psihološki dokumentovana, naša iluzija da uspešno razumevamo neke jako složene pojave i mislimo da su prostije nego što jesu. Državni regulatori, kao i svi ostali ljudi, uključujući i vrhunske eksperte, sistematski precenjuju svoje znanje i razumevanje složenih pojava -- a jedna takva neverovatno složena pojava koja samo na površini izgleda jednostavno, je tržišna ekonomija. Zbog takve iluzije, zanemarivanja da postoji obilje mogućih uzročno-posledičnih veza za koje uopšte ne znamo ili ih nemamo u vidu, regulatori često iz najboljih namera krenu da nešto u ekonomiji popravljaju (npr. jeftini stambeni krediti), i završe sa sasvim drugačijim, nepredviđenim i neželjenim posledicama (npr. finansijska kriza).

Tako da nam bihevioralna ekonomija sama po sebi, kada se primenjuje po jednakim aršinima, ne kaže ništa protiv tržišta a u prilog efikasnosti državne intervencije. Naprotiv, može da nam kaže i suprotno. Neracionalnost na tržištu se skupo plaća, pa su ljudi jako motivisani da razmišljaju ispravno. Osim toga, na tržištu se individualne iracionalnosti uglavnom prevazilaze mehanizmom konkurencije, gde manje racionalni akteri automatski ispadaju iz igre. Konkurencija je u tom smislu evololucioni mehanizam, neracionalni ispadaju, a u igri ostaju oni racionalniji. Isti mehanizam kod državne intervencije ne postoji. Ako je uvedena regulacija "neracionalna", pogrešna, štetna, loše smišljena, ona ne može nestati konkurencijom. Država ima monopol na regulaciju i kada njeni akteri greše posledice snosimo svi.

Nada za Srbiju

Kolumnista Sveta kompjutera, Miodrag Kuzmanović, piše u novom broju:

Bottom line: igrofil, za razliku od filmofila ili sličnog pasivnog fila, predstavlja malu ali značajnu subevolucionu granu čovečanstva, kao i poslednju nadu da će se u Srbiji konačno nešto promeniti nabolje. Igrači koji su elektronskim kriterijumima spašeni od rasta i razvoja u kilavom socijalnom miljeu, koji odbacuju besciljno odpadanje na kauču ili ispred zgrade, slip-nadbubrežne gaće i kiseli kupus, koji od svoje zemlje očekuju efikasnost kolonije na Alfi Kentaura, koji državu i i njene službenike (a posebno policiju) shvataju kao sluge od kojih zahtevaju servilnost i uvlačenje u gu*icu, već neko vreme se nalaze u godinama kada se ostavlja potomstvo. Sledeća generacija, ili makar njen važan deo, imaće šansu da nas konačno iščupa iz Anadolije.