Krugmanovi recepti

Krugman je -- pretpostavljam za nešto u blizini stotinak hiljada dolara, jer je čak i pre nego što je u poslednjih nekoliko godina postao globalna medijska zvezda dobijao po 40-50 hiljada za predavanja -- rekao dve stvari: 1) država treba da troši; 2) dinar treba još da padne.

Obe stvari je rekao potpuno napamet. Da je bar onako usput pogledao neke osnovne podatke, pročitao par članaka o Srbiji ili bar neki blog post ne verujem da bi tako nešto mogao ozbiljno da kaže.

Što se potrošnje tiče, Srbija je mala ekonomija sa velikim učešćem uvoza i u takvoj ekonomiji recept potrošnje ne dolazi u obzir, ni prema samim kejnzijancima. Svaka državna potrošnja stimuliše ekonomije okolnih zemalja, dok račun ostaje Srbiji. I u Krugmanovom udžbeniku jasno je da je to tako, jer za male i otvorene ekonomije važe drugačija pravila.

Što se kursa tiče, u Srbiji je 2/3 šire novčane mase u evrima i glavno merilo vrednosti je evro. Svaki pad dinara se odmah odražava na cene i zato stvarne depresijacije nema -- kako padne dinar tako porastu cene i Srbija je opet jednako (ne)konkurentna prema inostranstvu. Ni neki drugi osnovni uslovi koji devalvaciju čine funkcionalnom nisu ispunjeni -- opet, ni prema samim zagovornicima devalvacije, ni prema Krugmanovom udžbeniku.

Štaviše, dve preporuke su međusobno nekonzistentne. Naime, državna potrošnja je i za kejnzijance potrebna samo onda kada je ekonomija u "zamci likvidnosti" -- kad su kamate na nuli, pa monetarna politika navodno nije moguća. Srbija, naravno, nije ni u kakvoj zamci likvidnosti niti sa dinarom to može da bude. Zato, ako Krugman tvrdi da ekonomiji treba stimulus i istovremeno da dinar treba da devalvira, najbolji način za to je ekspanzivna monetarna politika. U okviru svoje teorije, Krugman je trebalo Jorgovanki, koja je bila u prvom redu, da kaže da je zemlji potrebno štampanje para. Pošto zamke likvidnosti nema onda je monetarni stimulus bolji od fiskalnog, a sa štampanjem para bi se istovremeno dobila i željena devalvacija. Otkud državna potrošnja sada tu? Zašto?

To što je Krugman u Beogradu rekao, dakle, ni u okvirima njegove sopstvene teorije nema nikakvog smisla. Ali mislim da ga to i ne interesuje previše, jer sudeći po njegovom blogu najinteresantnija stvar danas mu je bila neka statua u hotelu.

Pogled sa planete Zemlje

Gledajući preporuke nobelovca Krugmana, setio sam se pisma koje je pre deset godina Keneth Rogoff poslao nobelovcu Stiglitzu:

Let's look at Stiglitzian prescriptions for helping a distressed emerging market debtor, the ideas you put forth as superior to existing practice. Governments typically come to the IMF for financial assistance when they are having trouble finding buyers for their debt and when the value of their money is falling. The Stiglitzian prescription is to raise the profile of fiscal deficits, that is, to issue more debt and to print more money. You seem to believe that if a distressed government issues more currency, its citizens will suddenly think it more valuable. You seem to believe that when investors are no longer willing to hold a government's debt, all that needs to be done is to increase the supply and it will sell like hot cakes. We at the IMF—no, make that we on the Planet Earth—have considerable experience suggesting otherwise. We earthlings have found that when a country in fiscal distress tries to escape by printing more money, inflation rises, often uncontrollably. Uncontrolled inflation strangles growth, hurting the entire populace but, especially the indigent. The laws of economics may be different in your part of the gamma quadrant, but around here we find that when an almost bankrupt government fails to credibly constrain the time profile of its fiscal deficits, things generally get worse instead of better.