Pages

02 September 2008

Problemi planera - primer Santijaga

Slušao sam intervju Michaela Mungera sa Russom Roberstom pre izvesnog vremena, na temu reforme sistema javnog prevoza u Santiagu, u Čileu. Intervju je vrlo zanimljiv, hteo sam da napišem post o tome, ali me je nešto mrzelo, a i teško je to prepričavati. Sada je Munger napisao tekst na tu temu, koji toplo preporučujem.

Poenta je u tome da je Santiago dugo vremena imao u velikoj meri privatni sistem autobuskog javnog prevoza. Putnike su autobusom prevozile stotine malih firmi, a ni linije nisu bile isplanirane, odnosno svaki prevoznik je sam odlučivao kuda će da vozi. Takođe, postojao je i javni metro. Onda je neko uvideo probleme u tom sistemu. Prvo problem je bio u tome što su vozači bili plaćeni po učinku, pa su vozili po gradu k'o ludi. Drugi problem je bio u tome što su prevoznici ostvarivali profit na teret radnog čoveka i građanina. A gde je profit, tu je i zavist i nužda da se nešto pod hitno uradi. Poseban problem je bilo i to što su postojali različiti nivoi usluge - neki autobusi su bili skupi, ali su služili putnicima piće, a drugi su bili jeftini. A to, jel tako, nije fer.

I onda je, sa dolaskom socijal-demokratske vlasti, smišljena odlična ideja - da se sistem nacionalizuje i da se "Konačno uvede neki red!". Argument je, naravno, sasvim logičan: gradski urbanisti, stručnjaci za javni prevoz, ekonomisti, razni inženjeri, svakako mogu da isplaniraju sistem koji bi bio bolji od postojećeg haosa. Recimo, postoje autobusi koji idu paralelno sa metroom. Zar ne bi bilo bolje, mislili su oni, da autobusi voze samo na lokalnim rutama, do metro stanica, a da onda ljudi dugačke deonice prelaze metroom?

I tako, za vreme leta 2007. godine, uveden je Transsantiago, novi sistem javnog autobuskog prevoza. Šta se dogodilo? Prvo, povećano je prosečno vreme prevoza sa 40 minuta na dva sata. Drugo, problem profita je rešen u potpunosti - novi sistem pravi godišnje gubitke od 600 miliona dolara.

Pitanje je šta se tačno dogodilo. Bez ulaženja u detalje (pročitajte tekst), planeri nisu shvatali da je prethodni sistem imao neku svoju logiku. Nisu shvatali, na primer, da je dobro što postoje autobuske linije koje su paralelne linijama metroa, jer omogućavaju redundantost sistema - ako se metro pokvari, ne nastaje opšti haos. Drugo, nisu shvatili da će, ako počnu da vozače plaćaju po sistemu "radio ne radio svira ti radio", oni voziti sporije. Treće, ranije je neko mogao autobusom da stigne od kuće do posla. Sada je morao da ide autobusom do metroa, pa da preseda, pa da ide metroom, pa da preseda na autobus. To znači da mu je lakše da ide kolima. Tako je razmišljalo nekoliko stotina hiljada ljudi i eto haosa na ulicama. Mnogo većeg nego ranije.

Ekonomske zablude

Naš stari znanac, Goran Nikolić, ima dobar tekst na B92 blogu. Što naravno znači da se sa mnogim stvarima ne slažem.

Prvo, uvođenje evra. Goran navodi dobre strane prelaska na evro, a onda suštinski kaže - ali, postoje i loše strane, pa to ne treba raditi. Metodološki to nije ispravno, treba pokazati da su troškovi veći od koristi, a ne da troškova ima. Za mene, cilj uvođenja evra ne treba da bude ni stabilizovanje cena, ni smanjenje kamatnih stopa, već smanjenje transakcionih troškova i rizika. A to što se smanjuje uloga Narodne banke, za mene je dodatna korist, a ne trošak. Jednostavno, ECB ima više kredibiliteta od NBS-a, a to je ono što je ključno.

Drugo, Goran kaže da je "verovanje u svemoguću ruku tržišta naivno". I ja mislim da je to tačno. Međutim niko, ali baš niko, ni ne veruje da je tržište svemoguće. Neki ljudi samo veruju da je tržište u najvećem broju slučajeva bolje od alternative - državne intervencije. Argument o superiornosti tržišta je relativan - "u odnosu na državnu intervenciju", a ne apsolutan. Dakle, što se mene tiče, naivan je onaj ko veruje u svemoguću ruku države, čitaj političara i birokrata. Za mene je naivniji neko ko kaže, na primer "država je neophodna da bi se rešio problem gojaznosti", nego neko ko kaže "ja mislim da će, pre ili kasnije, farmaceuti pronaći lek koji će rešiti problem gojaznosti".

I tu je dobar primer upravo onaj koji navodi Goran - kriza sa hipotekarnim kreditima u Americi. Pripisati to tržištu je, koliko sam ja uspeo da pročitam stvari na tu temu, potpuno neopravdano. Država je aktivno podsticala davanje stambenih kredita ljudima koji nisu kreditno sposobni. Da nije bilo raznoraznih stimulacija, ljudi koji nisu kreditno sposobni ne bi ni dobili stambene kredite, pa do krize ne bi ni došlo. Za mene je to klasičan primer greške države, a ne greške tržišta.

Negde je neki političar (recimo, ovaj) pre nekoliko godina rekao nekom birokrati "E, žale mi se birači da ih banke mnogo zavlače oko davanja kredita, samo zato što nemaju posao, ili zato što imaju malu platu. To nije fer, moramo nekako tim ljudima da pomognemo da obezbede krov nad glavom." Onda je birokrata seo i osmislio način da siromašnim ljudima država pomogne da dobiju stambeni kredit. Par godina kasnije, kada su skočile kamate, pa ljudi počeli da masovno ne vraćaju kredite, isti onaj političar izađe i kaže - "Moraćemo da ih strožije regulišemo, sasvim je očigledno da tržište ne funkcioniše."