Pages

17 July 2008

Mali Satana i progresivci

Izrael je juče izvršio razmenu jednog poznatog libanskog zatvorenika za tela dvojice svojih vojnika koje su kidnapovali teroristi Hezbolaha pre dve godine. U Izraelu je sada dan žalosti.

Međutim, kada čitate vesti vodećih zapadnih medija nećete saznati mnogo ko je taj libanski zatvorenik. U tekstu koji potpisuje Asociated Press on se ne spominje, samo se sugeriše da je to verovatno neki politički zatvorenik, jer u "izraeslkim zatvorima ima oko 10 000 palestinksih zatvorenika, što je za njih vrlo emocionalno pitanje". Da, zaista emocionalno pitanje. U tekstu AFP u kome se opširno prenosi atmosfera slavlja u Libanu zbog oslobođenja ovog zatovrenika, izdašno citira njegopva majka i rođaci koji nisu mogli da sačekaju da ga vide, njegovi sugrađani koji ga nazivaju herojem, govori se o ratu pre 2 godine gde je "poginlo 160 Izraelaca uglavnom vojnika i 1200 Arapa uglavnom civila" (čitaj: Izrael teroriše narod, Hezbolah se herojski bori s moćnom armadom)i tek u jednoj kratkoj, šturoj rečenici pred sam kraj tog hvalospeva uzgred se napominje da je osuđeni imao 17 godina (zabludeli klinac!) kad je osuđen za trostruko ubistvo u Izraelu. Bez iakkvih detalja koji su inače toliko dragi zapadnim novinarima.

Međutim, čovek koji je pušten iz zatvora je niko drugi Samir Kuntar, poznat po tome što je u izraelskom zatvoru ležao na doživotnoj robiji zbog bestijalnog ubistva porodice Haran u gradu Naharija 1979, pri čemu je najpre upucao u leđa Danija Harana a onda ga zadavio na očigled četvoorgodišnje ćerke, kojoj je onda razbio glavu kundakom puške. Taj čovek je sada oslobođen, i dočekan je kao heroj u rodnom Libanu, a i na palestinskim teritorijama; "umereni" predsednik Abas je organizovao miting dobrodošlice Kuntaru u Ramali i poslao mu sa Malte, gde je u zvaničnoj poseti, pozdravni telegram! Zvaničnik Fataha i Abasov savetnik Abdel Rahman nazvao je Kuntara "velikim borcem". Zaista, veliki borac sa herojskim delima iza sebe!

Od mržnje arapskih ekstremista prema Izraelu samo je veća mržnja zapadne Inteligentsiae i medija prema Americi, i Izraelu kao njenom proxy-ju na Bliskom Istoku. Veliki Satana i Mali Satana...

P.S. Kao dodatak prethodnom pasusu, evo kako New York Times pod naslovom "U Libanu očekuju heroja u zamenu za izraelske vojnike" opisuje našeg heroja: "Perhaps Israel's most reviled prisoner, Samir Kuntar, will return to a hero's welcome when he crosses into Lebanon this week, 29 years after he left its shores in a rubber dinghy to kidnap Israelis from the coastal town of Nahariya.

That raid went horribly wrong, leaving five people dead, a community terrorized and a nation traumatized. Two Israeli children and their father were among those killed
." Čik neka čitalac pogodi ko je koga ubio, zašto i kako, kada je operacija kidnapovanja jevrejskih civila "krenula naopako".

Siromaštvo, nejednakost i Hajekova teorema

Jedna od debata koje su dominirale u prvoj polovini ove decenije u teoriji ekonomskog razvoja bilo je pitanje uticaja ekonomske globalizacije na siromaštvo i nejednakost u svetu.

Spor koji je ovde ranije spominjan između Sala-I-Martina i Milanovića ostao je kao neka paradigma svih sličnih sporova: zagovornici globalizacije su navodili podatke ili procene o smanjenju siromaštva i nejednakosti u poslednjih 30 godina kao dokaz da je globalizacija koristila najsiromašnijima, dok su kritičari tražili podatke koji govore suprotno da bi dokazali da je ista bila štetna.

Ipak, kao i obično u ekonomskoj teoriji, suočeni smo sa onim što je zovem "Hajekova teorema" - "nije problem da prikupimo dovoljno podataka da bismo testirali teorije, nego da smislimo dovoljno teorija da bismo objasnili podatke koje već imamo". Nije problem da li je ili nije recimo "globalno siromaštvo" poraslo i čija kalkulacija PPP dohotka je preciznija, nego šta konkretno znači "globalno siromaštvo" ili još bolje "globalna nejednakost" i koliko su kao kategorije pogodne za bilo kakvu analizu efekata globalizacije. Zaista, da pretpostavimo da nema spora oko empirijskih činjenica, da recimo Milanović i svi drugi levičari priznaju da su globalno siromaštvo i nejednakost drastično opali sa globalizacijom - šta bi to tačno značilo/dokazivalo o uticaju globalizacije na ove fenomene? Ili kad bi se nesumnjivo dokazalo da jesu porasli? Kakve bi to implikacije imalo po "atribuciju" kapitalizmu tj. globalizaciji takvog stanja stvari?

Da bi bilo jasnije na šta mislim, pretpostavimo da podsaharska Afrika beleži ekonomsku stagnaciju i porast stope ekstremnog siromaštva poslednjih decenija (kao što beleži). Istovremeno, kontinent je skoro potpuno isključen iz tokova globalizacije svetske privrede i zakočen u jednom primitivnom socijalističkom sistemu i diktaturama. No, sve to se dešava u eri globalizacije u drugim krajevima sveta. U kakvom je odnosu afričko siromaštvo sa globalizacijom? Teško je reći. Zašto onda koristimo siromaštvo ui Africi kao argument, tj inkorporiramo ga u baze podataka "svetskog siromaštva" koje onda koristimo za "atribuciju" siromaštva (ili nejednakosti) kapitalizmu?

Druge zemlje, poput Kine, Indije, azijskih tigrova ili istočnoevropskih zemalja snažno napreduju a uključene su u globalizaciju. Očigledno, ona njima ne smeta. Takođe, od zemalja koje su snažno privržene ekonomskoj globalizaciji nejednakost u nekima raste, u nekima opada, a u nekima stagnira. Kakve zaključke iz ovoga možemo izvesti? Očigledno, siromaštvo opada sa globalizacijom, jer da nije tako očekivali bismo da Estonija, Poljska, Singapur ili Indija postaju sve siroamšniji, a Severna Koreja, Kuba ili Zimbabve sve bogatiji, što belodano nije slučaj. Moguće je i da neki drugi faktor osim globalizacije vodi ovako divergentnim rezultatima, tj da nije globalizacija uzrok bogatstva. Ali, ona svakako nije uzrok siromaštva. A za nejednakost je mnogo komplikvanije dati makar i ovako uopšteno objašnjenje - nije jasno zašto bi stepen nejednakosti rastao recimo u Kini a ne i u Mađarskoj.

Dakle, vraćamo se staroj austrijskoj poenti o besmislu statistike, i ekonomske analize koja barata agregatima i prosecima, pa i one koja agregira i uprosečuje "svetsko siromaštvo". Ono što nam treba je uzročno-posledično objašnjenje veze između tipa institucionalnog poretka i određenih ekonomskih rezultata koji iz toga slede, a ne nejasne prosečne magnitude i još nejasnija njihova atribucija globaliazciji, kapitalizmu, tržištu itd. Činjenica da je Afrika siromašna u eri globalizacije je analitički potpuno bezvredna, ako ne specifikujemo institucionalno okruženje u kome postoji i produkuje se to siromaštvo. Tek kad vidimo kakav je sistem, stepen vladavine prava, porezi, spoljnotrgovinski režim itd u zemljama koje su siromašne možemo da donosimo bilo kakve zaključke o uzrocima i posledicama. Još je besmislenije praviti statističke podatke o svetskom siromaštvu i iz njih izvoditi bilo kakve zaključke iste vrste.

Ergo, teorija, a ne podaci...