Pages

06 October 2007

1000-i post na Tržišnom Rešenju

Juče je, sa Markovim postom Smešno ili Tužno blog Tržišno rešenje probio granicu od 1000 postova. Možda je to vreme za prve male rekapitulacije.

Na molbu kolega, zapalo mi je da napišem nešto o ovom "jubileju", kao jedan od osnivača (uh, već sebi zvučim kao neki matori zaslužni građanin ili "naučni radnik" koji se seća kako je sve to počelo u mladosti, ali, šta ćete, takva je priroda žanra). Dakle sve je počelo prošlog proleća. Slaviša Tasić je bio u Torinu, ja u Beogradu. Pošto sam instalirao na kompjuter čudo tehnike koje se zove skype, stao sam da tražim adrese raznih prijatelja i poznanika, ali nisam imao mnogo uspeha. Većina njih nisu bili prikačeni na ovaj kanal komunikacije. Osim jednog - pronašao sam, naime, podatke o izvesnom Slaviši Tasiću, mesto Torino. Pošto sam znao čoveka pod tim imenom koji studira u Torinu, šanse su bile jedan prema milion da postoji još jedan takav. Javio sam mu se i posle nekoliko dana u kojima smo se dopisivali putem skypea, on je predložio da otvorimo svoj blog (eto, takva vam je uloga slučajnosti u kreiranju istorije). Meni se to učinilo kao dobra ideja i počeli smo odmah da tražimo ime. Ja sam, moram priznati bio za neka radikalna i bombastična imena tipa Tačer kafe, ili Mizes seminar i tako dalje, ali je on to sve tvrdoglavo odbijao. Na kraju je predložio Tržišno rešenje, i ja kao pomirljiv i razuman čovek pristao sam na tu neprijncipijelnu ucenu. Šalim se, ime je bilo odlično, mnogo bolje od Tačer kafe, i krenuli smo odmah u akciju.

Moram priznati da ja tada nisam znao mnogo o zanimanju bloger, i o uticaju koji ta aktivnost može imati na širok krug ljudi. Međutim, kada smo već posle nekoliko nedelja počeli da dobijamo prve reakcije na naša pisanija, postalo je jasno da to ima odjeka mnogo više nego što bi se očekivalo da dva anonimna libertarijanska marginalca mogu da imaju u Srbiji. Danas znamo da su naši čitaoci veliki broj poznatih ljudi koji imaju uticaja u politici. Sam sam prepoznao barem neke od njih, neki su se eksplicitno potpisivali u svojim komentarima, što je sve začuđujuća i za mene barem neočekivano pozitivna strana ovog poduhvata. Naše gledište se barem čuje, ako se već ne uvažava u političkoj i intelektualnoj eliti Srbije.

Posle nekog vremena pridružila nam se miss Tokvil, a još kasnije i Marko i Lazar. Njihova pozicija i doprinos su takvi da se pre po stilu ili temi može prepoznati ko piše nego po tezama. Hoću reći, svi oni su se savršeno uklopili u originalnu ideološku konstrukciju "utemeljivača". Ja imam jednu ideju o daljem proširenju bloga, ali pošto o tome za sada nema konsenzusa, to pitanje će ostati za drugi put.

Mislim da je značaj ovog bloga prevashodno u tome što je jedno od retkih mesta u blogosferi kao i uopšte u javnom prostoru Srbije koje artikuliše liberalnu ideju na jedan neposredno pitak način. Ako ne znate strane jezike, malo ima drugih mesta na internetu, još manje van njega, gde možete naučiti ili pročitati nešto o liberalizmu i liberalnom viđenju društva, da ne govorimo o tumačenju događaja u Srbiji iz liberalne perspektive. Mislim da ne preterujem kad kažem da Tržišno rešenje ima i tu, obrazovnu funkciju, zajedno sa nekoliko drugih malobrojnih organizacija i časopisa sličnog usmerenja.

Na kraju još jedno zapažanje. Naime, jedina dodirna tačka autora Tržišnog Rešenja je ono što se zove "tržišni fundamentalizam". Mimo toga, jedva da ima nešto oko čega bismo se svi ovde složili; od spoljnje do unutrašnje politike, od rata u Iraku, feredža u francuskim školama, o Putinovoj Rusiji, Izraelu, Palestini, da ne govorimo o DSS- i LDp-, o tome zašto je ubijen Đinđić, ili drugim sličnim pitanjima o kojima se uglavnom ljudi svađaju u kafani. Ništa nije bolje ni kod nas. Već ste mogli da vidite da polovina rasprava koje se vode na blogu su između nas samih. Kako o doktrinarnim pitanjima, tako i o ovim koja spadaju u oblast "adiafora" kako bi rekli sholastičari, tj u pitanja koja prema kojima libertarijanizam nema nikakav stav, ali ih mi svejedno komentarišemo kao privatna lica. Što se mene tiče, da ovog polemičkog i pluralističkog karaktera Tržišnog rešenja nema, odavno bih batalio učešće ovde, jer bi mi bilo dosadno.

Zašto je Brodvej bolji?

Cele nedelje se u Glasu vodila interesantna rasprava između profesora glume sa BK i FDU. Linkovi su ovde, ovde, ovde, i ovde. U suštini profesori sa BK se bune jer pozorišta i reditelji favorizuju državni fakultet i ne nude uloge glumcima sa BK. Njihove kolege sa FDU pak tvrde da su glumci sa BK manje talentovani i da zato ne dobijaju uloge. Kažu da iako BK ima sjajne profesore činjenica da se na BK budući glumci ne uče mačevanju, borbi i sličnim pratećim stvarima ih čini lošijim glumcima od onih koji diplomiraju na državnom fakultetu. Važi.

Alisa Stojanović, profesor na FDU, čini diskusiju još interesantnijom pa otprilike kaže da ne mogu profesori koji su se rukovali sa Mirjanom Marković (misleći na Mirjanu Karanović) da budu kvalitetni predavači, pošto je opštepoznato da zli političari kradu talenat dodirom šake.

Profesori sa BK nude naivno rešenje, obavezne audicije za sve predstave koje bi obezbedile uloge najboljim glumcima bili oni sa BK ili FDU. Branislav Lečić dodaje kako je on Zakon koji reguliše audicije u pozorištima (i to postoji) već spremio i da samo treba da bude usvojen u skupštini. Kako je jasno da ovaj zakon sve i da bude usvojen neće rešiti problem ja se jako radujem daljem sukobu ove dve škole. Kao što je sukob između svetovne i crkvene vlasti doneo više sloboda građanima u srednjem veku tako će i ovaj sukob sigurno doprineti stvaranju kvalitetnijeg pozorišta kod nas. Nadam se da će konačni rezultat ovog sukoba biti privatizacija pozorišta, ali ako se to ne dogodi onda bi osnivanje novih privatnih pozorišta koji će protežirati samo BK glumce opet bila čista dobit za publiku.