Pages

24 December 2006

Autonomija univerziteta (studija slučaja) - III

1. Ako uporedimo strana istraživanja autonomije (državnih) univerziteta sa našom situacijom, izgleda da su ovdašnji univerziteti (tj. fakulteti, tj. katedre) autonomni ko Kreator sam. Od upravljanja parama i poštovanja akademskih standarda, do upisa studenata, kurikuluma, zapošljavanja nastavnika...Kao što se vidi iz onog dopisa BU u vezi sa UF-VŠV, Savez gildi proizvođača nosicalaca zvanja VI, VII, VIII stepena, autonomno može da pomera profile iz jednog u drugo zvanje (uprkos tome što tek treba da se napravi novi zakon o stručnim zvanjima). Čak se ne stidi da iznese osnovni kriterijum za ovu rabotu - "eto, primenili smo odokativnu, na burazerskom poverenju zasnovanu ocenu, bez ikakve ozbiljne studije i uključivanja stakeholdera".

2. Nema nijednog razloga da poverujemo da će se ovaj uvrnuti humboltovski visokoškolski sistem promeniti (uz Bolonju ili bez nje, u Srbiji a bogami ni u EU). Sama logika humboltovskih univerziteta jeste totalno zastarela i obesmišljena (slava V. Humboltu, ali...). Univerzitet koji treba istovremeno da proizvodi akademska postignuća, javnu uslugu obrazovanja i nacionalne identitete, deluje prilično tragikomično danas. Iz te priče dolaze:
- mitovi o profitabilnim i neprofitabilnim katedrama ("ako država ne finansira arehologiju, ko će?" Hm, a šta je ovo ovde?).
- mitovi o obrazovanju kao pokretaču ekonomskog rasta
- mitovi o kolapsu Društva koje nema državne univerzitete.

3. Diskurs o autonomiji univerziteta služi osrednjim ili ispodprosečnim visokoškolskim ustanovama kao zamena za excellence (a to je 90 posto srpskih katedri). Samom pričom o autonomiji stvara se magla koja krije ono Ništa na svetskom akademskom tržištu. Dokaz: univerziteti kojima je muka od birokratske kontrole lepo odluče da otkače državu i njene pare, jer se ne plaše tržišta. I to čak univerzitet ne mora da bude Oxford da bi to uradio. Dovoljno je da ne bude udruženje kolektivnih pravaša, boraca za privilegije na svom lenu koje im je država dodelila. Dakle, samo pripadnici akademije koje niko drugi osim države ne bi zaposlio, pevaju ode autonomiji.

Autonomija univerziteta (studija slučaja) - II



Dakle, Učiteljski fakultet (UF) spojen sa Višom školom za obrazovanje vaspitača (VŠP). Neki iz VŠV tvrde da je u pitanju anšlus. Kako god, da vidimo kakve to sve veze ima sa autonomijom...

U Srbiji se autonomija praktikuje na nivou fakulteta (ili katedri) a ne univerziteta. Ništa novo, a izgleda i da neće biti bogzna šta novo po Z.o visokom obrazovanju iz 2005. godine. Recimo, sama procedura spajanja UF i VŠV izgledala je sasvim prosto. Iz dopisa vidimo da je Univerzitet odobrio integraciju još u aprilu, navodeći da bi to "imalo bi pozitivne efekte na planu racionalnije iskoriščenosti nastavnog kadra, stručnih službi..." Zatim se kaže da je ranije prihvaćen program za novi profil na UF. Na kraju dopisa stoji: "BU nije ovom prilikom procenijvao širu društvenu opravdanost podizanja dosadašnjeg nivoa obrazovanja vaspitača (VI stepen) na rang fakultetskog, smatrajući da je za to potrebna detaljnija analiza i uključivanje većeg broja institucija i sagovornika...".

Najsmešnije od svega je to što se ovim poslednjim objašnjenjem i dalje podgreva stari mit o produžavanju školovanja kao instrumentu za podizanje kvaliteta obrazovanja. U Šapcu će vaspitači i dalje biti školovani tri godine, u Beogradu četiri (pardon, da se izrazim u bodovima, oni će varirati u tolikoj meri da neće biti jasno da li je reč o istim profilima).

Istorijat vaspitačkog obrazovanja u Srbiji takođe je zabavan. Negde do sedamdesetih, postajali su vaspitači nakon srednje škole, onda im je trebalo dve godine, pa tri, a evo ga sad, hvala bogu, i četiri dočekasmo. Jasno je da nije reč o bilo kakvoj brižljivo napravljenoj kurikularnoj reformi, već o brizi za uhljebljenje profesora (bodovi su uglavljivani u predmete, smislene i besmislene) o borbi za proširenje moći i poslovnog prostora (setimo se kakva je mašina bio UF za vreme Slobe!), o borbi za uzimanje para studentima za doškolovanje, o borbi za ispunjavanje kriterijuma koje zahteva akreditacija. I pristalice i protivnici spajanja ne iznose bilo kakve razloge osim esnafskih (uključujući i BU).

Da imamo kakvo-takvo tržište obrazovnih usluga, ne bi bilo problema što neki vaspitači uče 3, neki 4 godine. Pokazalo bi se koja vrsta proizvoda ima prođu. Ali to neće biti tako, pošto UF ne prodaje obrazovne usluge. On ima specijalan odnos prema državi koja kupuje sve što se proizvede. Da ne pominjemo priču sa tržišta rada...Elem, trka za produženjem školovanja ima samo jednu funkciju - potvrđivanje pozicije koju drugi neće moći da stignu, pretvaranje Učiteljskog fakulteta u jednog i jedinog proizvođača (ili "overača") vaspitača. Živi bili pa videli kako će izgledati pravilnici o zapošljavanju vaspitača.