Pages

03 July 2011

Ratko Mladić

Pre nekoliko nedelja Slaviša je preneo tekst Borislava Ristića povodom hapšenja Ratka Mladića, Neke informacije koje su isplivale posle tog hapšenja, a koje nisu bile u žiži javnosti, potvrdile su dramatično moju i Ristićevu staru tezu o srpskom nacionalizmu 1990ih kao poslednjem, malignom stadijumu komunizma, i o zločinima i politici rata 1990ih kao nastavku politike etničkog i klasnog čiščenja iz 1940ih.

Ispostavilo se da je "heroj Ratko Mladić" oduvek zapravo bio komunista i dobar Titov đak. U jednom intervjuu posle hapšenja kaže da on jeste bio komunista ali da mu nisu smetale kokarde koje su nosili njegovi vojnici.

Istovremeno, pogledajte kako nacistička rulja na Gazimestanu, na parastosu palim u Kosovskoj bici, zviždi Kralju Aleksandru i skandira Ratku Mladiću. To su isti oni koji nazvaju Leku Rankovića "četnikom sa petokrakom" i koji bi svakako dočekali kao heroja komunističkog aparatčika Dobricu Ćosića. A kao mesiju "četničkog vojvodu republikanca" iz Haga. A kojima je Aleksandar Karađorđević izdajnik. To vam je tajna srpskog nacionalizma.

Skaska o decentralizaciji

Moje lamentiranja iz Blic Novca koji ne izlazi u veb izdanju.

Dug je spisak dobrih i korisnih ideja koje su u Srbiji potrošene, izvitoperene i bačene u smeće nakon jednokratne dnevno-političke upotrebe. Ovih dana to se dešava sa decentralizacijom. Iako je Fiskalni savet rekao da je novoizglasani koncept decentralizacije koji sa decentralizacijom ima veze baš kao i vojvođanska autonomija sa autonomijom, rasipan i da će nas dovesti u problem, stigao je odgovor da Savet ne zna svoj posao. Baš kao što nisu znali razni drugi saveti, nezavisne institucije, poverenici i drugi entuzijasti koji statiraju kao četvrta grana vlasti, između instrumentalizacije i ponižavanja.
Elem, krenula svom silinom predizborna decentralizacija, kao nekoć i predizborne akcije, predizborne strane direktne investicije, predizborni dinar, predizborni štagod ti padne na pamet. Krenuli da je promovišu centralisti, ali u dijalektičkoj Srbiji to i nije neki problem. Ako je autonomija Vojvodine to da idete po mišljenje u Novi Sad umesto u Beograd, zašto bi bio problem da načelnici opština i dalje nastave da idu po mišljenje u Beograd, ali da imaju nešto više sredstava na raspolaganju. Nigde ni govora o istinskoj decentralizaciji koja podrazumeva vraćanje ovlašćenja, imovine, novi izborni zakon koji će gradonačelnike lišiti uloge pajaca partijskog rukovodstva, nigde vertikalne i horizontalne konkurencije nivoa vlasti, nigde fiskalnog federalizma kao glavne poluge razvoja. Nema toga jer to znači razvlašćenje partijskih elita, demokratiju bližu građanima, manje resursa u rukama države. Ko bi sekao granu na kojoj sedi?
I bila bi to još jedna priča iz arsenala pucanja u sopstvene noge koje je zaštitni znak kolektivnih izbora u Srbiji koji nas vode ka liderstvu u siromaštvu, da nema još jedne stavke koja, hajde da budem subjektivan, mojoj malenkosti ide na živce. Reč je o jednoj užasnoj zameni teza, o svesnom potpirivanju netrpeljivosti prema Beogradu, verovatno zato što su istrošeni silni neprijatelji koji su sprečavali da naš našminkani socijalizam zablista u punom sjaju.
Poznata je teza do odoše sve pare u Beograd. Ja samo ne vidim kako. U sistemu gde se novac vraća opštinama po broju stanovnika, očigledno je da razvijeni Beograd finansira nerazvijene opštine. Drugo, notorna je činjenica da kako se od Beograda putuje ka nerazvijenim krajevima poreska evazija počinje da bode oči, da bi u nekim opštinama za koje se ističe da imaju nezaposlenost od gotovo 50% poreska evazija prestala, a počeo potpun raspad fiskalnog suvereniteta Srbije. Situacija tu neodoljivo podseća na nekadašnje Kosovo gde se zbog mira u kući tolerisalo stanje raspada institucija države. Dakle, pre će biti da zbog poreske evazije upravo građani Beograda finansiraju opštine u kojima je takva praksa legatimna, nego obrnuto.
Neko može reći, pa institucije Republike su u Beogradu. I šta sad, najveći deo troškova nije u Beogradu. Penzije se dotiraju u celoj zemlji. Zdravstvo takođe. Obrazovanje takođe. Socijalni programi takođe. Običan Beograđanin kada se susretne sa Republikom u Beogradu ne vidi nikakve prednosti toga što je grad bogatiji. Čeka ga isti tretman, iako u proseku više doprinosi Republici od ostatka zemlje.
Vrlo često se ističe šta sve postoji u Beogradu, a nema drugde, a zaboravlja se koliko je prestonica veća od većine drugih gradova u Srbiji. Umesto da se govori o broju bioskopa ili pozorišta, bolje je govoriti o njihovom broju po glavi stanovnika, baš kao i kada je reč o drugim stvarima koje se paušalno navode kao ilustracija neodrživosti privilegovanog položaja Beograda. Zaboravlja se i koliko je kapitalizam u Beogradu pustio jače korene donoseći mu najlepše plodove. Niko nije terao strane kompanije da otvaraju svoja predstavništva i da ulažu u Beogradu. One su to same odabrale.
Još jedna zabluda je o visokim platama. Izgleda da je samo Beograd stekao svoje blagostanje otimačinom. Kako inače objasniti da visoke plate nisu rezervisane samo za Beograd nego i za neke manje i veće opštine? I gde je ta velika razlika? Pa razlika Novog Beograda, kao opštine sa tradicionalno najvećim platama i najsiromašnijih opština je manje od tri puta. Ovo nikako nije ogromna razlika.
Sve u svemu, ako neko treba da traži istinsku decentralizaciju i da joj se raduje to je upravo Beograd. Decentralizacija bi Beogradu omogućila da ima bolje škole, bolje zdravstvo i još ko zna šta drugo. Ali nije to poenta ove priče. Poenta je da je decentralizacija interes svih građana Srbije jer znači bolju vertikalnu podelu vlasti. Ali ovo, nažalost trenutno nije na dnevnom redu. Ne uklapa se u postojeći sistem partijskih vrednosti.