Pages

22 August 2015

Inception

U vreme kada je poredak starog zla, zamenilo najveće zlo koje su Srbi ikada imali, pojavilo se jedno bitno pitanje. Srbija nije mogla da pobegne od izbora, bolje rečeno glasanja kao institucije koja podrazumeva postojanje više političkih alternativa. S jedne strane imali smo SPS koji još uvek nije imao punu moć, budući da je proces odvajanja Srbije od Jugoslavije još uvek bio u toku (za podsećanje, prvi istinski secesionistički ustav u bivšoj SFRJ je donela Srbija još 1989. godine), a kontrola nad resursima je bila u toku, a sa druge strane je bila nekakva opozicija koja je do nogu potučena na izborima 1990. godine. Ipak, samo tri meseca kasnije, ona organizuje vrlo jake demonstracije. Postaje vrlo jasna alternativa u vreme kada se raspadalo Carstvo Zla i svi njegovi sateliti. Pametnom vlastodržcu je jasno da je najbolji lek raspisati konkurs za omiljenog opozicionara. Taj opozicionar mora da bude dovoljno jak da okupi preventivno one koji bi mogli zalutati u građansko-nacionalističku opoziciju, dovoljno harizmatičan i iznad svega sposoban da obavi prljave poslove. Na konkursu ubedljivo pobeđuje Vojislav Šešelj koji osniva Srpsku radikalnu stranku.

Smisao SRS, pored ovog već navedenog, da bude lažna opozicija Miloševiću, a ponekad i Karadžiću (ex-RSK ne ulazi u analizu jer nikada nije imala ni "S" od suvereniteta), je da motiviše i regrutuje dovoljno ljudi da idu u građanski rat, tako da u početku funkcioniše na granici stranke i paravojske. Međutim, to samo po sebi ne može objasniti istrajnost ovog projekta i fantastičnu lojalnost članstva. Ljudi koji su osmislili ovaj projekt su vrhunski skenirali srpsko društvo s kraja 1980-ih. U Srbiji je postojala cela jedna klasa parija, izopštenika iz društva koji to nisu dominatno bili zato što su disidenti, već zato što ih je socijalizam odbacivao kao nedostojne. To su ljudi iz sporednih kadrova Crnog talasa - kafe kuvarice, pomoćni radnici i lošim firmama, domaćice bez škole, poluilegalni preduzetnici koji državu vide kao predatora, zemljoradnici sa malim posedom zemlje, sitni kriminalci, ceo jedan spektar ljudi koji nikada nisu videli da ih socijalizam voli, da ih iko ceni kao građane Srbije, a koji u velikom broju slučajeva nisu mogli ili hteli da se obrazuju i da koriste neke od prilika koje su postojale za sve. Marksisti bi rekli lumpenproleterijat i ne bi mnogo pogrešili.

Dakle, omiljeni opozicionar se obraća ljudima koje niko nikada nije pitao za mišljenje, koje niko nije cenio, koji su bili odbačeni. I daje im legitimitet da se za nešto pitaju, daje im odgovore da je za sve kriv neko drugi. Daje im priznanje, daje im uglavnom iluziju da će se pitati i da će doći njihovo vreme, a kao intelektualno superiroran sa odličnim resursima koji mu stoje na raspolaganju bez problema pravi stranku koja je organizovana kao paravojska. Suština svega je da se ovde gradi veza koja je organska, kulturološka i koja nema ikakve veze sa srpskim nacionalizmom kao takvim, koji je samo alatka kojom se prelazi put od odbačenih do priznatih. Ovde ne važe relacije koje postoje drugde u politici, ovo je kulturološko-klasno vezivanje, amalgam koji je stvarao sve velike i opasne ideologije.

Upravo zato SRS opstaje i kada im opadne podrška SPS, kao u periodu 1993-1997, kada služe samo kao strašila za Zapad i lažni opozicionari. Čak i kada pretrpe najjači udar, kao 2000. godine, oni se uzdižu jer je odnos izuzetno jak. Neuspesi kada ih pokradu na izborima 1997. godine, kada Srbija za predsednika bira Šešelja, očigledan raskorak između velikih reči o kriminalu u to vreme i sitnih kompenzacija za kasnije ćutanje su nebitni. Ne postoji to što može uraditi Milošević da ti ljudi glasaju za nekog drugog više od jednom, a DEPOS/Zajedno/DOS nema ništa u čemu se mogu prepoznati. Ako postoji zrno meritokratije koja se zasniva na kompetencijama, postignućima, obrazovanju, elementarnom prihvatanju dominatnih tokova u svetu, to može biti percipirano samo kao novi svet u kome će se oživeti podela na parije i dostojne. Te ljude u elementarnu normalnost ne može povesti niko drugi nego njihov lider, jer ih niko osim njega nikada nije ni prihvatio ni razumeo, niti oni mogu da razumeju ikoga drugog. On to nije uradio i tu se negde i završava priča o Početku, apočinje priča o Usponu projekta. O tome više narednih dana.