Pages

30 June 2010

Tekst o teoriji firme

Za one koje zanimaju ezoteričnije teorijske stvari, moj tekst "Firm as a Nexus of Markets" biće objavljen u francuskom časopisu Journal des Economistes et des Etudes Humaines. Ako ništa, ponosan sam što ću izaći u žurnalu gde su objavljivali Bastiat, Say, Pareto, Walras, Cobden, Molinari...:)

Moj prilog, međutim, nije ništa revolucionarno, bar ne na prvi pogled.:) Jednostavno, napadam grešku koju su počinili po mom sudu Mises i Rothbard, a u tome su ih sledili Peter Klein, Nicholai Foss, Langlois i drugi, kada su pokušali da nakače austrijske argumente vezane za preduzetništvo i monetarnu kalkulaciju na sliku firme kao hijerarhije i centralno-planskog mehanizma koju je nametnuo Ronald Coase i njegovi učenici. Moj argument je da se austrijska teorija preduzetništva i kalkulacije mnogo bolje uklapa u jednu sasvim drugačiju teoriju firme, koju su ponudili Demsetz i Alchian, Jensen i Meckling, Fama, Cheung i drugi, koji firmu vide kao skup ugovora i dobrovoljnih aranžmana individualnih agenata - dakle u osnovi kao tržišni mehanizam. Cela galama oko razlike između "tržišta" i "firme", uloge transakcionih troškova u nastanku firme itd je stoga u osnovi bespredmetna. Ja pokušavam da pokažem se Misesovi i Rothbardovi opšti metodološki i teorijski postulati mnogo bolje uklapaju u ovakvu sliku firme. Ako bi firma bila hijerarhija i centrlano-planska ustanova ona bi onda bila deo problema, a ne deo rešenja, tj iz austrijske perspektive ne bi imala nikakav razlog da postoji (jer bi remetila ekonomsku kalkulaciju).

Koliko me je urednik obavestio, jedan od ovih citiranih Austrijanaca (najverovatnije Foss, rekao bih) je najavio da mu se moja inovacija uopšte ne sviđa, i da će da napiše kritiku, koja će da ide u istom broju.

27 June 2010

Ledolomac

Nedavno sam pročitao knjigu ruskog istoričara Viktora Suvorova (alias za bivšeg oficira GRU Vladimira Rjezuna) "Ledolomac" (ruski "ledokol", eng Icebraeker). Ne znam da li je knjiga prevedena na srpski, ali je u Rusiji i IStočnoj Evropi, pa čak i u Nemačkoj izazvala pravu revoluciju svojim revizionističkim tumačenjem drugog svetskog rata. U Poljskoj i baltičkim republikama knjiga je zvaničan udžbenik istorije u školama. Ukratko Suvorovljeva teza je da nije Hitler započeo Drugi svetski rat, nego Staljin, nastavljajući Lenjinovu misao da samo veliki svetski rat može dovesti do planetarne pobede komunizma. Suvorov tvrdi da je Staljin pomagao Hitlera sve vreme sa ciljem da ovaj započne rat protiv Zapada koji bi bio dug i iscrpljujući, a da onda on, Staljin, priskoči u pomoć porobljenoj Evropi, i "oslobodi je" kako od fašizma tako i od kapitalizma. Kodno ime koje je Staljin dao Hitleru bilo je "ledolomac"; ledolomac koji će probiti led kapitalizma napadom na Francusku i Britaniju, a onda će Crvena Armija doći da dovrši posao. Suvorov analizira mnoge detalje koji upućuju na to da je Staljin pripremao napad na Hitlera između 1939 i 1941, i da je 6 jul 1941, dakle samo dve nedelje posle početka operacije Barbarosa bio predviđen za lansiranje kampanje "oslobađanja" Evrope od Hitlera. Po ovoj interpretaciji Hitler je napao Sovjetski Savez iz preventivnih razloga jer se Staljin približio na 200 km od jedinog naftnog nalazišta u Rumuniji odakle se snabdevao Vermaht, i da je razlog zašto je Crvena Armija bila tako strašno potučena prvih nedelja rata sa Hitlerom bio ne navodna nespremnost za rat, nego nespremnost za defanzivni rat, jer su pripreme vođene za osvajanje.

Knjiga je izazvala veliku pometnju, posebno u Nemačkoj, jer je krajnja konsekvenca zapravo bila da je Hitler nehotice spasao zapadnu civilizaciju od komunizma svojim preventivnim napadom na Staljina. Da je sačekao još koju nedelju, i dozvolio da Staljin napadne prvi kako je planirao, Rusi bi osvojili već do kraja 1942 celu Evropu i uveli komunizam od Atlantika do Vladivostoka. A "narodne vlasti" Francuske, Holandije, Velike Britanije i Belgije bi držale 70% svetskog kopna, tako da bi skoro čitava Azija i Afrika automatski potpale pod komunizam. Iz ove vizure je ishod II svetskog rata bio veliki poraz za Staljina, jer nije osvojio glavnu nagradu, Zapadnu Evropu i kolonije. Da je to uspeo, ceo svet bi (osim dve Amerike, barem neko vreme) bio komunistički.

Ovde je sajt Viktora Suvorova, a ovde odličan ruski film o knjizi Ledokol, koji donosi čitave segmente iz knjige, detaljnu priču o svim elementima Suvorovljeve teorije i mnoštvo dokumentarnih snimaka iz 1930ih i ranih 1940ih. Nažalost, film ne mogu da gledaju oni koji ne znaju ruski, jer nije titlovan. Film ima tri dela, od kojih svaki traje po više od dva sata! Ako znate ruski, nećete zažaliti za izubljeno vreme!

23 June 2010

Rezultati ulaganja u državno obrazovanje


Levo je porast potrošnje po učeniku u američkim državnim školama, u konstantnim dolarima (stvarni rast, bez inflacije). Desno su rezultati učenika na standardizovanim testovima u istom periodu.
Kliknite na sliku za uvećanje.

22 June 2010

Jenki eksperti protiv švapske domaćice

U celoj ovoj gunguli oko grčkog kolapsa i mera kojima evropske vlade pokušavaju da ograniče štetu i spreče sličnu krizu u drugim zemljama, jedna okolnost je nekako izmakla pažnji. Naime, barem u Evropi, učenje Lorda Kejnza o borbi protiv recesije državnom potrošnjom i visokim deficitima je potpuno napušteno. Tiho, bez famfara, lovorika, panegirika njegovoj genijalnosti i gluposti liberala, sa kojima je pre godinu, godinu i po dana rehabilitovano, sada se to učenje otpravlja natrag na "smetlište istorije" gde je decnijama tavorilo. Jedna za drugom, evropske zemlje, u tišini smanjuju državnu potrošnju i povećavaju poreze da bi uravnotežile budžete i izbegle dužničku krizu, a da recesija čestito nije ni prošla. Razlog je jasan - veliko zaduživanje, enormna potrošnja i deficiti budžeta prete da drastično smanje vrednost državnih obveznica (tj mogućnost daljeg zaduživanja) i izvrše time pritisak ili ka inflaciji, ili ka potpunom slomu države blagostanja. Prvi jeretici zdravog razuma su opet Irci, koji su drastično skresali potrošnju države, uključujući smanjenja plata i otpuštanja u javnom sektoru, Grci su to još ranije morali da urade pod pritiskom ekonomskog kolapsa zbog duga, Velika Britanija takođe (mada ne zbog kolapsa), dok Nemačka priprema najveći projekat smanjenja državne potrošnje u poslednjih 40 godina. Po napisu na srpskoj stranici BBC'ja evropske vlade usvajaju naveliko ono što je Angela Merkel još ranije nazvala doktrinom švapske domaćice, što će reći, štednja i škrtost.

Naravno, "progresivna" vlada s druge strane Atlantika je vrlo nezadovoljna, misli da bi ovo moglo da "produbi recesiju", a njeni progresivni eksperti su van sebe od užasa: ima li šta opasnije, gluplje, idiotskije od mera štednje i kontrole deficita u recesiji ili tek po izlasku iz recesije? Pa za ti idioti nikad nisu čitali Kejnza, te ne znaju da smo svi mi u "zamci likvidnosti", i da je jedini lek da država besomučno troši i zadužuje se? Balansiranje budžeta u recesiji - pa zar to nije recept za Veliku Depresiju, do koje je sličnim merama doveo Herbert Huver svojevremeno?

Čudno, Amerika kao da uvek ide protiv trenda. Tradicionalno smo bili naviknuti na američke vlade koje generalno prednjače u odnosu na evropske u ekonomskom liberalizmu (uz sve ograde). Sada vidimo da je američka vlada, naprotiv, poslednji bastion ortodoksnog kejnzijanizma u svetu, koji, pod teretom dugova i deficita, napuštaju i najortodoksnije levičarske vlade u Evropi.

Promena pravila u fudbalu

Richard Epstein, poznati američki pravnik, u kolumni za Forbes poziva na promenu nekih pravila u fudbalu.

Prvi predlog se svodi na smanjivanje značaja penala, odnosno da se, po ugledu na basket, gol iz igre važi dva poena, a iz penala jedan poen. Meni ovaj argument ima logike iz barem dva razloga. Prvo, zato što penal često predstavlja zaista drakonsku kaznu za relativno mali prekršaj poput, recimo, igranja rukom na 15 metara od gola. Drugo, ovo bi smanjilo podsticaj igračima da teatralno padaju u šesnaestercu, već bi imali motiv da ostanu na nogama i probaju da postignu gol iz igre. Problem sa ovime je što se odbrambeni igrači onda podstiču da igraju rukom na gol liniji i tako smanje broj primljenih poena sa dva na jedan, ali se i to može rešiti po ugledu na basket - i u basketu postoji silazna putanja, kada sudija priznaje koš iako lopta nije prošla kroz obruč.

Drugi predlog je reformisanje sistema faulova, odnosno crvenih i žutih kartona. Epstain ispravno primećuje da se kazna za oštar start veoma razlikuje u zavisnosti od toga kada je prekršaj načinjen. Ako neko bude isključen u 10. minutu igre, klub igra sa 10 igrača celih 80 minuta. Ako je isključenje zaradio u 85. minutu, tim igra sa 10 igrača samo 5 minuta. Znači, ogromna razlika u kazni koja uopšte ne zavisi od težine prekršaja, već samo od trenutka kada je prekršaj učinjen. Epsteinov predlog je da se igrač "odstrani" sa terena samo na određeni vremenski period, u zavisnosti od težine prekršaja. Naravno, ako napravi neki baš grub start, igrač biva izbačen do kraja utakmice, ali u igru može da uđe drugi igrač nakon protoka određenog vremena.

Meni ovi predlozi veoma imaju smisla pre svega zato što bi značajno umanjili uticaj sudije. Mislim da bi sledeći sistem imao smisla:

1. Svaki faul podrazumeva isključenje igrača na 2 minuta.
2. Grub faul (ili neki drugi prekršaj, poput namernog igranja rukom), za koji bi igrač bio kažnjen žutim kartonom, se kažnjava isključivanjem igrača na 10 minuta i žutim kartonom.
3. Veoma grub faul (i sve ostalo što bi bilo kažnjeno crvenim kartonom), podrazumeva isključivanje igrača sa utakmice i mogućnost da za 20 minuta u igru uđe drugi igrač. Drugi žuti karton igrača isključuje do kraja utakmice, a novi igrač ulazi za 10 minuta.
4. Kada klub ima 3 trajno isključena igrača, svako sledeće isključenje je "trajno".

Što se poena tiče, meni se čini da značaj penala treba i dodatno smanjiti, odnosno da bude recimo 1 poen za penal, 2 za gol iz slobodnog udarca i 3 za gol iz igre.

Sa manjim brojem igrača na terenu i sa povećanim značajem gola iz igre, čini mi se da bi smo gledali lepši i zanimljiviji fudbal. Taktika "padni čim priđeš šesnaestercu jer smo dobri u skoku" bi se i dalje isplatila, ali manje nego sada.

Takođe, mislim da je vreme da umesto da se igra 45 minuta "prljavo", poluvreme lepo traje 25 ili 30 minuta, ali da se vreme zaustavlja kada lopta nije u igri.

Međutim, imajući i vidu ekstremnu konzervativnost FIFA, koja čak ne želi ni da uvede mogućnost sudiji da pogleda snimak pre nego što donese konačnu odluku, ne očekujem bilo kakve promene u pravilima.

21 June 2010

20 June 2010

Srbijaaaa!

Jedan od onih trenutaka kad mi je drago što nisam u Srbiji, i što ne moram baš često da dolazim.

Pre neki dan su uhapšeni Miloš Simović i Sretko Kalinić, dvojica od odbegle ekipe Zemunskog klana koji su ubili Đinđića. Posle neke svađe, Simović je u Zagrebu upucao Kalinića, ali je ovaj preživeo, i u bolnici otkrio atentatora. Osim toga, obećao je hrvatskoj policiji da će reći sve o mnogim ubistvima koja je počinio, ali i o političkoj pozadini Đinđićevog ubistva. Posle nekoliko dana uhapšen je i Simović. I on je nešto pričao o političlkoj pozadini.

Dan ili dva posle ovih događaja, pojavio se na medijima Boro Banjac, bivši načelnik kriminalističke policije koga je Koštuničin ministar policije Jočić smenio posle Sablje. Po Banjčevim rečima, Jočić ga je smenio onog trenutka kad mu je saopštio da je locirao Bagzija u Grčkoj i predložio da pošalje njega, Banjca, sa ekipom, u Grčku da saslušaju Bagzija. Istovremeno, Banjac je snimio Bagzijeve razgovore telefonom s advokaticom Biljanom Kajganić koja ga je ubeđivala da lažno svedoči kako je po Čumetovom nalogu organizovao da ubiju legendarnog Gavrilovića 2001, i kako je ona sve dogovorila sa Jočićem i Bulatovićem (šefom BIAe i hapšenim u Sablji zbog kontakata sa Zemuncima). Sadržaj transkripta je objavio Miloš Vasić u Vremenu i zato je bio tužen. Specijalni sud nije dozvolio advokatu Đinđićeve porodice Popoviću da vidi te transkripte.

Dakle, vraća se stara priča, koja ovaj put dobija solidniju potvrdu kroz iskaz bivšeg vrhunskog policajca koji je smenjen samo zato što je pronašao Bagzija! I kroz najavu dvojice bivših Zemunaca da će pričati, od kojih bi barem jedan, po rečima upućenih, mogao dosta da zna (Simović). Dakle, "Dragi Aca" (Tomić, Koštuničin savetnik i kasniji šef Vojne bezbednosti) i Rade Bulatović (takođe savetnik i posle šef BIAe) viđaju se sa Zemuncima i Legijom više puta nekoliko nedelja pred Đinđićevo ubistvo. O čemu oni pričaju sa Legijom tada? Možda o istom onom o čemu su pričali pred pobunu Crvenih beretki u novembru 2001 kada je po dokumentima Vojne bezbednosti koji su već korišćeni na sudu Aca Tomić dao Legiji garancije da Vojska neće intervenisati. Da li su mu i ovaj put date slične garancije? Meni se čini gotovo izvesnim da jesu. O čemu bi drugo Legija i Duće pričali sa Tomićem i Bulatovićem dve nedelje pred atentat? Svakako ne o ribolovu i fudbalu. Da ste vi na mestu Legije i Zemunaca, da li bi ste vi rizikovali da ubijete predsednika Vlade a da niste sigurni da Vojska neće sutradan da ubije vas? Oni se nisu usudili bez takvih garancija da pokrenu pobunu na autoputu. Ne verujem da bi se usudili da ubiju Đinđića.

Dalje, ministar pravde i ministar policije Koštuničine Vlade preko Biljane Kajganić nagovaraju Bagzija da lažno optuži Čumeta sa ubistvo Gavrilovića. Zašto (im) je to (bilo) važno? Boro Banjac kaže - samo iz jednog razloga. Tada bi Čume izgubio status svedoka saradnika i cela optužnica protiv Zemunaca za ubistvo Đinđića bi pala. Zar nije ministar pravde tvrdio da bi trebalo raspustiti Specijalnni sud, ministar policije tvrdio da treba sprovesti novu istragu, a načelnik javne bezbednosti da je optužnica na "staklenim nogama"? Hm, izgleda ne samo da postoje indicije da su oni nešto šurovali sa Legijom neposredno pre ubistva, nego i da imamo dokaze da su pokušavali da zloupotrebe vlast ne bi li zaštitili Zemunce od krivičnog progona za to ubistvo, jednom kad su ovi već bili uhapšeni i suđenje počelo. Koji motiv Koštunica i njegovi ljudi mogu imati da štite Zemunce? Mislim da bi to vrlo zanimljivo pitanje sada moglo da se konačno otvori.

Ali - ćorak. Tužilac za organizovani kriminal Radisavljević kaže da Kalinić i Simović mogu biti ispittani samo za "neprocesuirana dela". Drugim rečima, to što oni misle da imaju nešto da kažu o političkoj pozadini Đinđićevog ubistva mogu da okače mačku o rep, jer ih srpska policija o tome ništa neće ni pitati! Srpsku policiju i tužilaštvo takve gluposti ne zanimaju! Srpska država će sa njima da priča samo o ubistvima za koja nisu već osuđeni, pošto za otkrivanje političkih organizatora ili pomagača Đinđićevog ubistva nije zainteresovana.

To je Srbija 2010. Zemlja čiji je "predsednik" istovremeno šef Demokratske stranke Zorana Đinđića.

18 June 2010

Besplatan Machinery of Freedom

Knjiga Dejvida Friedmena, Machinery of Freedom: Guide to a Radical Capitalism je sada dostupna online potpuno besplatno i bez kršenja bilo čijih prava. Ova knjiga je svakako jedna od najboljih koje sam ikada pročitao. Predlažem bukvalno svima da je pročitaju.

Za sada toliko, a uskoro možda napišem još nešto.

Hollywood i filmovi

Pročitajte tekst Alexa Tabarroka iz Vol strit džurnala o odnosu Holivuda prema kapitalizmu :

Michael Moore didn't have to worry that anyone would misinterpret the title of his film "Capitalism: A Love Story" because in Hollywood no one loves capitalism. That's too bad because Hollywood is one of capitalism's greatest successes. Hollywood brought high quality entertainment to the masses in the same way that Henry Ford brought high quality cars to the masses. Hollywood is great at telling stories but it has yet to tell one of the greatest stories of them all, the story of capitalism, the most humane and productive economic system the world has ever known.

Možda će ovakav odnos Holivuda prema kapitalizmu popraviti film Atlas Shrugged, koji će navodno konačno biti snimljen. Ništa od Anđeline Džoli kao Dagni Tagart. Pominjali su se i Bred Pit (pretpostavljam kao Džon Galt, bio bi savršen za tu ulogu) i Rasel Krou (pretpostavljam kao Henk Riarden), ali i od toga ništa. Glumeće neki anonimusi, što ne mora da bude loše.

Knjiga je očigledno veoma popularna. Ako pogledate ovu listu koju je pripremio Modern Library, na osnovu glasova preko 400 hiljada ljudi, među najpopularnijih 10 romana po izboru čitalaca se nalaze sva četiri romana Ayn Rand, a Atlas je prvi. Najzanimljivije (a tu se negde vraćamo na Tabarrokov tekst) je što po stručnjacima nijedan od njenih romana ne zaslužuje mesto u 100 najboljih romana 20. veka.

Inače, velika sramota je što Atlas nikada nije preveden na srpski. Ko hoće englesku verziju, neka mi pošalje email. Knjigu možete naći na Gigapediji, ali ne bih da ovde ostavljam link.

17 June 2010

Paul Romer

1. Pročitajte Romerov govor na konferenciji Economist magazina, koja je održana 30. aprila u Atini. Pored zanimljive makro-priče o potencijalnom i ostvarenom GDP-ju i naglašavanju da neke mere koje možda i pomažu povećanju ostvarenog GDP-ja na kratak rok, mogu veoma da štete dugoročnom povećanju potencijalnog GDP-ja, Romer ima i zanimljivu ideju za prevazilaženje grčkih problema sa sveprisutnom korupcijom.

Naime, on predlaže osnivanje nove agencije za borbu protiv korupcije, čijeg bi šefa imenovala EU, a ne grčki političari. Time bi možda mogli da prevaziđu problem upotrebe borbe protiv korupcije za unutarpolitičke sukobe i borbe.

Ovo mi veoma liči na ideju koja se u Srbiji ozbiljno razmatrala, ali koja je na kraju propala, da šef domaće antimonopolske komisije bude neki stranac. Jednostavno, u situaciji u kojoj niko nikome ne veruje, a teško je bilo šta dokazati, može imati smisla da dođe neki potpuni autsajder koji bi mogao da ima neki autoritet.

2. Pogledajte i veoma zanimljiv tekst o Romerovoj ideji Charter Cities-a u Atlanticu. Ovde je i stari Slavišin post na tu temu. Kao što sam u komentaru na Slavišin post rekao, osnovni problem sa Romerovom idejom nije kako ubediti političare da se odreknu kontrole nad delom teritorije, već kako ubediti narod u tim državama da je odricanje od suvereniteta nad delom teritorije opravdano. Primer sa Madagaskarom, o kojem Romer govori u linkovanom tekstu, na žalost upravo to potvrđuje.

A sladoled?

Slaviša je prethodno linkovao predlog koji su privrednici uputili Tadiću. Meni se posebno dopada tačka B.

B – novi monetarni model
Srce nove srpske privrede treba da čini monetarni model čiji je zadatak da ispuni tri cilja:
a) stabilnost cena,
b) stabilnost deviznog kursa
c) smanjenje nezaposlenosti

Cinik bi dodao:
d) besplatan sladoled četvrtkom.

Kritički osvrt na ofanzivne strategijske i defanzivne taktičke mere

Predlozi sadrže dve grupe mera: ofanzivne strategijske i defanzivne taktičke mere.

Ali autor predloga nije Radomir Antić -- radi se o antikriznim ekonomskim merama koje su u pismu funkcionerima predložili predsednik Saveza ekonomista Dragan Đuričin i predsednici udruženja privrednika Toplica Spasojević i Branislav Grujić.

Evo šta su spremili:

Glavni igrač u novom modelu ponašanja je država. ... Po tom predlogu jedan oslonac su „arhitekte sistema, odnosno, ekspertska elita u državnoj administraciji i javnom sektoru pošto u uslovima krize ’vidljiva ruka’ države treba da koriguje negativne efekte ’nevidljive ruke tržišta’ kroz novu regulativu i ekonomske politike koje dovode do proinvesticione orijentacije. Drugi oslonac je, smatraju autori pisma, privredna i naučna elita.

...Prirodno je da o ceni kapitala kao bitnom trošku poslovanja treba da vodi računa Vlada... Takođe, vlada mora da vodi računa o finansiranju investicija koje utiču na rast zaposlenosti...

...Prva putanja su investicije u strategijske grane (energetika i telekomunikacije, pre svega) čiji dominantni oblik prikupljanja sredstava treba da bude dokapitalizacija državnih preduzeća sa strateškim partnerima iz Kine, Rusije, Norveške, Kuvajta... Drugi paralelni put investiranja treba da budu investicije u prehrambenu industriju i selektivne delove poljoprivrede koje će se finansirati iz privatnih izvora ili kroz projekte partnerstva javnog i privatnog vlasništva.

Šta je treće -- ujedinjavanje predsedničke i premijerske funkcije u "vođu", a onda militarizacija i mobilizacija radi vraćanja teritorija oduzetih sramnim Kumanovskim sporazumom? Jer na to me ovaj plan podseća. Slične ideje su u nekim delovima Evrope bile veoma popularne pre 70-ak godina.

16 June 2010

Libertarijanizam 2

Lazar je linkovao ka jednoj mogućoj verziji libertarijanizma. Rekao bih da ona dominira na američkoj Istočnoj Obali, u njujorškim salonima, i think tankovima u Vašingotnu. Fini, politički korektni, umiveni libertarijanizam, koji može da bude "respektovan" čak i u Njujork Tajmsu, čije su glavne teme legalizacija droge, gej brakovi i protivljenje ratu (svaki mladi komunista ili anarhista bi bio barem potencijalni "libertarijanac" u ovoj verziji, svakako mnogo pre od bilo kog "konzervativca"), ali koji takođe često veruje da je država blagostanja u redu i da je čak glavni zadatak libertarijanizma da se sa tim pomiri i to prihvati kao sopstvenu doktrinu (kao korifeji ove struje, Tajler Koen i liber(al)tarijanci koji dominiraju na Catou. Miron je bolji, on je ekonomski lbiertarijaniac, ali msilim da je doktrinarno loš, tj upada u zamku pravljenja šire koalicije sa "liberalima").

Ali, naporedo sa ovim finim libertarijanizmom iz Njujork Tajmsa, Catoa, Reasona, u Americi džiklja jedan nekontrolisani, grubi, seljački libertarijanizam malog čoveka koji sebe i dalje nesofistikovano zove "američkim patriotom" i koji se poziva na tradiciju "čajanki" iz 18 veka, iz vremena revolucionarnog rata: on ne miriše na viski i kavijar sa prestoničkih koktela, on ne daje mnogo na "šik" teme kulturne dece 1968-e tipa gej brakovi ili legalizacija marihuane. On je okrenut pitanjima para i državne kontrole njegovog života. On je najčešće "socijalno konzervativan" i sebe posnosno naziva desničarom. Evo daška tog libertarijanizma koji barem meni u odnosu na sve to politički korektno smeće iz Vašingotna i Njujorka, zvuči ne samo kao izraz boljeg ukusa i jačeg karaktera, nego i kao izraz izvorne filozofije Jeffersona i Madisona, Calhouna. Reeč je o najboljem programu tog libertarijanizma koji je napisao Murray Rothbard vodeći predstavnik Austrijske škole ekonomije u drugoj polivini 20 veka i paleo-libertarijanac. Sledeći citati su iz knjige Rothbard-Rockwell Report, pisane početkom 1990-ih, a objavljene kasnije pod nazivom "Irrepresible Rothbard". Jedino što ja mogu da dodam je - kao da je pisano danas.


Social democracy is still here in all its variants, defining our entire respectable political spectrum, from advanced victimology and feminism on the left over to neoconservatism on the right. We are now trapped, in America, inside a Menshevik fantasy, with the narrow bounds of respectable debate set for us by various brands of Marxists. It is now our task, the task of the resurgent right, of the paleo movement, to break those bonds, to finish the job, to finish off Marxism forever.

One of the authors of the Daniel Bell volume says, in horror and astonishment, that the radical right intends to repeal the twentieth century. Heaven forfend! Who would want to repeal the twentieth century, the century of horror, the century of collectivism, the century of mass destruction and genocide, who would want to repeal that! Well, we propose to do just that.

With the inspiration of the death of the Soviet Union before us, we now know that it can be done. We shall break the clock of social democracy. We shall break the clock of the Great Society. We shall break the clock of the welfare state. We shall break the clock of the New Deal. We shall break the clock of Woodrow Wilson's New Freedom and perpetual war. We shall repeal the twentieth century.

One of the most inspiring and wonderful sights of our time was to see the peoples of the Soviet Union rising up, last year, to tear down in their fury the statues of Lenin, to obliterate the Leninist legacy. We, too, shall tear down all the statues of Franklin D. Roosevelt, of Harry Truman, of Woodrow Wilson, melt them down and beat them into plowshares and pruninghooks, and usher in a twenty-first century of peace, freedom and prosperity.


Zapazićete da bi ovakvo šta jednako osudili kao ekstremizam i ljudi sa Catoa i Reasona kao i (neo)konzervativci sa National Review. I jednima i drugima je paleolibertarijanizam najveći naprijatelj. A ko su prijatelji i neprijatelji libertarijanizma po Rothbardu? Evo odgovora:

Most libertarians think of Christian conservatives in the same lurid terms as the leftist media, if not more so: that their aim is to impose a Christian theocracy, to outlaw liquor and other means of hedonic enjoyment, and to break down bedroom doors to enforce a Morality Police upon the country. Nothing could be further from the truth: Christian conservatives are trying to fight back against a left-liberal elite that used government to assault and virtually destroy Christian values, principles, and culture.

In sum, the task of paleolibertarians is to break out of the sectarian libertarian hole, and to forge alliances with cultural and social, as well as politico-economic, "reactionaries." The end of the Cold War, as well as the rise of "political correctness," has made totally obsolete the standard libertarian view that libertarians are either half-way between, or "above," both right and left. Once again, as before the late 1950s, libertarians should consider themselves people of the right.


Ne sumnjajte da bi danas Rothbard smatrao da nisu Sarah Palin i Mike Huckaby najveći naprijatelji libertarijanizma u Americi, nego Beltway korumpirani insajderski lobiji, predvođeni think-tankovima i politički korektnim medijima koji pokušavaju da pripitome i otupe oštricu populističkog gneva protiv Vašingtona. Kao što je mislio početkom 1990-ih.

Ne-libertenskim, desničarskim libertarijancima: kad vas sledeći put napadnu da ste protiv slobode pojedinca zato što ne želite da ratujete na strani levičara u njihovom kulturnom ratu, možete odgovoriti da verujete da je Murray Rothbard bio ipak nešto značajniji i dosledniji lbiertarijanac od Tylera Cowena i Brinka Lindsaya.

O libertarijanizmu

Profesorka Danica Popović preopručuje pregled knjige Libertarijanizam od A do Z.

Ikona savremenog sveta

Koji proizvod je ikona savremenog sveta - iPod, mobilni telefon, laptop?

Za mene - upaljač. Ne zato što je tehnološki napredan, nego zato što je tako jeftin. Proizvede se negde u Kini, od sirovina koje su došle ko zna odakle, onda dođe u Srbiju preko ko zna koliko ruku, na to država obračuna carinu i PDV, platiš i maržu trafici (koja je za upaljače makar 30%) i opet košta 15 dinara!


Prometej je ljudima doneo vatru i ušao u legendu. Danas imate vatru za 2-3 pare.

Smelost gluposti

Jovan Simić iz Politike kaže:
Verujem da ćemo sa predstavnicima VAC-a sesti i dogovoriti se o prodaji, datumu odlaska... Pošto mi imamo pravo preče kupovine, smelo zaključujem da će „Politika" postati državno vlasništvo. Ne vidim razlog da se povlačenje VAC-a negativno odrazi.

Koliko god se trudim da ga razumem ja ne vidim ništa negativnije od državnog preuzimanja akcija Politike.

Rešenje za finansiranje obrazovanja

Suzana je imala zanimljiv post pre 10-ak dana na temu vaučerizacije visokog obrazovanja, na koji je bilo dosta komentara i zanimljive rasprave. Pošto nisam bio u zemlji tada, moraću ovako da skrenem pažnju na jedno od mogućih rešenja - human capital contracts.

Naime, u tekstu iz 2002. godine Miguel Palacios predlaže novu vrstu "finansijskog instrumenta" za finansiranje visokog obrazovanja:

Pod ugovorom o ljudskom kapitalu, student je finansiran u zamenu za određeni procenat budućeg dohotka u nekom fiksnom vremenskom periodu. Ovi ugovori "liče" na deonice jer prihod investitora zavisi od dohotka studenta, a ne od unapred određene kamatne stope. Efekti ovakvih ugovora bi bili, između ostalog, manje rizika za studente (u odnosu na studentske kredite, ne u odnosu na državno finansiranje - napominjem ja), prenos rizika na stranu koja može bolje njime da upravlja, poboljšane informacije vezano za ekonomsku vrednost obrazovanja, kao i pojačana konkurencija na visokoškolskom tržištu.

Naravno, osnovno pitanje je da li bi ovako nešto sada bilo legalno, a mnogo bitnije pitanje je kako bi finansijer mogao da "nadgleda" sprovođenje ugovora. Mislim, ljudi uspevaju da nađu mehanizme da ne plate porez, naći će i neki mehanizam da prevare i čoveka koji im je finansirao školovanje.

Ekstremna verzija sličnog sistema je prikazana u knjizi "The Unincorporated Man". Osnovna ideja knjige je da se "deonice" u fizičkim licima mogu kupovati i prodavati. Inicijalno, kada se čovek rodi, on je vlasnik 75% sebe, 20% je u vlasništvu roditelja, a 5% u vlasništvu države. Drugih poreza nema, odnosno čovek mora da uplati 5% svojih prihoda državi, a 20% svojim roditeljima. Ukoliko želi, može da prodaje deo od "svojih" 75%, ili naravno, da otkupljuje "svoje" udele od drugih, kao i udele u drugim ljudima.

Ideja je prilično zanimljiva, ali pati od jednog, čini mi se, veoma velikog nedostatka. Procenat "vlasništva" drugih lica u meni je praktično moja granična poreska stopa. To znači da što manji udeo u sebi imam moja vrednost za sve suvlasnike opada, jer znaju i oni da ja nisam lud da radim i da 80% ili 90% svega što zaradim plaćam drugima.

Razmišljanja Alexa Tabarroka i posebno Robina Hansona o navedenoj knjizi obavezno pogledajte.

13 June 2010

Javno dostupno ali ne po cenu neprijatnosti

Evo kako direktorka Fonda za razvoj tumači javnu dostupnost informacija.

Postoji spisak firmi s iznosima kredita i namenom. Do pre dve godine smo ih objavljivali na sajtu, a onda je jedan list to na neki način zloupotrebio. Mediji su kontaktirali ljude kojima smo davali kredite i postavljali razna pitanja. Imali smo vrlo neprijatnih situacija. Mi podatke dajemo na pismeni zahtev neke institucije, ali ne i medijima. Klijenti su nam se žalili, navodili da kada dobiju kredit od banke nigde se ne udara na sva zvona.

Samo da im ne bude neprijatno. Razumem da banke ne objavljuju podatke o kreditima i klijentima jer se radi o poslovnoj tajni, ali ako se već koristi novac poreskih obveznika onda tu zaista nema mesta za diskreciju. Kome ne odgovara neka uzima kredit od komercijalnih banaka. Direktorka Fonda bi trebalo da se izvini ili pokloni i ode.

Sviđa mi se i ideja Blica da uporedi listu vlasnika jahti sa najvećim primaocima subvencionisanih kredita. Ako ekonomski argumenti protiv subvencija nisu dovoljno ubedljivi valjda će ovi populistički biti.

Mislite da ste bolji od investicionih bankara?

Onda se oprobajte u predviđanju pobednika Svetskog prvenstva.

Ovde i ovde možete naći više informacija.

12 June 2010

Sikter

KK Mašinac napušta Prvu sprsku ligu u košarci. Što bi se reklo, sloboda izbora. Međutim, meni se dopada šta im je poručio gradonačelnik kada su došli da traže pare.

"Gradonačelnik je rekao da ga sport ne interesuje, osim kao vid rekreacije. Nama, ali i mnogim drugim klubovima, ne odgovara da liga koja traje 4-5 meseci. To puno košta, jer prazan hod traje sedam meseci”, dodaje Milašinović.

E da se hoće "evropski" beogradski gradonačelnik ugledati na "mračnjaka" iz Kraljeva, kada je odnos prema sportu u pitanju.

Crveno je boja ljubavi

Ko to kaže, ko to laže da tajknuni nisu patriote i da neće poslušati apele sa najviših mesta? Saradnja Nike, FSS i Maxi, nadahnuta sa najvišeg mesta je dovela do novog patriotskog imidža srpske maloprodaje. Sve blagajnice u Maxiju, kao i specijalisti na raznim odeljenjima su u patriotskim navijačkim majcama. Patriotizam se može kupiti bagatelno, cena je sa umobolnih 2000 dinara, snižena na i dalje visokih 1000 dinara. Jedino što je meni promašeno u svemu je ko bi kupio iste majce koje nose radnici na poslu koji je za korak ispred McDonald's zaposlenja.

10 June 2010

Vrednost imovine

Još malo o oduzimanju zemljišta. Opravdanje za eksproprijaciju je da ako postoji javna upotreba, onda vlasnik ima motiv da tvrdi pazar - da traži višu cenu ne zato što on sam vrednuje tu svojinu više, nego zato što zna da kupac nema izbora. Ako smo već kupili okolne parcele, onda poslednji prodavac, znajući to, može zahtevati više. Pošto je kupac država, to onda znači prelivanje iz budžeta da bi se nagradio manipulant. Neko čak može i strateški kupovati zemljište da bi ovako profitirao.

Kritika je najmanje dvojaka -- prva je, pogađate, po osnovu sankrosantnosti privatnog vlasništva. Ako je vlasništvo stvarno neotuđivo, onda su državni projekti i troškovi za budžet slabo opravdanje.

Druga kritika je ekonomska -- rekao bih austrijska, ali trebalo bi da sledi i iz standardne mikroekonomije. Vrednost je, naime, subjektivna. Šta je prava tržišna vrednost vidimo samo posle prodaje konkretne stvari. Pre prodaje, ili ako vlasnik neće da proda, nema načina da to znamo. To nije vrednost okolnih parcela ili vrednost uporedive imovine koja je prodata, ili vrednost po kojoj je nešto prethodno kupljeno. Sve je to irelevantno jer mi ne znamo šta je u glavi vlasnika -- možda iz sentimentalnih razloga ceni svoju imovinu (ne lomite mi bagrenje), ili neće da napusti zemlju svog pradede, ili se tu navikao, ili ima pogled sa prozora koji mu mnogo znači. Subjektivno vrednovanje je moguće utvrditi samo na osnovu akta prodaje, ex post. Ako prodaje nema, i pošto vlasnik odbija da dobrovoljno proda, veliki su izgledi da primoravanje na prodaju po određenoj, "tržišnoj" ceni, ustvari znači delimičnu pljačku vlasnika.

Razmere naše nemogućnosti da utvrdimo šta je pravedna "tržišna" cena, potpune nepredvidivosti kako i u čemu vlasnici sami vide svoju vrednost, lepo se vide iz ovog odlomka:

Da vlasnici parcela nisu baš uvek zadovoljni ponuđenim iznosima potvrdio je svojevremeno Borivoje Ivanović iz sela Stublenica kod Uba kroz čiju njivu treba da prođe autoput Beograd – južni Jadran. Ponuda od 5.000 evra za hektar pre dve godine nije ga obradovala, jer on kako nam je tada rekao, vrednost svog imanja ne meri u evrima već u grlima stoke. Tako je proračunao da je pre četiri decenije morao da proda 13 krava, da bi kupio dva hektara, a sada će od dobijenih para, moći da pazari četiri grla stoke.

Jasno je da je čovek, u terminima sopstvene, subjektivne vrednosti, opljačkan.

Ustav i privatna svojina

B92: Imaju li vlasnici imanja pravo da insistiraju na „tržišnoj vrednosti”, budući da je Kormansko polje proglašeno zonom od javnog interesa i za lokaciju od strateškog značaja za realizaciju čitavog posla sa „Fijatom”?

Evo šta piše u Ustavu Srbije, član 58:

Pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne.

Dakle, vlasnici imanja koje treba ustupiti Fiatu nemaju mnogo šansi. Problem ovakve vrste u Americi nastao je povodom slučaja Kelo, jer je ustav dozvoljavao eksproprijaciju zemljišta samo ako ono namenjeno "javnoj upotrebi" (public use). Pošto su lokalne vlasti primoravale vlasnike na prodaju zemljišta da bi na njima gradile privatne kompanije, sud je u slučaju Kelo morao da odgovori na pitanje šta tačno znači ustavna fraza "javna upotreba" -- da li je to samo bukvalno državna upotreba (za recimo državni autoput), ili može značiti i "upotreba u javnom interesu", odnosno davanje imovine drugom privatnom licu ili kompaniji sa obrazloženjem da bi kompanija tu sagradila nešto što je od javnog interesa. Sud se, nažalost, složio sa drugom definicijom i eksproprijacija od privatnika ka privatniku je dozvoljena.

Ustav Srbije, sa druge strane, nema dileme: radi se o "javnom interesu", a šta je javni interes određuje država. Država dakle ima pravo da uz nadoknadu koju određuje sama, oduzme svojinu jednom i dodeli je drugom privatnom licu, ako proceni da će drugi vlasnik, u ovom slučaju Fiat, raditi u javnom interesu. U suštini, privatno vlasništvo u Srbiji nije sigurno čak ni na papiru.

Tražeći ovaj član Ustava još nešto mi je upalo u oči. Ranije sam imao prilike da čitam ustave ili predloge ustava nekih drugih zemalja koje su ih skoro pisale, i jedna stvar koja im je zajednička je da se skoro svako "neotuđivo" pravo kvalifikuje klauzulom tipa "reguliše se zakonom" ili "samo na osnovu zakona". Tako se na primer kaže da je sloboda štampe neprikosnovena, "osim ako to nije drugačije propisano zakonom". Sva prava i slobode su garantovane ustavom, jedino što ih i običan zakon može ukinuti.

Cela poenta ustava je da ograniči zakonodavstvo. Ako je nešto zadato ustavom, onda zakonodavstvo ne bi trebalo da uopšte može da ga reguliše. Ovako, kad se svaka važnija sloboda može ograničiti zakonom, onda ustav tu slobodu ustvari i ne štiti. Jedina korist od ovakvih ustava ostaje to što se neka stvar mora regulisati zakonom, umesto recimo dekretom. Ali to je za vladajuću većinu obično samo stvar procedure.

Takve klauzule se obično ne mogu videti u starijim ustavima - najstarijem američkom ali ni novijim evropskim ustavima sa polovine 20. veka. I to je generalno pravilo -- što je ustav kasnije pisan, što je demokratija više uzdizana kao ideal a liberalizam i ograničenost vlade gubili značaj, ustavi su postajali gori i gubili svrhu. Ustav Srbije potvrđuje pravilo.

08 June 2010

Naši

Željka u Wall Street Journalu: levičar je onaj ko ne kapira ekonomiju.

Proces

Iz sudske odluke US v. Alcoa iz 1945., koja je aluminijumsku kompaniju proglasila krivom po antimonopolskom zakonu:

"Alcoa nije morala preduprediti svaki porast potražnje za polugama i biti spremna da ih ponudi. Ništa ih nije primoravalo da više puta dupliraju svoje kapacitete pre nego što su ostali ušli na tržište. Kažu da nikada nisu isključivali konkurente; ali ne može se zamisliti bolji način isključivanja konkurencije od iskorišćavanja svake nove prilike koja se otvori, i dočekivanja svakog novog konkurenta kapacitetima već pripremljenim, sa odličnom organizacijom, velikom prednošću iskustva, poslovnih veza i elitnim zaposlenima."

Ne smete biti baš previše efikasni.

05 June 2010

Vaučerski rent-seeking - prvi deo

Nedavno su postali vrlo frekventni zahtevi privatnih univerziteta da se uvede vaučersko finansiranje visokog obrazovanja u Srbiji. Ove ideje sam prvi put čula pre nekoliko godina, ali izgleda da je ideja sada već ozbiljno upakovana: može se naleteti na „visokoškolske vaučere“ na raznim televizijama i novinama. Čak je i TR preneo glas o tome nedavno.

Mada nešto ne pratim obrazovno-političku srpsku i svetsku scenu u poslednje vreme, ovaj iskaz mi je zaparao uho. Šta mi to ometa lepotu rečenice koja je objektivno u pro-choice, pro-market, pro-competition tonalitetu? Prva stvar je ovo: vaučerski modeli kod drugih potpuno se razlikuju od situacije u Srbiji.

1. DRUGI: Teorijska i praktična istorija vaučera povezana je 99% sa preduniverzitetskim obrazovanjem. Ako čitate Fridmana ili Westa, ideja vaučera je prvenstveno vezana za obavezno (osnovno i/ili srednje) obrazovanje. U osnovu, važan deo školarine finansira se na osnovu vrednosti vaučera po učeniku. Tehničke varijante su razne, ali obično škole unovče novac nakon upisa učenika, a forme u kojoj roditelji dobijaju vaučere uglavnom postoje u privatnim vaučerskim sistemima (na ovo ću se vratiti u drugom delu)

Dakle, vaučeri su najviše vezani za osnovnu školu. U srednjim stručnim je uvedeno tamo gde nema kapaciteta države (npr. Kolumbija). U sporadične ideje državne vaučerizacije visokog obrazovanja spadaju ovi slučajevi: stari vaučerski G.I.Bill - program za veterane u SAD, ustavno osporeni pokušaj uvođenja vaučera u Koloradu ili australijska debata krajem osamdesetih, koja nikada nije realizovana. Verovatno ima još takvih zametaka, ali za mene je bitno da ono što naši privatni univerziteti traže nema veze sa primerima dobre prakse u svetu. Kada država prisiljava da se pohađa osnovna ili srednja škola, onda je logično da se pojavi pitanje organizacije i kvaliteta za koji ide porez.
SRBIJA: vaučeri su omiljeni kod privatnih univerziteta, ali ne nivou predškolskog ili osnovne škole.

2. DRUGI: Vaučeri su uvođeni gde postoji segregacija uglavnom jako dobrih privatnih škola i uglavnom loših državnih škola (ne znači da ne postoje izuzeci). Obično postoji neka neravnoteža: socijalna (siromašni nemaju pristup dobrim školama), organizaciona (prevelika tražnja a nema kapaciteta, primer su predškolse ustanove), očajne državne škole (u tom slučaju se uvode i drugi modeli- charteri, ali obično vaučeri služe da se indirektno nešto uradi sa tim školama). Od Milvokija do Čilea, od Vašingtona do Švedske – država uvodi vaučere jer postoje saglasni interesi više strana.
SRBIJA: Pošto ne mogu da pronađem neke procene vrednosti ljudskog kapitala za srpske uslove (ne tvrdim da nisu rađene analize) moja intuitivna analitiza kaže da ne postoji disbalans tržišne vrednosti diplome u korist privatnih fakulteta.

3. DRUGI: Privatne škole su obično bile protiv vaučera, što je logično, jer se plaše se da će neki socijalni disbalans ili zahtevi države uništiti kvalitet učenika i nastave.
SRBIJA: Privatni fakulteti su obično imali slogan da su komercijalni zato što su dobri. Tako bi se valjda moglo očekivati da će privatni fakulteti želeti da zaštite svoju akademsku supstancu, pa se postavlja pitanje: zašto žele omasovljavanje?

Ako dopustimo da ideju ipak treba razmotriti, kako bi to izgledalo u Srbiji?

U službi naroda

Još jedan grotesktan propis koji se, naravno, sprovodi selektivno (na sreću).

04 June 2010

Blokada

Lista nekih proizvoda čiji uvoz u Gazu Izrael blokira.

Zabrana uvoza svežeg mesa i muzičkih instrumenata je nekako neophodna da bi se zaustavile terorističke aktivnosti.

03 June 2010

Pripreme za Svetsko

Preporučujem ovaj blog koji se bavi fudbalskom taktikom i ovih dana analizira jednu po jednu reprezentaciju na Svetskom prvenstvu. Bavi se uglavnom taktikom i formacijom timova, ali bude i po neko "dublje" objašnjenje, recimo zašto Holandija ne uspeva na velikim takmičenjima: "zbog istorjiski ukorenjene demokratije, individualizma i odbojnosti prema autoritetu". Valjda ne slušaju trenera.

02 June 2010

Tanzanija

Tanzanija je najbolji dokaz da centralno planiranje ne funkcioniše. Posle dobijanja nezavisnosti od Velike Britanije 1961. (prethodno su bili Nemačka kolonija do 1916), vlada je usvojila radikalan program reformi koji je najbolje uporediti sa programom Crvenih Kmera u Kambodži. Takozvana Ujamaa (porodičnost) filozofija je imala za cilj privrednu nezavisnost Tanzanije koja bi se u potpunosti oslanjala na sopstvene privredne potencijale. Ideju je začeo predsednik Julius Nyerere (Nirere) u eseju objavljenom 1962. Ujamaa – Osnove Afričkog Socijalizma. Par godina kasnije (1967.) rukovodstvo vladajuće partije (TANU) je usvojila takozvanu Aruša Deklaraciju kojim se ukida politički pluralizam, nacionalizuju banke i industrija kako bi vlada smanjila uvoz (zavisnost), nacionalizuje sva zemlja koja je postala društveno vlasništvo kojom je upravljala država sve sa ciljem smanjivanja zavisnosti od međunarodnih donacija i pospešuje domaća privreda.

Najgori momenat je svakako bila politika „seloizacije“ odluka o masovnom preseljenju stanovništva kako bi u zadružnom sistemu povećali poljoprivrednu proizvodnju. Pošto je većina odbila da dobrovoljno učestvuje u eksperimentu 1974. počinje prisilna selidba oko 80 procenata stanovništva. Cela sela su spaljivana da bi se neposlušni obezhrabrili i odustali od vraćanja kući. Reforma je naravno ostavila katastrofalne posledice. Slikovit primer zadružne psihologije sam video u Nacionalnom muzeju u Dar es Salamu gde pored lepo ukrašenih tradiciconalnih drvenih bubnjeva stoji i očigledan uljez, oštećen bubanj koji je napravljen od neprerađenog šupljeg balvana a koji je korišten za dizanje morala za vreme zadružnog rada.

Nyerere je na kraju svoje vladavine priznao da je bilo grešaka ali je zaključio da nije sve bilo uzalud jer je od 1961. do 1976. nejednakost značajno smanjena. Dok je odnos najvećih i najmanjih plata bio 50:1 posle desetak godina Ujamaa-e to je smanjeno na svega 9:1. Nemam podatke ali me ne bi čudilo da je to posledica smanjivanja visokih zarada a ne rasta najnižih. Vrhunac gluposti je bila i Nyerereova odluka da glavni grad, administrativni centar, preseli u unutrašnjost zemlje kako bi bio bliži zadrugama. Danas se parlament i dalje sastaje u Dodomi, opisan kao grad koji je obučen u nekoliko puta veće odelo nego što mu pristaje, ali je politički i ekonomski centar ipak Dar es Salaam.

Dok je slična politika Crvenih Kmera nailazila na zgražavanje Zapada, Nyerere i Tanzanija su za sličnu inicijativu bili hvaljeni kao svetli primer održivog razvoja. Tome je doprinela i očaranost „eksperata razvoja“ soijalizmom. O brojnim primerima ulaganja desetina miliona dolara za izgradnju fabrika koje nikada nisu započele proizvodnju čitajte The State of Africa od Martin Mereditha. Tanzanija je bila jedan od najvećih, ako ne i najveći, primalac pomoći međunarodnih organizacija u Africi koje su se diljem divili opredeljenju i požrtvovanosti vizionarskog predsednika. Nyerere je bio idealan kandidat. Za razliku od većine afričkih predsednika karakterisala ga je Koštuničina skromnost ali i neobaveštenost. Živeo je u maloj kući, imao je imidž borca protiv korupcije, ministrima je zabranio da imaju vlasništvo u privatnim firmama, da zapošljavaju kućnu poslugu i da izdaju nekretnine zarad profita, sebi i rukovodstvu je u populističkom maniru smanjivao plate a često se i latio lopate u svojevrsnim radnim akcijama. I pored toga (ili možda je bolje reći i delimično zbog toga) zemlja je tonula u veliku ekonomsku krizu.

Ujamaa je bio klasičan socijalistički eksperiment dobro kamufliran kao lokalna ideja što je bilo sasvim dovoljan izgovor socijalizmu sklonim međunarodnim ekspertima da prodaju Tanzaniju kao zemlju sa veliikim potencijalom. Nyerere je govorio da Tanzaniji nije potrebno da ih neko preobrati u socijalističku zemlju ili da ih uči demokratiji jer su obe ideje duboko ukorenjene u istoriji tanzanijskog naroda. Ipak, Nyerere je za razliku od većine afričkih lidera sam sišao sa vlasti i zemlja je sredinom osamdesetih ušla u aranžman sa MMFom i počela proces oporavka. Danas je Dar es Salaam pristojno razvijeni grad ali ipak znatno zaostaje za Najrobijem koji je svakako regionalni centar. Tanzanija zajedno sa Kenijom i Ugandom predstavlja okosnicu Istočnoafričke unije što trenutno predstavlja motor razvoja ovog dela Afrike.

Tanganika i Zanzibar su se ujedinili 1965. da formiraju Republiku Tanzaniju. Više o Zanzibaru sledeće nedelje. Očekujem interesantnu kombinaciju orientalne i afričke istorije, socijal realizma, predivnih plaža sa belim peskom i tirkiznim morem.