Pages

30 August 2007

Ko će biti novi predsednik?

Greg Mankiw je dao link na InTrade, sajt koji omogućava klađenje na brojne događaje, nešto što je Robin Hanson predložio još 1991. godine.

Šta za sada kaže ova berza? Hilari Klinton ima oko 67% šansi da bude kandidat Demokrata. Obama ima 17% šansi. Što se Republikanaca tiče, vodi Giuliani sa 38%, drugi je Romney sa 23%, treći Thompson sa oko 21%. Što se finalnih rezultata izbora tiče, berza procenjuje da Hilari ima 41% šansi da postane predsednik, sledi Giuliani sa 18% i Obama sa 10%.

Što se ruskih izbora tiče, najviše šansi se daje Ivanovu (40%), zatim Medvedevu (17,5%) i Putinu (15%). Zanimljivo je da je cena (šansa) da Putin ostane predsednik opala sa oko 25% na početku godine. Zanimljivo je i to da je skočila sa 10% pre nekoliko dana, moguće kao rezultat ovoga.

Takođe, berza procenjuje da Blue Ray Discovi imaju preko 95% šanse da ostvare veću prodaju od konkurentskog, HD-DVD formata.

Ako mislite da će biti drugačije, izvolite, pa se kladite.

I još malo o koncesiji

Nisam video preostale anekse Ugovora, ali sam prilično siguran da je sve ok. Samo bi lud čovek stavio u ugovor bilo šta problematično, naročito u ugovor koji važi narednih 30 godina, koji će detaljno da "češlja" svaka naredna vlast i da traži i najmanju grešku kako bi koncesionaru otela put, kada ga bude izgradio. Siguran sam da je koncesionar insistirao na ugovoru koji bi sutra mogao da "brani" i pred Radikalima i pred Kostrešom.

Zato mi se čini da je pažnja javnosti bila usmerena u pogrešnom smeru, ka tome "šta piše u ugovoru" i "da li je koncesionar privilegovan", umesto u smeru "da li je to što piše u ugovoru bilo poznato i ostalim kandidatima", jer to je ključno pitanje.

Koncesija po definiciji podrazumeva ekskluzivnost i povlašćenost, tako da samo ako je tender bio fer i ako su svi učesnici znali šta tačno podrazumeva konkretna koncesija, onaj ko ponudi najvišu cenu treba to i da dobije. Zato mislim da bi ubuduće najbolje bilo da Vlada pre nego što raspiše koncesiju pripremi i nacrt ugovora koji bi prošao neku ograničenu javnu raspravu i koji bi se onda ponudio koncesionarima na tenderu. Jedino što bi se licitiralo bi bila koncesiona naknada. Tako bi bilo najčistije. Ugovor bi se potpisivao odmah, bez dodatnih pregovora.

Oko ove koncesije se postavljalo i pitanje - da li nam taj put treba? Moj odgovor je da ne znam. Činjenica je da Srbija ima relativno slabo razvijenu putnu infrastrukturu, ali i da su skoro svi ostali naseljeni krajevi zemlje veoma blizu autoputa, odnosno da su na njega povezani skoro svi veliki gradovi u ostatku Srbije. Tako da ja planirani put ne vidim kao vezu Beograda sa Crnom Gorom, već kao brzu vezu Užica, Čačka, Prijepolja, Novog Pazara sa Evropom - nešto što skoro cela Srbija već ima. Da li ima dovoljno saobraćaja da opravda izgradnju auto-puta? Verovatno ne. Da je odgovor da, ne bi bilo potrebno davati i koncesiju na Horgoš - Beograd.

Moj sasvim lični stav je da je dobro što se država odlučila na koncesiju, umesto na izgradnju puta kroz zaduživanje. Prvo, teret izgradnje će pasti na one koji ga koriste, što je fer. Drugo, verujem da će se pokazati da će ta deonica puta biti bolje održavana, da će redovi na naplatnim rampama biti manji, da će biti bolje označen i da će biti više pratećih objekata nego na državnom auto-putu. Možda to nekoga ubedi da putevi uopšte ne moraju da budu državni.

Problemi američkih farmera

I pored subvencija neki farmeri u Americi nisu zadovoljni. Jedan se žali da je sve što želi da uradi nelegalno. U interesantnom postu Joel Salatin objašnjava svoje probleme sa birokratijom države. Čak podvlači da ne traži nikakav novac od države već samo da ga birokrate ostave na miru.