Pages

12 December 2013

Za deficit je potrebno dvoje

Nekoliko domaćih medija je pre nekoliko meseci prenelo delove predavanja Noama Čomskog. Između ostalog, on kaže sledeće:

Najveće unutrašnje pitanje koje zanima američku javnost svakako su radna mesta. Sa druge strane, prebogate i moćne finansijske institucije zanima samo deficit. A šta radi politika? Ona nalaže štednju – odlučuje da ne otvara radna mesta, nego da sanira deficit.

U Evropi je još mnogo gore. Čak je i Vol strit džrnal u jednom članku podvukao odsustvo demokratije u Evropi. Francuzi, Španci, Irci, Holanđani, Portugalci, Grci, Slovenci, Slovaci i Kiprani su od početka krize pre tri godine ubedljivo glasali protiv modela koje nudi evrozona. U pomenutim zemljama, vlasti su trpele izborne poraze, levičari su smenjivali desničare, i obratno – ali ekonomska politika ostala je ista.


Iako ima spornih detalja (recimo, da li američku javnost stvarno najviše zanimaju "radna mesta", kada je nezaposlenost samo 8%) u suštini se nema šta prigovoriti, Čomski je uglavnom rekao činjenice - narod na izborima uglavnom glasa protiv štednje, a onda dobije štednju. Zašto je to tako, zašto birači glasaju za jedno, a dobiju nešto drugo?

Suština je u tome da je, kao i za tango, i za deficit potrebno dvoje. Nije dovoljno da samo država donese budžet koji predviđa deficit od 10% BDP-a i tako usliši zahteve građana da ne bude štednje. Da bi se taj deficit tokom godine realizovao, potrebno je i da neko želi da državi pozajmi tih 10% BDP-a. A spremnost da se pare pozajme zavisi, između ostalog, upravo od ekonomske politike koja se vodi.

Dakle, kada država udari u gornju granicu javnog duga, novo zaduživanje (visina deficita) je samo malo u rukama građana i domaćih političara, a više je u rukama onih od kojih se traže te dodatne pare. A ti finansijeri, sasvim prirodno, traže uveravanje da će im pare biti vraćene. Najbolje uveravanje je odgovorna fiskalna politika koja podrazumeva nizak deficit ili, ako to tako hoćete da zovete - štednju.

Naravno, deficit je moguće finansirati i na druge načine - recimo štampanjem para i prihodima od privatizacije. Ali, pošto narod ne želi ni inflaciju, ni prodaju "naših firmi", ostaje samo štednja.

Kao što reče Ayn Rand, "Možeš da ignorišeš realnost, ali ne možeš da ignorišeš posledice ignorisanja realnosti". A posledica višegodišnje neodgovorne fiskalne politike je da želje kreditora postaju važnije od želja građana. To možda nije demokratski, ali je do toga došlo usled demokratski određivane fiskalne politike. Demokratija i deficit su, po svoj prilici, duboko povezani.

Predlažem čitanje knjige Democracy in Deficit, Jamesa Buchanana.

Nekoliko vrlo zanimljivih videa

Pre izvesnog vremena je održan Porcupine Freedom Festival.


Neki dobri ljudi su snimili i na Youtube postavili gomilu govora i rasprava, koje možete naći ovde.

Evo nekoliko posebno zanimljivih koje sam do sada odgledao:

1. Debata Dejvida Fridmana i Boba Marfija na temu čikaška vs. austrijska škola ekonomije.

2, Dejvid Fridman na temu pravnih sistema vrlo različitih od "našeg". Ovde je i knjiga koju piše na tu temu. Dakle, ako vas zanimaju stvari poput amiškog, romskog i srednjevekovnog islandskog pravnog sistema, ovo je vrlo zanimljivo. U stvari, zanimljivo je i ako vas te stvari uopšte ne zanimaju.

3. Dejvid Fridman o njegovom viđenju anarhokapitalizma.

4. Majkl Hjumer, pisac knjige Problem političkog autoriteta, na temu "Psychology of Authority"