Pages

28 May 2014

Treba li država da nadoknadi štetu od poplava?

Neko od nas je na Twitteru napisao da ne treba, neko drugi uticajni tviteraši su odgovorili da treba; ali ni jedan ni drugi odgovor nisu očigledni.

Kad bi ovde, kao na primer u Americi, postojao jasan princip da je osiguranje imovine lična stvar i da država nije nadležna za nadoknadu štete, odgovor bi bilo lak. Kad bi ovo bila potpuno socijalistička država odgovor bi bio suprotan i takođe lak.

Ali u Srbiji danas vlada jedan dosta nejasni društveni ugovor. Vlasnici kuća su plaćali poreze i mogli su osnovano pretpostaviti da je država nadležna za gradnju nasipa i stručne procene o rizicima i šteti. Većina ljudi nema imovinsko osiguranje ne zato što su uradili procenu rizika i troškova i odlučili da uštede neuplatom osiguranja, već zato što im nikada nije ni palo na pamet da je osiguranje nešto za šta su lično odgovorni. Recite ako mislite drugčaije, ali meni se čini da je to bilo tako.

U nekim pravnim sistemima i obećanje može da bude dovoljan razlog za isplatu; pogotovo ako je to obećanje promenilo naše ponašanje i navelo nas da nešto uradimo ili ne uradimo. Ako biste mogli da pokažete da je neko iz Obrenovca osnovano računao na državu za zaštitu od poplava, ili razumno očekivao da u slučaju nesreće država nadoknadi štetu i na osnovu toga doneo odluku o gradnji kuće na tom mestu, država bi mogla biti i pravno odgovorna za isplatu štete. Ovde nije bilo obećanja ali očekivanja -- ukoliko su razumna, ukoliko za njih imate solidan razlog, ukoliko se veliki broj ljudi, a ne samo poneki ekscentrik, ponaša na taj način -- igraju sličnu ulogu.  A očekivanja od države, za zaštitu od štete i možda čak nadoknadu, je bar donekle bilo.

Problem je što će sada, ako država nadoknadi štetu, to ovakva implicitna očekivanja još i ojačati, stvoriti moralni hazard i dodatne probleme u budućnosti. Ako Srbija hoće da se pomeri sa mesta ona takvim očekivanjima i uopšte takvom mekom i rastegljivom društvenom ugovoru mora stati na kraj. Ljudi moraju prestati da računaju na državu, baš kao što su prestali u onih nekoliko dana usred i nakon poplava i to je funkcionisalo bolje nego u danima pre poplave kad su bili oslonjeni na nju. Međutim, tako kako je danas, nije baš očigledno da su pojedinci proteklih godina i decenija bili odgovorni za sopstveno osiguranje. Možda su mislili da imaju nekakav dogovor o zaštiti, a potencijalno i o delimičnom osiguranju od poplava. Da ste mesec dana pre poplave pitali ljude šta misle o rizicima, verovatno bi vam rekli da je njihovo da plaćaju porez, a da neko iz vlade već brine o tome. Imamo opštinu, grad, državu -- njihov je posao da grade nasipe.

Recimo, ovde se legitimno traži restitucija i obeštećenje za nacionaliziju jer je jedna dobro organizovana banda po dolasku na vlast nekima otela imovinu. Od revolucije takođe niko nije bio osiguran, a naročito država nije dala nikakvo osiguranje za to. Ako neko danas od države traži obeštećenje za komunističku nacionalizaciju, teško je videti zašto su potraživanja oštećenih u poplavi išta manje opravdana.

Ako ne znate, ja sam i protiv obeštećenja za komunističku nacionalizaciju, pa i na pitanje iz naslova nemam konačan odgovor. Znam samo da odgovor nije tako jednostavan kao što bismo mi tržišni liberali u prvi mah mogli pomisliti; i još bolje znam da se moramo udaljavati od ovog društvenog ugovora u kojem država ima meku, nedefinisanu i arbitrarnu odgovornost za sve što se dešava.