Pages

27 June 2012

Svi smo mi Katići

Nije kriv Katić, kriva je Srbija. Olja Bećković umesto da moli, na primer, Marka Paunovića da se pojavi u emisiji, ona zove Katića koji se predstavlja kao finansijski konsultant iz Londona iako ni Google ne oktriva koga to Katić konsultuje, osim Caneta u operaciji pranja para, po preporuci Jovice Stanišića. Politika i B92 prenose nekakav Katićev predlog, a javljaju se i razni ekonomisti sa ovog i onog instituta, koji ga, ni manje ni više, podržavaju. Možda mediji ovom prilikom i komercijalno razmišljaju pa zovu koga narod hoće da čuje, ali to se opet svodi na to da nije kriv Katić nego Srbija. A ekonomiste koji ovakve stvari podržavaju već ne znam kako da objasnim.

Predlog je, naravno, obična akrobacija -- država emituje nekakve menice, garantuje ih ona sama (tj. državna razvojna banka), isplaćuje ih ona sama (NBS), i konačno onda još jednom oktupljuje sama od sebe (Ministarstvo finansija od NBS). Kao prvo, svi ovi koraci uopšte nisu potrebni, osim da se zamagli suština, mada nisam siguran da li je autor zamaglio suštinu samo publici ili i samom sebi. A suština je da besplatnog ručka nema i da bilo kakva dodatna sredstva mogu doći samo iz dva izvora -- iz NBS odnosno štampanjem para, ili iz Ministarstva finansija odnosno budžeta odnosno poreskih obveznika. U predlogu nije jasno šta od ta dva Katić hoće, jer prvo govori o NBS i primarnoj emisiji, a onda o Ministarstvu finansija koje otkupljue menice, ali nije ni bitno. Novac se ili mora štampati, što je, ako niste znali, inflatorno, ili se mora izvaditi iz budžeta. Da bi se dao državnim stručnjacima da ga troše. Fenomenalna ideja.

Usput Katić hoće da ograničava uvoz, da "ukida" (valjda zabranom) potrošačke kredite i slično. Da se svi resursi usmere na investicije. Posledice takve politike bi bile ovo: ograničavanje uvoza i potrošnje bi smanjilo životni standard u zemlji, smanjilo realne zarade, odnosno količinu stvari koju možete kupiti sadašnjim platama. Zauzvrat, ove investicije bi se u teoriji (ne u smislu ekonomske teorije, nego u smislu Katićevih lepih želja) dugoročno isplatile i donele neku veću buduću korist. Znamo da bi se isplatile više od sadašnje privatne potrošnje zato što bi država upravljala njima bolje nego što vi sada upravljate svojim platama. Vi što kupujete kinesku robu, to ćemo vam uzeti, pa ćemo dati državi da ulaže u prave stvari, da bi vama u budućnosti bilo bolje. Znate, Mrkonjić, Bajatović i ekipa, Velja Ilić i kapitalne investicije, Dinkić sa žičarama i hotelima, Dulićevi sajtovi, vizionarski projekti Fonda za razvoj, sve provereni recepti. Eto na to se svodi i to su realne posledice predloga ne samo Katića nego i gomile drugih komentatora kojima smetaju privatne banke, uvoz i potrošnja, a voleli bi da vide više državno vođenih "razvojnih" ulaganja uz obavezno osnivanje državne razvojne banke.