Pages

03 February 2010

Ustanimo protiv lobista i dajmo im subvencije

"Moramo ustati protiv specijalnih interesa, ujediniti republikance i demokrate i izglasati Zakon o poljoprivrednim subvencijama odmah!"

To je stvarno citat decenije, kao što kaže ova blogerka. U pitanju je Barak Obama iz 2007. godine. Obama ne kaže doslovno "zakon o poljoprivrenim subvencijama" nego samo "farm bill", ali zna se o čemu se u tom zakonu radi.

Evro debata

Nekoliko linkova za one koje zanima mogućnost prelaska na evro:

1. Viceguverner Bojan Marković kaže da bi unilateralno prihvatanje evra pokvarilo odnose sa EU. Takođe kaže da bi to ekonomski bilo loše za Srbiju.

2. ECB se zaista protivi unilateralnoj evroizaciji. Iz izlaganja Jirgena Starka, člana izvršnog odbora ECB, moram da priznam da mi nije jasno zašto. Pročitajte sami, pa donesite zaključak. Ako shvatite, molim vas da mi objasnite u komentaru. (Ovaj argument da to možda nije dobro za nas mi je jasan, ali mi nije jasno kakve moguće negativne posledice po EU može da ima ako neka zemlja prihvati evro. To bih voleo da mi neko objasni. Zar za njih ne bi bilo najbolje moguće rešenje da mi ovde masovno spaljujemo evro?)

3. Tekst Krištofa Rubinskog, potpredsednika Poljske centralne banke, od pre 2-3 godine.

4. Jedan pogled iz Bugarske - "Kako razvaliti ogradu evro zone"

5. Working Paper Maria Nutija, Costs and Benefits of Unilateral Euroisation in Central Eastern Europe, citat iz teksta: "Otpor prema unilateralnog evroizaciji u Briselu i Frankfurtu nema nikakvo pravno ili ekonomsko opravdanje."

6. Ovo deluje veoma zanimljivo - "The Unilateral Euroisation Debate in Central and Eastern European EU Accession Countries", ali ne bih da plaćam 25 dolara.

Cinizam i socijalizam

Brajan Kaplan danas postavlja pitanje o kojem sam i sam dosta razmišljao - zašto narod mrzi političare, ali ne odustaje od socijalizma? Mislim, logika je meni kristalno jasna - ako smatraš da su političari korumpirana bagra, koja samo gleda kako da se nakrade, kako onda možeš da se protiviš privatizaciji EPS-a?

Prosečan srpski birač verovatno ima mnogo lošije mišljenje o srpskim političarima nego ja, a opet sam ja taj koji im ne bih prepustio da nam se mnogo mešaju u život. Meni je tu paradoks očigledan. Kako velika većina ljudi izlazi na kraj sa time? Ponudiću dva odgovora.

Prvo, većina ljudi smatra da je lako rešiti državne probleme, samo ako je lider pošten i ako postoji volja (koliko puta ste čuli da neko kaže - "ma samo kada bi me pustili da budem predsednik jedan dan, sve bih ja to doveo u red"). U mom pogledu na svet, glavni problem nije u poštenju, već u neznanju i nezainteresovanosti. Zato ja mogu da istovremeno smatram da je Tadić sasvim pristojan čovek, ali da mu ipak ne bih poverio EPS na upravljanje. Sa druge strane, birač koji o političarima ima najgore moguće mišljenje, opet može da bude protiv privatizacije EPS, jer on smatra da će EPS super da funkcioniše, samo da na vlast dođu "pravi ljudi" i "pohapse ove lopove". Za njih problem upravljanja državom nije sistemski i fundamentalan, već prosto personalan. Oni "vide" da su sadašnji i većina prethodnih političara loši, ali veruju da će se pojaviti neki novi, bolji, da će narod prepoznati njihov kvalitet, izabrati ih i staviti u poziciju da "zavedu red".

Druga razlika je u tome što ja ne vidim "institucije", već vidim ljude. Za mene je nezamislivo da neko mrzi vojna lica, a poštuje "vojsku", na primer. Vojska, kao takva, ne postoji, ona je skup ljudi. Naravno, postoji neka tradicija, neka reputacija, ali ako voliš vojsku kao instituciju samo zbog njene tradicije, onda u stvari voliš neku staru, raniju, nepostojeću vojsku, a ne ovu današnju.

Isto važi i za ostale državne organe. Ako mislim da su ministar, državni sekretari, pomoćnici ministra i birokrate u nekom ministarstvu korumpirani, nekompetentni i nezainteresovani, ja onda nikako ne mogu da imam poverenja u to ministarstvo. Veliki broj ljudi to očigledno može - da nema poverenja u ljude, a ima poverenja u instituciju.