Pages

31 March 2011

Samo sloga Amerikanca spasava

Nema veće sloge i ljubavi na ovom svetu nego između progresivaca i neokonova. Bill Kristolova (bivši komunista, sadašnji socijal-demokrata, i papa neokonzervativizma) oda voljenom vođi Baraku Huseinu Obami, posle intenzivnih konsultacija sa istim o Libiji, na Obamin zahtev! Ovde.

P.S. Još jedan velikan neokonzervativizma, John Yoo, takođe je oduševljen Obamom, i misli da je sve ok sa njegovim ratom u Libiji u smislu ustavnosti, i čak ga kritikuje što je odlagao stvar tražeći saglasnost od UN. Američki predsednik može da ide u rat kad god hoće, gde hoće i u bilo koje svrhe, bez da pita Kongres. Tom Woods razbucava tu doktrinu ovde.

Sasvim originalno zapažanje

Da sam danas emigrirao iz Srbije i raskinuo sve veze sa istom ne bih znao da u Srbiji nema levičarskih partija. U zemlji u kojoj se na svete krave države blagostanja troši više od pola budžeta, a subvencije daju šakom i kapom meni ostaje pitanje kako je moguće otići više u levo, a da se ne ode i od minimuma pameti. Blago meni u liberalno-konzervativnoj Srbiji.

Mentoring

Država nudi besplatnu uslugu mentoringa.
Raspisan je konkurs na kojem će biti izabrana 150 preduzeća, kojima će država dati besplatne savete o tome kako da poboljšaju poslovanje. Vest je štura, pa ne znamo ko tačno deli ove savete. Ako država plaća profesionalne biznis konsultante, onda je to još jedna šema za pomoć omiljenoj konsultanskoj kući preko leđa poreskih obveznika, a pod maskom pomoći preduzećima.

Ali na to smo navikli -- mene više brine druga, gora opcija, da država direktno, preko svojih zaposlenih savetnika deli savete preduzećima. Na stranu što se za to niko neće javiti, čak i ako je besplatno, nije nemoguće da su tako nešto smislili.

Sećam se razgovora sa nekim prijeteljima iz SIEPA, Agencije za promociju izvoza, koja osim što daje subvencije zapošljava i konsultante da savetuju izvoznike. Pitam ih šta to vi njih savetujete, oni mi kažu objašnjavamo im kako da urade marketing, pripreme proizvod za izvoz i te stvari. Ja pitam kako to da vi koji radite u državnoj službi, nikad se niste bavili tim (ili bilo kojim) biznisom, znate bolje od tih izvoznika kako da prodaju sopstveni proizvod -- oni mi kažu ne razumeš, nisi video te ljude, to su prosti, neškolovani ljudi koji nemaju pojma ni o čemu. Da si ih upoznao sve bi ti bilo jasno.

Da vidimo sada. Pokušajte u Srbiji da otvorite jedan kiosk, da samo kupujete i prodajete potrošnu robu. To uopšte nije lako. A sada zamislite kako izgleda pokrenuti neku proizvodnju, uspešno prodavati u zemlji i napredovati toliko da čak počnete i da izvozite. Svaka firma koja uopšte razmišlja o izvozu je po definiciji veoma uspešna. Pa bili njihovi vlasnici školovani ili neškolovani, za to je potreban jako visok nivo specifičnog znanja i sposobnosti.

Zašto su ti izvoznici slušali državne savetnike ne znam, ali pretpostavljam da se radilo o paketu, da su morali da sarađuju ne bi li dobili izvozne subvencije, plaćene prezentacije na stranim sajmovima ili neku drugu materijalnu podršku.

Mentoring koji sada država pokreće može imati dva ishoda -- ako država direktno savetuje a usput ne nudi i neku konkretnu materijalnu korist, niko se neće javiti. Ako država unajmljuje konsultansku kuću da bi o državnom trošku savetovala preduzeća, to onda nije pomoć preduzećima, to je pomoć konsultantima.

Kamate

Hteo sam da skrenem pažnju na jednu pojavu o kojoj se u Srbiji veoma malo priča - troškove kamata na javni dug.

Osnovni problem je to što troškovi kamata veoma brzo rastu, iako javni dug ne raste tako brzo. Otprilike, javni dug je porastao sa oko 30% BDP na oko 40% BDP u prethodnih par godina, a troškovi kamata su porasli sa oko 16,5 mlrd dinara u 2008. godini na čak 55 mlrd u 2011, dakle veći su za 3,5 puta. Delimično, to je posledica depresijacije dinara, a delimično se može objasniti višim nivoom javnog duga. Teško je znati precizno koliki je efekat ova dva faktora, ali otprilike se može reći da ta dva faktora možda mogu da objasne 30-40% ukupnog povećanja (dug porastao za 30%, dinar oslabio za 25%, očekivali bi smo na osnovu toga da troškovi kamata iznose oko 30 mlrd). 

Otkud onda 55 mlrd? U suštini, radi se o tome da otplatu starog, jeftinog duga refinansiramo novim, skupljim kreditima. Jednostavno, Srbija se, do pre 2-3 godine, uopšte nije komercijalno zaduživala. Svi krediti su dolazili od međunarodnih finansijskih institucija (Svetska banka, EBRD, EIB), koji su relativno povoljni, a veliki deo javnog duga su činile obveznice po osnovu stare devizne štednje. Od pre dve-tri godine je država  počela komercijalno da se zadužuje, premija za rizik je visoka, pa je i kamatna stopa relativno visoka.

Možda samo da objasnim jednu stvar. Otplata glavnice kredita ne ulazi u budžet, već ide "ispod crte". To znači da država, čak i ako ima izbalansirani budžet, treba da se zadužuje kako bi otplatila dospelu glavnicu, odnosno da stalno refinansira dug. Potrebno je da država ostvaruje suficit da bi mogla da smanjuje dug. Dakle, čak i da nije bilo deficita u prethodne 2-3 godine, troškovi kamata bi se značajno povećali.

Dobro, zašto je sve to bitno? Iz nekoliko razloga.

1. Ako nemaš suficit, nema jeftinih kredita. Koliko god kredit bio inicijalno jeftin, ako ne planiraš da ga vratiš iz suficita (ili iz prihoda od privatizacija), već planiraš da ga refinansiraš, on na dugi rok nije jeftin. To ne znači da se ne treba zaduživati, naravno da pod nekim uslovima zaduživanje ima smisla, ali su ti uslovi restriktivniji nego što se obično misli.

2. Sadašnji mehanizam merenja javnog duga (kao količnik nominalnog iznosa javnog duga i nominalnog BDP-a) nije adekvatan, jer ne uzima u obzir troškove servisiranja duga. Pretpostavimo da imamo dve zemlje, obe sa dugom od 40% BDP-a. Ako je jedna dužna svih 40% Svetskog banci po IDA uslovima (praktično nema kamate), a druga duguje privatnim bankama uz prosečnu kamatnu stopu od 8%, očigledno je da je druga zemlja u težoj situaciji.

3. To znači da je i naš Zakon o budžetskom sistemu, u delu koji se odnosi na fiskalnu odgovornost prilično neadekvatan, jer on samo limitira učešće nominalno izraženog javnog duga u BDP. To jeste praktično prepisano sa Zapada, ali na Zapadu je ceo javni dug "tržištan". Za zemlju poput Srbije, koja upravo prolazi kroz tranziciju sa jeftinog na tržišno zaduživanje, sistem koji ne prepoznaje veliku razliku između različitih uslova kreditiranja nije dobar. Morao bi da se računa javni dug i kao diskontovana vrednost budućih otplata. Da se dug i tako računa, videlo bi se da je porastao mnogo brže u prethodnih par godina.