Pages

22 December 2009

Kopenhagen i suton klimatske neuroze

Mada znam da se od ekološkog dopisnika TR to očekuje, zgusnute obazveze mi nisu dozvolile da komentarišem zbivanja vezana za aferu popularno nazvanu "Klajmatgejt", kao i propale pregovore svetskih lidera o daljem smanjenju emisija CO2 u Kopenhagenu. Danas ću nešto reći o Kopenhagenu, a narednih dana više o skandalu decenije sa objavljivanjem privatne email prepiske vodećih klimatologa iz Britanije i SAD.

Što se Kopenhagena tiče, stvar je neslavno propala. Posle 10ak dana odurnog cirkusa gde su koljači i diktatori poput Čaveza, Moralesa ili Mugabea dobijali za svoje napade na kapitalizam frenetične ovacije i aplauze od zapadnih NGO zombija, divljanja anarhista i drugih sličnih ludaka po ulicama itd, konačni rezultat koji je proizišao iz cele galame je predstavljao razočarenje za iskrene vernike. Od svih obećanja i pretnji dekarbonizacijom svetske privrede koje su izricane nedeljama pred samit , "istorijski dogovor" postignut između SAD i vodećih zemalja u razvoju je jedno veliko ništa: maglovito obećanje finansijske pomoći nerazvijenima od 100 milijardi u narednih 10 godina, bez specifikacije ko će da plati, koliko, kome i pod kojim uslovima, nikakve konkretne kvote za smanjenje emisija, nikakav obevezujući sporazum i nikakav mehanizam za kontrolu sprovođenja istog. Bazično, na užasavanje ekoloških frikova širom sveta, politički lideri su se dogovorili da nastave da se dogovaraju dogodine u Meksiko Sitiju. To je dobra vest za sve nas. Sa vrlo izglednim debaklom demokrata na izborima za Kongres i Senat dogodine, i vrlo izglednom daljem istrajavanju kineskih komunista u odbrani zdravog razuma i svetskog kapitalizma od Zapada, šanse da će eko-industrijski kompleks biti u stanju da napravi neku veću štetu znatno opadaju.

Ne verujem da je objavljivanje egzaktnih dokaza da IPCC ne predstavlja "konsenzus 3000 vodećih naučnika", već zaveru šačice politički motivisanih prevaranata, igralo neku veću ulogu u ovome. Politički razlozi su bili odlučujući. Interes Kineza, Indusa i ostalih da nastave sa ekonomskim razvojem se sudario sa željom zapadnih mondijalista da kreiraju svetsku vladu. Glavni cilj Kopenhagena nije bio da se donese sporazum o redukciji CO2, nego da se obezbedi nezavisno finansiranje birokratije UN, da ne moraju da zavise od hirovitog američkog Kongresa. U prvom draftu sporazuma iz Kopenhagena je bilo predviđeno da se uvede porez na finansijske transakcije svuda u svetu iz koga bi se finansirali programi UN. KLimatski pregovori su bili samo povod za ono što zapadne socijalističke elite pokuašvaju pod raznim izgovorima da ostvare tokom poslednjih decenija: da od orgranizacija poput UN, MMF ili Svetske Banke, naprave jezgro buduće svetske vlade. Da bi se opravdala potreba za svetskom vladom, morao se naći "svetski problem" koji zahteva globalno upravljanje. To je najpre bilo svetsko siromaštvo, pa neželjeni efekti globalizacije, pa razne druge stvari. Ali klimatske promene su prosto idealan kandidat za to. Ima li išta globalnije od klime i prirode? Mnogi političari su govorili o Kjotou kao začetku globalnog svetskog upravlajnja, a jedan od bivših šefova IPCC je sasvim kenedijevski izjavio da "ne treba da se pitamo šta mi možemo da učinimo za klimatske promene, već šta klimatske promene mogu da učine za nas". Naravno, posao svetske vlade bi bilo ono što je posao nacionalnih vlada u viđenju svih socijalista - da redistribuiraju bogatstvo, to jest da ga "šire unaokolo" kako bi se izrazio američki predsednik. Opravdanje se izmenilo u odnosu na ranija vremena - razlog zašto su milijarde i milijarde državnih transfera sa Zapada ka nerazvijenom svetu potrebni, i zašto je potrebna svetska vlada da ih administrira, nije više "dug zbog kolonijalizma" kako je to bilo popularno u 1960im i 1970im godinama, nego sada "klimatski dug". A da biste osigurali napredak vaše agende morate toj svojoj svetskoj vladi u zametku da date nezavisno finansiranje, kroz globalne poreze.

Sve je to propalo u Kopenhagenu, jer Kinezi i Indusi nisu pristali na obavezujuću dekarbonizaciju, i nisu bili impresionirani obećanjima finansijske pomoći koja treba da nadomesti odustvo ekonomskog rasta. Uvek kad vidim kako kineski komunisti spasavaju kapitalizam od ludaka sa Zapada setim se primopredaje Hong Konga kada je Kris Paten, tadašnji guverner ove kolonije pokušao kineskom namesniku poslatom iz Pekinga da objasni prednosti državnog penzionog osiguranja, a ovaj mu odgovorio da "gospodin guverner može svoje skupe evrosocijalističke ideje da sprovodi kući o trošku svojih poreskih obveznika". Verovatno su delegati iz Pekinga, Delhija i ostalih sličnih azijskih centara rekli Obami, Braunu i ostalim zapadnim socijalistima da svoju klimatsku neurozu mogu da leče kući, o trošku svojih poreskih obveznika.