Pages

24 September 2015

Docnja

Naš narod kaže sve u svoje vreme. Ko, na primer, ne stekne iskustva u mladosti, ponaša se kao blesa kada uđe u srednje godine. Jer nije uradi(o)-la neke stvari na vreme. Ko ne štedi kada može da radi i stvara, zavisiće od tuđe milosti ili će morati da radi do kraja života (što je odličan izbor, ali samo ako zdravlje dozvoli). Svako propuštanje da se stvari urade na vreme ispostavlja cenu s protokom vremena. Takođe, kada se nešto radi prerano, može biti protkano određenim opasnostima, pa tako onaj čuveni pevac završi u supi. I takvih je pevaca mnogo. Međutim, kada je pevac u pravu on ima satisfakciju, posebno ako supa nije bukvalna. Kada zakasniš, satisfakcije uglavnom nema.
Srbija je danas zemlja koja plaća cenu kašnjenja, a samo kašnjenje je plod činjenica da Srbija nije znala šta hoće (kao što ne zna ni sada), pogotovo nije imala jasne predstave koja je cena kašnjenja u donošenju odluka i još više kašnjenja u činjenju odgovarajućih poteza da odluke postanu nešto više od puke izjave o namerama.
Ovih septembarskih dana dobili smo fakturu za kašnjenje. Faktura, na sreću nije skupa, moći ćemo je preživeti. Platićemo je sigurno, posebno jer se malo pitamo, a ako imamo pameti razmislićemo kakve sve fakture mogu stići i kakvi svi razvoji događaja mogu snaći jednu zemlju u kašnjenju koja ne zna šta hoće, a sve mi se čini više ne zna i šta neće. Posebno je teško pala činjenica da nam fakturu lično donosi jedna od najnebitnijih zemalja EU, koja ima ekonomiju slično raspalu kao Srbija, koja je i sama bila drastičan primer kašnjenja, ali koja je na kraju stigla gde je naumila. Još teže je što je svima valjda jasno da nam takve fakture može ispostaviti kolikogod puta bude htela (naravno u granicama svoje relativne beznačajanosti u EU, a opet veće značajnosti u odnosu na Srbiju).
Da je Srbija znala šta želi mogla je izabrati jedan od tri puta: (1) da bude deo Evropske Unije (2) da bude neutralna (3) da bude deo ruske zone uticaja. U suštini pomalo je odabran put 1, tu i tamo se maštalo o putu 2, uz izvesna koketiranja sa putem 3 koji nikada nije bio ozbiljna opcija osim za plaćanje kroz poklanjanje srpskih resursa u cilju nastavka naše politike prema Kosovu, gde, za promenu, opet nismo znali šta hoćemo. Odnosno, možda smo i znali, ali nije bilo nikog na celom svetu ko bi nas u tome podržao. A realističnost je pretpostavka svake politike.
Kako smo izgubili 15 godina, a vreme su gubili jednako svi koji su vodili Srbiju, Hrvatska nas je pretekla i može da se ponaša onako kako se ponaša. I Mađarska. I bilo ko drugi. Mi možemo samo da se pozivamo na principe na kojima počiva EU i nadamo se da će nas kao nekoga ko kasni i grebucka na vrata Unije uvažiti. I to je kraj. Ali to je i najmanji problem politike kašnjenja. Zamislimo da se nadvila neka veća opasnost. Koju isto tako danas ne možemo predvideti, baš kao što krajem 2010. godine niko nije predviđao da bi nam mogle doći izbeglice iz Sirije i oni koji se u njih maskiraju. Koje mi instrumente imamo? Kako bi branili našu slobodu? Kako bi zaštitili naše interese? Ko bi nam pomogao? Koliko bi nas rešenja i instrumenti koštali? Odgovora nema, kvazi odgovori se menjaju, a kvalitet istih opada. Ako se pogleda mapa, Srbija 100% zavisi od toga kakve će odnose imati sa EU (ako se gleda kvalitet života njenih građana i ako želiš biti realističan). Da smo imali dovoljno državništva i da smo postali deo EU danas ne bi bili tu gde jesmo i imali bismo instrumente i garancije. Danas na papiru imamo više mogućnosti i većinu možemo okačiti mački o rep. Drugo polje gde smo katastrofalno podbacili  je članstvo u STO. Danas kukamo kako je nekome palo na pamet da narušava sporazume koje imamo sa EU i da nam donekle podiže i troškove vezane za uživanje slobode trgovine u CEFTA. S druge strane kolosalno nas nije interesovalo da budemo deo svetskog mehanizma osiguranja slobodne trgovine. 15 godina smo gubili vreme, čekali, sada smo deo malog kluba egzotičnih država koji nisu deo svetske slobodne trgovine. Setili smo se slobode trgovine, kao zemlja koja mora da izveze i uveze barem 60-70% BDP da bi se dinamično razvijala, kada su nas tome naučile izbeglice iz Sirije na posredan način. Sve u svemu, platili smo cenu, naša je sreća da cena nije prevelika.
Put 2 je danas nerealan jer nemamo čime. Jedini model neutralnosti (mada je bolja reč suverenost) koji bi bio održiv je da posedujemo veliko unutrašnje tržište pa da se ponašamo kao Turska ili da smo u stanju da platimo svoju armiju (a sve nam govori da nismo) i da nastavimo da sarađujemo sa nekim ko bi nam bio kišobran u slučaju bezbedonosnih problema, kao, na primer, Švajcarska ili Norveška. Mi nismo ni blizu zadovoljili pretpostavke da krenemo tim putem. Ne postoji šansa da ćemo biti u stanju da sami garantujemo svoju slobodu sa razumnom sigurnošću u doglednom periodu. I u svakom tom modelu suverenosti za male države (jer ne možemo biti Turska), uska saradnja sa Unijom je pretpostavka, a dilema članstva i nečlanstva je tehnička. Svaka opcija lažne neutralnosti u našem slučaju vodi ka potpunom urušavanju suverenosti što se dešava na naše oči kroz poklanjanje najvrednijih reusursa, raspad institucija uz blagoslov nama najbitnijih država, gušenje medijske slobode i demokratije. Poslednja linija odbrane suverenosti u toj konstelaciji je ogroman trošak potpunog preuzimanja iste od strane neke druge zemlje, što je užasan koncept. U ovom trenutku, mi kao deo evropske porodice naroda bi imali više suverenosti u svojim rukama, nego kao zemlja koja svako malo pravi probleme na periferiji. Koliko ćemo se zaista pitati o svojoj zemlji zavisi od nas, a ono što trenutno radimo nas dugotročno vodi ka minimalizaciji suverenosti, bili ili ne bili deo EU.
Nije mi namera da načinjem temu da će međunarodna podrška putu Srbije ka EU uz istovremeno negiranje temeljnih principa EU i  uništenje institucija i ekonomije u Srbiji dovesti do još većih problema u Srbiji. Naše je pitanje kako smo dospeli u takvu poziciju i to pitanje treba uputiti onima koji su nas doveli ovde gde danas jesmo tokom jednog mnogo jednostavnijeg i nama naklonjenijeg vremena. Situacija je teška, ali nam izlaz nije u emotivnim reakcijama najnižeg nivoa.
Put 3  nije ozbiljan kada smo okruženi članicama EU, kada sa EU+CEFTA imamo preko 90% trgovine, kada nema jasne trase ruskog puta osim nabacanih teza lišenih fakata i ozbiljne analize. Nije realan ni zbog ekonomske slabosti Rusije, a posebno zbog toga što je Rusija pokazala na primeru njoj najbližih zemalja koliko joj nije stalo do njihove suverenosti. Na stranu što naši ljudi ne idu da žive u Rusiju, nego u EU, ne konzumiramo rusku kulturu, niti ijedan proizvod osim energenata, a u Rusiju izvozimo vrlo ograničeno jer je režim slobodne trgovine s Rusijom jedan vrlo optimističan termin.
Ako ne shvatimo da možemo doći u poziciju da nam Bože pravde bude svečana pesma, a da Srbiji ostane bez ljudi, a posebno kvalitetnih ljudi, to će nam se vrlo verovatno i desiti. Ako se radujete raspadu EU (koji se neće desiti) zamislite da Srbija sa ovakvim stanjem bude zavisila isključivo od prava sile, a ne sile prava.

Marš poreskih obveznika vol III

Prekosutra, u subotu 26.09. Libertarijanski klub organizuje III Marš poreskih obveznika. Cilj je da se jasno iskaže nezadovoljstvo trenutnim ekonomskim sistemom i visokom i neracionalnom javnom potrošnjom, kao iprethodnih godina, te da se zahtevaju niži porezi. Ove godine je zahtev konkretizovan, time što se traži smanjenje opterećenja rada tako što bi se smanjili doprinosi koje plaća poslodavac za PIO sa 12 na 6pp. Ova mera bi smanjila poreski klin sa 38,9 na 36% (poreski klin ovde izračunat kao procenat od ukupnih troškova rada koji uzima država). Time bi se troškovi rada smanjili, a neto iznosi zarada bi ostali isti, da bi se ohrabrila nova zapošljavanja i formalizacija zaposlenih u neformalnoj ekonomiji. Rupa koja bi se pojavila u već praznom PIO fondu bi bila oko 78 milijardi dinara, što bi trebalo nadoknaditi većim transferima iz budžeta, a ta sredstva bi se oslobodila nizom ušteda i reformi, pre svega smanjenjem subvencija i reformom finansiranja lokalne samouprave. Detaljniji plan se može videti na sajtu Libeka.

Kampanja za ovaj Marš se vodi ozbiljno online, te na Facebook stranici Libeka možete videti zanimljive ilustracije i vizuale.

Dođite u neograničenom broju, da zahtevamo niže poreze i odgovorniju državu! Park Manjež, u 12h. Protestna šetnja će ići Reesavksom i Masarikovom, potom Ulicom kneza Miloša do Ministarstva finansija.