Pages

05 November 2015

Američki izbori - Cruz vs Rubio

Republikanski preliminarni izbori naredne godine su najzanimljiviji od svih koje sam ja do sada pratio (a to je od 2008 naovamo). Iako dva autsajdera (Donald Trump i Bnn Carson) još uvek vode u anketama javnog mnenja konsenzus je da će se na kraju bitka za nominaciju odlučiti između dva Amerikanca kubanskog porekla, senatora Ted Cruza iz Teksasa i senatora Marca Rubija sa Floride. Ako je to slučaj, Republikanska stranka će imati ubedljivo najboljeg kandidata za predsednika posle Ronalda Reagana.

Najnovija debata koju su vodili repubikanski kandidati je to pokazala. Rubio i Cruz su ocenjeni kao jasni pobednici i to se odmah pokazalo na ispitivanjima javnog mnenja gde je rejting obojice odmah značajno skočio, a Cruz se već značajno približio Carsonu i Trumpu u Ajovi gde se održavaju vrlo značajni prvi preliminarni izbori sledećeg januara. Najviše pažnje su privukli vrlo ekeftan napad Ted Cruza na pristrasnost medija i jednako efektan (kontra)napad Marca Rubija na Jeb Busha, U ovom trenutku izgleda da je to bio "poslednji ekser u kovčegu" Bušove ionako klimave kandidature.

Međutim, za mene je ubedljivo najimpresivniji aspekt debate bio ekonomski program Teda Cruza. U poređenju sa njim, Ron Paul izgleda kao umerenjak: Cruz se zalaže sa ukidanje progresivnih poreza i flat tax od 10% sa sve preko određenog praga dohotka, i 16% porez na profit. Porez na "platni spisak" iz koga se finansiraju starosne penzije bi takođe bio ukinut. Jedna od posledica ovoga je drastično uprošćavanje poreskog sistema koje omogućava ukidanje IRSa (da, Cruz eksplicite zagovara ukidanje IRSa!). Druga još dramatičnija posledica je potkopavanje sistema državnog penzionog i zdravstvenog osiguranja. Cruz predlaže da se formiraju univerzalni lični štedni računi, što znači da bi do iznosa od 25 000 dolara godišnje ljudi mogi da štede za tačno određene svrhe (zdravstveno, penziono osiguranje itd) bez plaćanja poreza. Ovo je najelegantnija "puzajuća" privatizacija penzionog i zdravstvenog sistema koju sam ja do sada video. Prosto, upakuješ je (kao što i treba, i kao što i jeste) kao davanje izbora mlađim pojedincima da štede za sebe, uz potpunu zaštitu penzionih prava starijih. Bez ikakve priče o "privatizaciji" (što je omogučeno potpunim ukidanjem poreza za penzije, te nema priče o tome koliki procenat poreza se preusmerava na privatne račune) Svako voli da ima svoje pare, a ne nejasna obećanja od političara da će im nešto dati za 30, 40 ili 50 godina.

Dodatna pozitivna stvar koju je Cruz saopštio u toj debati je vezana za monetarnu politiku. Naime, zalaže se za reviziju poslovanja Feda, razmatranje povratka zlatnom standardu, a kao "minumum" drastično smanjenje diskrecije Feda i ograničavanje na obezbećivanje stabilne vrednosti dolara. Kategorički je protiv QE, i ustvrdio je, sasvim u stilu Austrijanaca, da je Fed kriv za balon nekretnina  i da je bio važan faktor krize 2008.

Što se tiče spoljne politike, Cruz opet ima najbolju moguću poziciju: kritika intervencije u Libji, odricanje "izgradnje nacija" u Iraku i Avganistanu, uz zalaganje da se stane ukraj ISISu. Uz mnogo oštriji stav prema Putinu i kineskim komunistima (pokušavam da zamislim lični susret Cruza i Putina, ili Cruza i kineskog šefa partije, to svakako ne bi izgledalo ovako). Zalaže se za pojačanu saradnju sa zemljama Istočne Evrope poput Poljske i baltičkih država i obnovu raketnog štita koji su Buš i Obama napustili u naivnoj veri da će time odobrovoljiti Putina.

Cruz je apsolutna noćna mora kako za levičare tako i za republikanski establišment (pogledajte jednu dugu ilustraciju zašto). Čovek sa inteligencijom od verovatno 140 ( i fotografskim pamćenjem, kako čujem), debatni šampion i jedan od najboljih studenata na Prinstonu, sa briljantnom pravničkom karijerom pre ulaska u politiku i apsolutno nepotkupljiv i neustrašiv. Ako treba biće sam protiv celog Senata, i neće se povući nimilimetar ako smatra da je u pravu. Ne znam da li će postati predsednik, ali moje uverenje da ako postane to će biti najbolji američki predsednik posle Grovera Clevelanda.

Dodatni izvor optimizma u svemu ovome je što glavna alternativa, Marco Rubio, takođe uopšte nije loš. U većini ideoloških stvari, Rubio je vrlo visoko na svim listama konzervativnih i libertarijanskih organizacija koje rangiraju političare, odmah iza Cruza, Mike Lee-ja i Rand Paula. Nedavno je izašao sa platformom o energetksoj politici od koje su mediji dobili napad panike. Da protivnik nije Cruz ja bih Rubija smatrao odličnim izborom. U spoljnoj politici je na sličnoj liniji kao i Cruz, i u većini ostalih domena je vrlo solidan.

Postoje dva glavna problema sa njim. Prvi je vezan za njegov odnos prema ilegalnim imigrantima, što meni i nije neki veliki problem, ali bi moglo da bude veliki problem sa konzervatvnim glasačima ako Rubio postane nominee. Naime, ne samo da se on zalaže za amnestiju ilegalnih imigranata (čemu se ogromna većina republikanskih glasača oštro protivi) nego je bio jedna od incijatora propalog zakonskog projekta amenstije poznatog kao plan "ganga osmorice". To je izvor kako njegove popularnosti među članovima republikanskog establišmenta (Privredna komora, RNC, glavni konzervatni mediji i kolumnisti "konzervatnih" glasila u DC) ali i nepopularnosti među konzervativnim i Tea Party glasačima.

Za mene glavni problem u vezi Rubija nije ideologija (gde je uglavnom solidan) nego lični karakter. U istom smislu kome mislim da je Rand Paul problematičan karakter. Svi oni su došli u Vašington na talasu Tea Party revolucije 2010-2012. I Cruz i Lee i Paul i Rubio su bili alternativni, Tea Party kandidati koji su izazvali u prajmeririjma establišment kandidate. DC republikanska centrala je učinila sve da progura svoje ljude i porazi ove mlađe izazivače. Rubiov protiv kandidat je bio guverner Floride Charlie Crist koji je posle poraza od Rubija prešao u demokrate! Ali u vreme izbora uživao je nepodeljenu podršku republikanske "centrale". Ipak, svi oni su uspeli da pobede samo uz pomoć podrške aktivista Tea Party na terenu. time su dokazali politički talenat i hrabrost. Ipak, kad su došli u Vašington vec prvog dana su se pokazale drastične razlike u karakteru. Cruz i Lee su nastavili onde gde je senator Jim Demint (sada šef Heritage Fondacije) stao: da vode nezavisnu politiku i potkopavaju napore establišmenta da iza leđe pravi dilove sa demokratima i perpetuira status quo u pogledu potrošnje, regulacije i javnog duga. Od prvog dana postali su neprijatelji republikanskog establišmenta, demokratskog estalbišmenta i glavnih medija (liberalnih i "konzervatnih" jednako).

Nasuprot tome, Rubio i Paul su od prvog dana prešli "na stranu neprijatelja". Paul je postao blizak sa Mitch McConnellom, republikanskim liderom u Senatu (zapravo to je stara priča: McConnellov čovek je bio menadžer kampanje Ron Paula za predsednika i Rand Paula za Senat. Pametnome dosta.),  Rubio je za svoju kooperativnost i odbijanje da radi zajedno sa Cruzom i Lee-jem brzo nagrađen statusom favorita i atraktivnim mestima u senatskim komitetima: bivši kandidat Tea Party sa Foride, već nekoliko godina je čovek establišmenta. To meni signalizira da je čovek problmatičnih moralnih standarda u politici (što će reći prosečnih standarda) i da treba biti oprezan sa velikim očekivanjima od njega.

Daću vam jednu ilustraciju zašto su ove stvari važne i zašto su vrlo dobar "prediktor" predsedničiih performansi. Zamislite da imamo republikanskog predsednika i onda ga bivši guverner Kalifornije izazove na prajmerijima, koji traju beskonačno i na kraju predsednik na jedvite jade, uz sve moguće i nemoguće prljave trikove pobedi. I onda izgubi na opštim izborima. Zamislite šta bi o tome konzervativnom guverneru rekli mudraci u medijima i stranačkim estalbipmentima danas: isti oni koji Cruza nazivaju kamikazom, palikućom, ekstremistom, itd.

Btw, guverner o kome pričam zvao se Ronald Reagan, a republikanski predsednik koga je izazvao bio je Gerald Ford, a godina njihove borbe za republikansku nominaciju 1976. I George Will, jedan od glavnih republikansih "mudraca" koji danas deli iste lekcije protiv "kamikaza" i "palikuća" naokolo, nazvao je tada Reagana i njegove pristalice "kamikazama". I štaviše 1980, podržavao je Howarda Bakera, "umerenjaka", a ne Reagana. To je kontekst koji treba da imate u vidu svi vi koji mislite da je Reagan bio veliki predsednik, kad razmišljate o izborima i kandidatima u Americi danas.