Pages

19 March 2009

Precenjena nezavisnost

I mediji su stali u red:
Glavni i odgovorni urednik nedeljnika NIN Slobodan Reljić smatra da će pomoć medijima biti neophodna, ali je ujedno izrazio i sumnju da će se država, ukoliko pomogne medijima, odreći učešća u vlasništvu.

Pored toga ispada da je nezavisnost medija uslovljena i željom privrednika da se oglašavaju. Ako je ta pretpostavka tačna onda znači da građanima nije stalo do nezavisnih informacija. Naime, da su građanima nezavisne informacije prioritet onda bi bili spremni da plate više za njih. Pošto niko ne pomišlja da zarad nezavisnost svoje novine prodaje skuplje od nekog ustanovljenog standarda, onda sledi da građani ne cene posebno nezavisne informacije ili bar smatraju da su i sada informacije zadovoljavajućeg kvaliteta.

Pre će biti da je problem isti kao u Americi. Zbog pada ekonomske aktivnosti firmama se više ne isplati da se reklamiraju pa se tamo novine zatvaraju. Čisto poslovni razlozi. Ipak, nekako je lakše tražiti pomoć od vlade ako ih ubedite da su za sve krivi pokvareni tajkuni a ne loša poslovna politika.

Ko kaže da je u Srbiji nemoguće postići konsenzus?

DS, LDP, G17, naprednjaci, radikali, Veljini, svi se slažu - treba da udarimo bogate po džepu!

Da sam bogat, najozbiljnije bih razmislio o otvaranju računa u švajcarskoj banci... Možda bih zakazao i termin u kanadskoj ambasadi za iseljeničku vizu. Ko investira 400.000 dolara, može da traži državljanstvo.

Bojim se da u Srbiji duvaju veoma loši vetrovi - ako si bogat, odmah si sumnjiv da si mafijaš, a možda će uskoro da te nateraju i da nosiš žutu traku oko ruke, čisto da ne bi mogao da prevariš državu i kupuješ u socijalnoj prodavnici, iako na to nemaš pravo.

Voleo bih da se u Zakonu o zabrani diskriminacije našla i odredba da je zabranjeno diskriminisati na osnovu nečijeg bogatstva.

Jasna je meni želja vlade da politički što jeftinije izađe iz krize - bolje je da po džepu udariš 5%, nego 30% ili 50% stanovništva. Problem je samo ako upravo tih 5% stanovništva pravi 20 ili 30% GDP-ja. Ako oni počnu da rade samo 10% manje nego do sada, eto recesije.

Tadić broji samo do sto

Slobodan Antonić opet priča o brojevima. Naspram stotinak članova NVO stajali su milioni vernika, a političari znaju da na izborima odlučuju brojke.... vlada i Tadić izabrali NVO.

Da li to znači da Tadić ne zna da broji ili da Antonić preteruje sa brojem vernika i uticajem crkve? Pre će biti da je ovo drugo.

Projekat od najvećeg državnog značaja

Severna Koreja je, nakon deset godina istraživanja uspela da ovlada tehnologijom kako bi diktator konačno bio zadovoljan - napravili su pravu italijansku picu!

Što bi reko Mel Brooks u Smešnoj strani istorije "It's good to be king!"

Izborni sistem

Velika većina ljudi sa kojima sam razgovarao prethodnih godina na temu izbornog sistema u Srbiji smatra da bi bilo dobro da pređemo na većinski izborni sistem, što bi Srbiju verovatno dovelo do dvopartijskog sistema i jednopartijskih vlada. Jednostavno, stalne ucene od strane malih stranaka, smatraju ovi ljudi, drže Srbiju u stanju političke nestabilnosti. Mnogi takođe veruju da male stranke uspevaju da se dobro "ogrebu" na štetu države i društva.

Što se argumenta o nestabilnosti tiče, on je možda i tačan, ali ja mislim da stabilnost sama po sebi nije vrlina, jer sasvim sigurno ne želimo stabilno loše stanje. Znači, želimo da dobra vlada bude stabilna, ali i da loša vlada bude nestabilna. Meni se čini da je koaliciona vlada bliža ovakvom "idealu" od jednopartijske. Konkretno, koji motiv ima nepopularna i loša jednopartijska vlada da raspiše izbore? Nikakav. Ali, ako je vlada koaliciona, neki član koalicije može da pomisli da će rušenje loše vlade biti popularno i politički profitabilno. A to, valjda, upravo i želimo.

Što se "grebanja" tiče, argument deluje tačan. Ali... Kradu ljudi, a ne stranke. Da li imamo ijedan razlog da verujemo da će 25 ministara iz jedne stranke krasti manje nego 25 ministara iz 4 stranke? Jeste, ako sada uhvate nekoga da krade, njegova stranka može da pripreti izlaskom iz vlade i da tako spreči kažnjavanje. Ali, ako su svi iz iste stranke, značajno opada verovatnoća da će iko uopšte biti uhvaćen, a raste verovatnoća zataškavanja zarad mira u kući i boljeg uspeha na sledećim izborima.

Takođe, nisam uopšte ubeđen u to da bi se prelaskom na većinski sistem smanjile političke tenzije. Verujem da bi tenzije samo postale unutarstranačke. Možda bi se u javnosti stekao privid stabilnosti, ali bi stranački organi imali pune ruke posla da reše unutarstranačke sukobe. Mislim da nije dobro da se suštinske rasprave o državnoj politici vode daleko od očiju javnosti, na nekim partijskim sastancima. Javna rasprava ministara o nekom pitanju mnogima smeta. Meni lično ne. Ja ne vidim ništa loše u tome da različiti ministri imaju različite stavove o određenim pitanjima i da te stavove javno iznesu, PRE nego što se donese odluka. Kada se odluka donese, razlika ne bi smelo da bude.

Jedan od bitnih argumenata za prelazak na većinski sistem je što bi to svakako dovelo do boljeg funksionisanja parlamenta jer poslanici više ne bi (toliko) zavisili od svoje stranke, već bi predstavljali određenu opštinu. Samim tim, morali bi dobro da razmisle pre nego što urade bilo šta nepristojno.

A to i jeste jedna od ključnih manjkavost postojećeg sistema, to što poslanici nisu nikome odgovorni osim šefu stranke, koji ima njihovu potpisanu ostavku. Poslanik nije tu gde je zato što je pametan, elokventan, dobar govornik ili dobar lažov, već zato što je iz nekog razloga simpatičan šefu stranke. Možda zna dobro da priča viceve, ili lepo da peva, ili da organizuje dobre žurke, ili zna da nabavi dobro pečenje, pa ga je predsednik tako zapazio.

Meni se čini da bi najbolje rešenje bilo neko između proporcionalnog i većinskog. Jedna mogućnost je da stranka nema nikakvog uticaja na naknadni izbor poslanika, već da poslanici postaju tačno onim redom kojim su navedeni na izbornoj listi.

Mleko je mnogo skupo

Kaže Ministarstvo poljoprivrede i predlaže limitiranje marže na 5%.

Možda mleko i jeste skupo, ne znam. Ako jeste, to može da bude posledica nekog od sledećih faktora: niska produktivnost i visoki troškovi proizvodnje mleka kod naših farmera, niska produktivnost ili monopolski položaj uzrokovan visokim barijerama ulasku u granu prerade mleka i visokim carinama na mleko, ili visoka marža trgovaca. Visoka marža trgovaca može da bude rezultat visokih troškova prodaje mleka ili monopolskog položaja nekih trgovaca, a koji je uzrokovan visokim barijerama ulasku u granu maloprodaje.

Ministarstvo poljoprivrede ima dosta instrumenata kojima može da utiče na ove faktore - može da subvencioniše uvođenje novih tehnologija na farmama, može da obori carine ili da olakša uslove za otvaranje mlekara, može da preko Ministarstva trgovine i Ministarstva za zaštitu životne sredine i prostorno planiranja predloži usvajanje zakona kojima bi se olakšalo otvaranje maloprodajnih objekata.

Sve u svemu, ograničavanje marži na 5% je loša mera. Ako ništa drugo, otkud znaju da je 5% uopšte dovoljno da se pokriju troškovi čuvanja mleka u frižiderima, ili troškovi vraćanja mleka koje se pokvarilo? Ako 5% nije dovoljno da se pokriju osnovni troškovi, niko neće biti lud da prodaje mleko.