Ekonomistima je poznato Smitovo opovrgavanje doktrine trgovinskog bilansa, po kojoj je bolje izvoziti što više a uvoziti što manje. To Smit naziva "sofisterijom kojom su advokati proizvođača pomutili zdrav razum čovečanstva", a opovrgava je dokazivanjem da svako od nas želi da dobije što više a proizvede što manje, a da "što je mudrost u vođenju jednog domaćinstva jedva može biti ludost u upravljanju velikim kraljevstvom". To bi značilo da je uvoz odlična stvar, a izvoz samo cena koju plaćamo da bi mogli da uvozimo ono što nam nedostaje. Međutim, i danas, 230 godina posle Bogatstva naroda, stara 17-vekovna merkantilistička glupost o štetnosti uvoza dominira glavama i naših i stranih kreatora ekonomske politike.
Želim na podelim sa vama način, lucidan, otrovan i jezgrovit kao i uvek, na koji se Donald Boudreaux potpuno smitovski obračunava sa jednim ovakvim zahtevom u Americi. Pošto je u Washington Timesu jedan analitičar njihovog "Poslovno-industrijskog saveta", ponovo izneo zebnje zbog "masivnog talasa uvoza iz Azije" i "masivnog odliva kapitala i tehnologija ka Pekingu", Bodreaux šalje Washington Timesu pismo sledeće sadržine:
24 September 2006
Editor, The Washington Times
Dear Editor:
By lamenting American imports ("NAFTA highway or new silk road?" Sept. 24), William Hawkins implies that trade's benefits are measured in exports and its costs measured in imports. But if the purpose of economic activity truly were to produce and sell as much as possible in exchange for as few goods and services as possible, workers would clamor to work longer hours for lower wages - and they'd applaud whenever the purchasing power of their wages falls.
I suggest that you test the consistency of Hawkins's belief by paying for all of his future contributions to your newspaper with Monopoly money. If he really believes what he writes, Hawkins will be thrilled to exchange the fruits of his labor for scrip that he can never exchange for goods and services.
Sincerely, Donald J. Boudreaux
Razmišljam - ako bi se ovaj Boudreaux-ov predlog šire primenio, mislim da bi proizvođači Monopola napravili strašne profite u Srbiji!
29 September 2006
Ustav Srbije i decentralizacija
Izgleda da su se političari u Srbiji dogovorili oko Ustava.
Osim Kosova u preambuli, velika polemika je vođena oko pozicije Vojvodine. Na kraju je nađeno rešenje da se obezbedi određena finansijka autonomija Vojvodine, ali ne i sopstvena poreska uprava i prihodi od akciza, što je zagovarala Demokratska stranka, kako kaže Dinkić.
Iako svi nagoveštavaju da su učinjeni pomaci u decentralizaciji, nejasno je šta oni tačno obuhvataju. Da li će pokrajina i lokalne samouprave određivati neke poreske stope i prikupljati poreze, i ako da - koje? Ništa još ne znamo, a meni se nekako čini da tu neće biti velikih promena u odnosu na sadašnje stanje. Bilo bi dobro da se ovo nagađanje ne ostvari.
Međutim, ja ne verujem mnogo da je nešto mnogo učinjeno. DS nije imala nikakav suštinski prigovor na ustavnu centralizaciju Srbije. Njihov jedini motiv da prigovaraju oko Vojvodine bilo je to što su na vlasti u Pokrajini sa Čankovim "autnonomašima", a ovi prete da će da prave probleme, ukljujući i antiustavnu kampanju, ako ne "dobiju veću autonomiju" (pod čim oni naravno misle na veća ovlašćenja vlade u Novom Sadu, ne na spuštanje fisklane vlasti što niže) . Pa su demokrate morale da probaju da im "izboksuju" nešto, videćemo tek šta i koliko.
Osim Kosova u preambuli, velika polemika je vođena oko pozicije Vojvodine. Na kraju je nađeno rešenje da se obezbedi određena finansijka autonomija Vojvodine, ali ne i sopstvena poreska uprava i prihodi od akciza, što je zagovarala Demokratska stranka, kako kaže Dinkić.
Iako svi nagoveštavaju da su učinjeni pomaci u decentralizaciji, nejasno je šta oni tačno obuhvataju. Da li će pokrajina i lokalne samouprave određivati neke poreske stope i prikupljati poreze, i ako da - koje? Ništa još ne znamo, a meni se nekako čini da tu neće biti velikih promena u odnosu na sadašnje stanje. Bilo bi dobro da se ovo nagađanje ne ostvari.
Međutim, ja ne verujem mnogo da je nešto mnogo učinjeno. DS nije imala nikakav suštinski prigovor na ustavnu centralizaciju Srbije. Njihov jedini motiv da prigovaraju oko Vojvodine bilo je to što su na vlasti u Pokrajini sa Čankovim "autnonomašima", a ovi prete da će da prave probleme, ukljujući i antiustavnu kampanju, ako ne "dobiju veću autonomiju" (pod čim oni naravno misle na veća ovlašćenja vlade u Novom Sadu, ne na spuštanje fisklane vlasti što niže) . Pa su demokrate morale da probaju da im "izboksuju" nešto, videćemo tek šta i koliko.
Begović o Crnoj Gori
Kategorija:
Svet
Boris Begović, novopečeni saradnik Independent Instituta, u svom članku na njihovom sajtu, piše o reformama u Crnoj Gori.
Kaže da je precenjen domet ekonomske liberalizacije u Crnoj Gori, i da su "ravnotežne cene" (omiljeni izraz neoklasičara za cene) mnogih uvoznih dobara tamo često više nego u protekcionističkoj Srbiji. A kao dokaz navodi banane koje su u Crnoj Gori skuplje 5% nego u Srbiji. Međutim, u istoj rečenici Begović kaže da se na banane plaća carina od 15%. Ali, to je sad čudna konstrukcija, jer se kao krunski dokaz nedelotvornosti liberalizacije spoljne trgovine u Crnoj Gori uzima artikal čiji uvoz zapravo nije liberalizovan (srednja carinska stopa u Crnoj Gori je 2,5%)!
Dalje, kaže se da je cena tone šećera uporediva s cenom u EU, a da je mnogo viša od cene šećera iz Brazila, a zahvaljujući "monopolskom položaju" uvoznika šećera u Crnoj Gori. Taj položaj "stvara barijere ulasku" za nove konkurente, a "rente" monopolistima, što onemogućava funkcionisanje konkurencije i povećava cene. U tekstu se ne precizira kako su rente tj barijere kreirane - da li je "monopolista" (ili oligopolista") državna firma, ili privatna firma koju država privileguje u odnosu na konkurenciju (recimo režimom dodele dozvola itd), ili pak samo dominantna firma koja ima najveći udeo na tržištu bez pomoći vlasti. Ako su prva dva, onda problem nije u "barijerama ulasku", koje su samo posledica državnog uplitanja, već u samom tom uplitanju u uvoz šećera koje treba ukinuti, a ako je treće onda ne postoji problem, jer su "barijere ulasku" samo drugi izraz za veću efikasnosti te "monopolističke" firme, a "rente" njen zasluženi profit.
Karakteristična ambivalentnost u pogledu toga šta treba uraditi dobro se vidi u Begovićevom članku. Na nivou retorike, sve to liči na kritiku nedovoljne liberalizacije, reformi i otvaranja prema svetu (napada "insajdere", korupciju, netransparentnost, nedovoljnu liberalizaciju čak itd). Ali, kad krene sa "stručnim" opaskama o barijerama ulasku, iskrivljenim "ravnotežnim cenama", konfliktima interesa, "rentama" za koej se ne zna odakle su itd, sve nekako počne da liči na teoriju da Crnoj Gori fali samo jedan dobar, strog ali pravedan i oštro primenjen antimonopolski zakon, da ukloni barijere ulasku i tržište vrati u "ravnotežu", kao i nekoliko "nezavisnih regulatornih tela" da uspostave "transparentnost" i eliminišu korupciju.
U svakom slučaju, zaključujemo zajedno s Begovićem iz crnogorskog slučaja, liberalizacija i reforme su trice i kučine ako cene nisu "ravnotežne" ili "parametarske" bolje reći, a " barijere ulasku" nulte ili minimalne.
Kaže da je precenjen domet ekonomske liberalizacije u Crnoj Gori, i da su "ravnotežne cene" (omiljeni izraz neoklasičara za cene) mnogih uvoznih dobara tamo često više nego u protekcionističkoj Srbiji. A kao dokaz navodi banane koje su u Crnoj Gori skuplje 5% nego u Srbiji. Međutim, u istoj rečenici Begović kaže da se na banane plaća carina od 15%. Ali, to je sad čudna konstrukcija, jer se kao krunski dokaz nedelotvornosti liberalizacije spoljne trgovine u Crnoj Gori uzima artikal čiji uvoz zapravo nije liberalizovan (srednja carinska stopa u Crnoj Gori je 2,5%)!
Dalje, kaže se da je cena tone šećera uporediva s cenom u EU, a da je mnogo viša od cene šećera iz Brazila, a zahvaljujući "monopolskom položaju" uvoznika šećera u Crnoj Gori. Taj položaj "stvara barijere ulasku" za nove konkurente, a "rente" monopolistima, što onemogućava funkcionisanje konkurencije i povećava cene. U tekstu se ne precizira kako su rente tj barijere kreirane - da li je "monopolista" (ili oligopolista") državna firma, ili privatna firma koju država privileguje u odnosu na konkurenciju (recimo režimom dodele dozvola itd), ili pak samo dominantna firma koja ima najveći udeo na tržištu bez pomoći vlasti. Ako su prva dva, onda problem nije u "barijerama ulasku", koje su samo posledica državnog uplitanja, već u samom tom uplitanju u uvoz šećera koje treba ukinuti, a ako je treće onda ne postoji problem, jer su "barijere ulasku" samo drugi izraz za veću efikasnosti te "monopolističke" firme, a "rente" njen zasluženi profit.
Karakteristična ambivalentnost u pogledu toga šta treba uraditi dobro se vidi u Begovićevom članku. Na nivou retorike, sve to liči na kritiku nedovoljne liberalizacije, reformi i otvaranja prema svetu (napada "insajdere", korupciju, netransparentnost, nedovoljnu liberalizaciju čak itd). Ali, kad krene sa "stručnim" opaskama o barijerama ulasku, iskrivljenim "ravnotežnim cenama", konfliktima interesa, "rentama" za koej se ne zna odakle su itd, sve nekako počne da liči na teoriju da Crnoj Gori fali samo jedan dobar, strog ali pravedan i oštro primenjen antimonopolski zakon, da ukloni barijere ulasku i tržište vrati u "ravnotežu", kao i nekoliko "nezavisnih regulatornih tela" da uspostave "transparentnost" i eliminišu korupciju.
U svakom slučaju, zaključujemo zajedno s Begovićem iz crnogorskog slučaja, liberalizacija i reforme su trice i kučine ako cene nisu "ravnotežne" ili "parametarske" bolje reći, a " barijere ulasku" nulte ili minimalne.
Rođendan
Ludwig von Mises, jedan od najznačajnijih ekonomista svih vremena rođen je na današnji dan 1881.
Peter Boettke sa GMU kaže da će, za 50-ak godina kada se bude shvatio njegov značaj, Mises biti ono što je danas Adam Smith. Friedman će ostati zapamćen uglavnom kao popularizator reda Fredericka Bastiata, dok će Keynes biti neki opskurni lik sa čudnim teorijama, kao što se danas misli o Robertu Malthusu.
Ali veliki ekonomista Mises bio je i veliki libertarijanac. Na prvom i osnivačkom sastanku libertarijanskog Mont Pelerin društva se u toku sesije o socijalnoj politici naljutio, ustao i rekao ostalima: "You are all a bunch of socialists!" I napustio sobu u kojoj su bili socijalisti kao Hayek, Friedman, Stigler, itd.
To potvrđuje Friedman, verovatno poslednji živi učesnik originalnog Mont Pelerin sastanka.
Peter Boettke sa GMU kaže da će, za 50-ak godina kada se bude shvatio njegov značaj, Mises biti ono što je danas Adam Smith. Friedman će ostati zapamćen uglavnom kao popularizator reda Fredericka Bastiata, dok će Keynes biti neki opskurni lik sa čudnim teorijama, kao što se danas misli o Robertu Malthusu.
Ali veliki ekonomista Mises bio je i veliki libertarijanac. Na prvom i osnivačkom sastanku libertarijanskog Mont Pelerin društva se u toku sesije o socijalnoj politici naljutio, ustao i rekao ostalima: "You are all a bunch of socialists!" I napustio sobu u kojoj su bili socijalisti kao Hayek, Friedman, Stigler, itd.
To potvrđuje Friedman, verovatno poslednji živi učesnik originalnog Mont Pelerin sastanka.
Jedan smer?
I travelled the route from Far Left to libertarian. I think that quite a few libertarians have travelled that route, and yet I cannot think of anyone who has gone the other direction. This leads me to suspect that:
- Far Leftists and libertarianism have much in common.
- Libertarians know something that Far Leftists do not.
Subscribe to:
Posts (Atom)