Pages

02 February 2013

Odgovornost


Danas me je po ko zna koji put inspirisao ministar za koga uvek pomislim da mu teče poslednji mandat u vladi, a on me uvek razuveri i nastavi da ima neproporcionalno moći nad našim životima u poređenju sa poverenjem koje uživa u biračkom telu. Jedan od osnovnih problema, doduše ne samo srpske privrede, je da za loše rezultate velikih igrača niko nije suštinski kriv, pa je dominatna praksa socijalizacija gubitka. Na taj način veliki se sistemski stimulišu na rizično ponašanje, bilo da su to banke, preduzeća ili paradržavni fondovi, a to rizično ponašanje često je usko povezano sa koruptivnim podsticajima. Da bi Srbiji bilo bolje, jedan od osnovnih postulata bi morao postati: kada firma ne može da finansira dospele obaveze ona ide u bankrotstvo, a vlasništvo nad firmom preuzimaju poverioci. U srpskom slučaju banke. To ne znači da firme više nema. Naprotiv, ona je u rukama banke, koja nema ama baš ništa od toga da raskrčmi firmu i da prođe gore nego što bi prošla kada bi ta firma nastavila svoj život. Ona mora da je restrukturira ili da nađe nekoga ko će to da uradi. Ako to ne uradi kako treba banka trpi gubitak, ako uradi na pravi način banci će biti dobro, a firma nastavlja život sa novim vlasnicima (pretpostavka je da će banka pre ili kasnije prodati tu firmu) koji će verovatno svoj posao da rade bolje. Država ne mora da ulazi u priču, neki socijalni slučaj iz svog poreza ne mora da finansira gubitke velikih igrača, a ja ne moram da slušam kako nam o velikim poslovima i parama govore ljudi koji u svom životu nikada nisu nešto zaradili ni na slobodnom, ni na nešto manje slobodnom tržištu. Zaboravih, ne moram da slušam ni logičke besmislice prema kojima firme dolaze u problem zbog kredita, umesto da se kaže da niko ne bije po ušima da se kredit uzima i da se krediti obično ne mogu isplatiti zato što se firmom loše upravlja, a ne zato što banke neće da budu filantropi, prevashodno jer deponetni banke nemaju takvih želja.

Šta su posledice ovog jednostavnog koncepta. Prvo, akcionari će malo bolje razmisliti kome daju na upravljanje firmu i reagovaće brže kada vide da firma juri u ponor. Menadžeri koji upropaste firmu ili je dovedu u poteškoće lete sa svog posla na vreme. Znajući da im država neće priteći u pomoć, i akcionari i menadžment koga postave mnogo opreznije vagaju svoje poslovne planove i ne srljaju. S druge strane i banke ne dele šakom i kapom pare onima koji su vrlo diskutabilni sa stanovišta kvaliteta, jer znaju da će umesto države morati sami da rešavaju probleme koje su potpirili davanjem loših kredita. Rezultat je da je manje nerealnih pokušaja ekspanzije, manje korupcije, manje relaksiranih banaka i manje firmi koje jure u stečaj zbog igranja sa leveridžom na srpski način. Umesto da socijalni slučaj X daje svoje pare da bi finansirao nerealne poslovne planove velikih igrača, socijalni slučaj X iz budžeta dobija još neki dinar za 'leba i s 'leba, a ministri manje mudruju o apstraktno-filozofskim konceptima socijalnih korpi u saradnji sa najširim krugom stejkholdera. Takođe, znajuči da nema drugog izlaza za loše kredite do ulaska u vlasništvo, banke više ne mogu da zatežu oko reprograma loših kredita znajući da će se pojaviti Gandalf od Vlade, nego moraju mnogo pre da reaguju reprogramom kada vide da im je to bolje od ulaska u vlasništvo, a sam reprogram može da uključuje neki oblik kontrole poslovanja dužnika.

Eto, znam da je ovo preprosto da bi bilo prihvaćeno, ali i to bi bio korak napred. Potom se može krenuti na utvrđivanje broja meseci u godini, da li se može trošiti ono čega nema, da li je bolje imati pravo na papiru ili u praksi i tako dalje....

13 comments:

Anonymous said...

Mislim da u ovom i dalje latentno komunističkom društvu nema te doze zrelosti,da ne samo političari nego i mi kao individue preuzmemo veću odgovornost za mnoge stvari,od ekonomije do Kosova. Uzrok je jasan ko dan,nezreli smo kao društvo jer smo društvo nezrelih koje je KPJ proizvela sistematskom indoktrinacijom pozitivnih prava koje kad su se razotkrila kao šarena laža,baš kao i deca u svojoj infantilnoj potrebi za principom apsolutnog zadovoljstva,bez sposobnosti da podnesemo i najmanji bol.
Sad se nagomilalo toliko bola(nepravdi kaže naš Srbljak) da se posekotina pretvorila u gangrenu(možda ipak pre u više gangrena,od ekonomije do Kosova) a mi nećemo amputaciju. Sabere se još i ta inherentna populistička crta političara,a sve to i dalje samo povećava tu našu nezrelost. ,,A skakavci su nas i dalje jeli,jeli,jeli..."
http://www.borislavpekic.com/2010/03/godine-koje-su-pojeli-skakavci.html

Anonymous said...

"Dva i dva su četiri, ali ima ih koji kažu da je pet, to su mahom vlade."
Život na ledu (dnevnik '84)

Nemanja said...

Slobodan sam da se sastanem sa Misom Bananom ali nisam sposoban da snosim odgovornost.

Cini mi se da je uzrok tog raskide slobode sa odgovornoscu ima duboke korene u plemenskom uredjenju kakvo je danas u Srbiji, a citajuci satiricare, kakvo je bilo i pre 100 godina.Poglavica alijas domacin vrsi kontrolu, te individua smatra da ne snosi posledice svojih dela. Trziste je zaista lek, jer tada dubina dzepova vlasnika poduhvata leci bolest oduzete vrednosti.

Nemanja said...

Evo jos jednog primera sa kreditima u svajcarcima:

Slobodan sam da izaberem povoljniji kredit, tj. ostvarim korist, ali nisam slobodan da snosim odgovornost, tj. troskove.

Aleksandar Stevanović said...

I tu niko vise ne spominje Dinkica koji je naveliko reklamirao tu shemu bez da je ikada objasnio da kredit u svajcarcima ima i neke rizike i da reklamirana kamata od ispod 5% moze da bude velik rizik. Nastranu sto je to + drzavna shema sa subvencionisanjem kamata + burazerska gradjevina digli toliko cenu kvadrata da je bilo bolje platiti "lihvarskih" 8-9% i "dati banci jos dva stana" , nego sa jeftinim kreditom finansirati duplo skuplji kvadrat. A sto je najgore sada loze gradjanstvo da predju iz svajcarca na evre u najglupljem trenutku kada je gornja vrednost zakucana odlukom SNB.

andreas breme said...

Vezano za te kredite u svajcarskim francima, mislim da su banke sebi dale pravo da samostalno odredjuju visinu kamatnih stopa (u skladu sa poslovnom politikom banke). nisam pravnik, mozda cu promasiti terminologiju, ali znam da po zakonu o obligacionim odnosima obaveze ugovornih strana moraju biti odredive tj. jedna strana ne moze drugoj nametnuti obavezu koju naknadno moze menjati bez ikakvih parametara...

naravno, stoji da je ta zelja za prisvajanjem dobiti a nespremnoscu da se snose troskovi u slucaju lose procene dobar primer neodgovornosti, mada je dosta tu odgovorna i NBS a i poslovne banke zbog netransparentnosti.

Aleksandar Stevanović said...

Kod svajcaraca niko nije nametao kamate, niti je problem da ih je neko jednostrano menjao - nije ni bilo potrebe. Problem je sto je glavnica porsla zbog rasta kursa.

andreas breme said...

Koliko znam neke banke su menjale kamate (Komercijalna, Pireus)...

Glavnica nije porasla nego se smanjila, ako se gleda u CHF. Suluda logika je da neko gleda koliko mu je ostalo u EUR da otplati a uzimao je kredit u CHF.

Pa po toj logici svi koji su uzimali kredite vezane za EUR imaju danas vecu glavnicu da otplate nego prilikom uzimanja kredita npr. 2008 godine, ako se glavnica preracuna u dinarima. Mislim da takvih ima mnogo vise nego onih koji su uzimali kredite vezane za CHF. Ako ti je kredit u CHF ili u EUR onda gledas kolika ti je glavnica u tim valutama.

Valutni rizik je druga stvar i svako mora da bude svestan toga i da ratu odredjuje prema mogucnosti a ne prema potrebama.... Ali to je ta prica o odgovornosti za sopstvene odluke...

Secam se kada sam jos neke 2007 cini mi se citao tekst Stiva Henkea u kome upozorava na predstojece jacanje CHF i upozorava da se ne uzimaju takvi krediti.... Mozda je od strane NBS i ministarstva finasija falilo malo vise takvih upozorenja...

andreas breme said...

Speaker,

Nadovezujem se na prepisku sa posta Mars na Drinu:-) i sa zakasnjenjem se zahvaljujem na informacijama o Indiji. Ipak ću se u planovima drzati jugoistocne azije tj. tajlanda i okoline :-)

Bio sam na kracem odmoru (bez lap topa) a na internet sam izasao samo par puta jer su bitni klijenti zahtevali :-). Ko bi rekao da covek moze 10 dana bez interneta... :-)

Speaker said...

@andreas breme
Nema na čemu, Indija jeste malo tvrđi orah, ni ja mu ne pristupam bez izvesne zebnje, a taj jug je još manje zahtevan deo :)) Uzgred, i off topic, ali u široj vezi sa temom odgovrnosti, da li je neko ispratio ili bi možda prokomentarisao ovaj najnoviji spin levičarskih štetočina u kome država tuži privatnu firmu da je "izazvala krizu" :)))
http://dealbook.nytimes.com/2013/02/04/u-s-and-states-prepare-to-sue-s-p-over-mortgage-ratings/?hp

Aleksandar Stevanović said...

Eto ideje za srpsku vladu...

Немања Ненадић said...

Александре, идеја да држава не треба да социјализује губитке фирми и банака је наравно исправна и то држава не треба да чини. Међутим, концепт да "поверилац преузима фирму" је не само једноставан, него и превише поједностављен да би могао да буде решење са описаним ефектима. Прво, фирма која је зрела за стечај најчешће неће бити дужна само (једној) банци него свим живима - држави за порез, радницима за плате, добављачима за робу. Ко онда "преузима" фирму? Сви заједно? Друго, преузимање фирме од стране банке може бити само опција, а никако обавеза коју ће банка да има. Ако је тако, постоје две варијанте - фирма има имовину од које се може наплатити кредит, у којем случају банка нема разлога да преузима пословне ризике, да упознаје и води небанкарски бизнис - довољно је да наплати дуг и настави да се бави својим послом (много више интереса за такав вид преузимања би могли бити запослени или добављачи као доминантни повериоци); и друга варијанта, где фирма нема имовину од које се може наплатити кредит - у том случају банка може да одмери да ли јој се више исплати да наплати макар део кредита или да преузме фирму и уђе у неизвесну игру у којој може на крају остати и без онога што се у први мах може наплатити. Не верујем да би се банке често опредељивале за ту варијанту.

Aleksandar Stevanović said...

Dugovi radnicima su 90% posledica lošeg zakona o radu koji gura firme u velike probleme jer radnike ne mogu da otpuste bez da se još dublje ukopaju. Onda većina odluči da ne plaća plate i da kasni jer zna da ce to narod da pozlati ili se cak upusti u isisavanje kapitala sopstvene firme. Tako se stvaraju velika potraživanja radnika. Stoga je potrebno sistemski isključiti mogućnost da radnici postanu veliki poverioci koji često mogu da unište firmu ako odluče da traže svoja zakonska prava, a put je smisleno radno zakonodavstvo
Država isto tako upravo u ime nakaradnog socijalnog mira neće da naplati od firmi svoja potraživanja, koja su inače posledica visoke državne potrošnje, pa se bukvalno javlja kao poverilac koji je to postao svojim aktivnim nečinjenjem, gotovo na način kao kad bankari namerno daju loše zajmove. Rešenje je da država manje troši i tu mislim najviše na opterećenja koja se odnose na plate. Ako negde ne ide i kada se promeni Zakon o radu i smanji javna potrošnja, država može postati proporcionalni vlasnik, ali da ne ulazi u upravljanje.
Time se dolazi do problema dobavljači vs. banke. Bez gornja dva balasta, gotovo sve bi se rešavalo reprogramom na vreme, a firme bi skoro uvek vredele više kao firme, a ne kao zbir pojedinačnih aktiva.
Moje rešenje ima slabosti koje su navedene, upravo zbog momenata koji su gore opisani. Kako bilo, uvek dolazimo do stare istine, a to je da se reforme rade simultano na celom sistemu ili se ne mogu uopšte uraditi. Zato će kod nas još podugo cvetati korporativni zombilend, a vlasnici će imati podsticaje da se ponašaju kao nedomaćini na prvi pogled.