Pages

28 February 2011

Kako i zašto režimi padaju?

Pitanje je zanimljivije nego što na prvi pogled izgleda. Naime, režim kontroliše vojsku, avione, tenkove, kako goloruka (ili lako naoružana), neorganizovana i neobučena gomila ljudi može uopšte da obori režim?

Ovaj post na blogu Monkey Cage tvrdi da je to zato što nijedan dikatorski režim nije u suštini monolitan, već predstavlja koaliciju različitih grupa ljudi - vojske, policije, tajnih službi, vođa sindikata, biznismena, pa da onda "veštinu revolucije" predstavlja upravo unošenje razdora među te grupe. U tekstu se posebno naglašava činjenica da u diktaturama ne postoji sloboda govora, tako da niko (uključujući i režim) nije siguran u to šta se zaista događa i ko koga zaista podržava. Tu činjenicu može da koristi režim da demotiviše opoziciju, ali kada nastane haos, to se okreće protiv režima.

Sve to me je podsetilo na odličnu knjigu koju sam čitao pre par godina - The Logic of Political Survival. Osnovna teza knjige je sledeća.

Političko preživljavanje zavisi od uspešnog održavanja pobedničke koalicije. Članovi koalicije su iz grupe koju autori nazivaju "selektorat", a koja se sastoji od svih ljudi koji se mogu naći u pobedničkoj koaliciji. U demokratiji, pobednička koalicija predstavlja veliki deo "selektorata", a koji predstavlja praktično sve ljude koji mogu da glasaju. U diktaturi poput severnokorejske, selektorat predstavlja vojska (a pobedničku koaliciju nekoliko glavnih generala), dok je u SSSR-u selektorat predstavljalo članstvo Komunističke partije )(a pobedničku koaliciju Centralni komitet). Po autorima, činjenica da u demokratiji pobednička koalicija predstavlja veliki deo selektorata znači da postoji velika šansa da će određeni član koalicije podržati drugog kandidata na izborima, pa zato lideri nemaju jake veze sa članovima svoje koalicije. U autokratijama, pobedničke koalicije su male u odnosu na selektorat, pa članovi sadašnje koalicije ne mogu da se nadaju da će ih prihvatiti i naredni vođa. To dovodi do jake lojalnosti između članova koalicije.

Sve to znači da, pošto članova koalicije ima malo, svaki od njih može dobro da se "ogrebe" o državu, odnosno vladar vodi takvu politiku koja deli pare i resurse malom broju bitnih ljudi (država pruža privatna dobra malom broju ljudi). Kada je pobednička koalicija velika, vladar to ne može da radi, već mora državna sredstva da koristi za pružanje javnih dobara velikom broju ljudi, ako želi da ostane na vlasti.

Nakon što objasne svoj osnovni model, autori ga u knjizi primenjuju na analizu brojnih izazova sa kojima se vladari suočavaju, poput rata, revolucije, protesta, sankcija i slično.

Jedna od stvari koju autori posebno potenciraju je važnost promene vladara u diktaturama, a do koje može doći i smrću. Tu se nalazi i jedna od najboljih rečenica u knjizi, otprilike "Naravno, u našem modelu, smrt vladara smatramo endogenom varijablom", ili čitaj "Na vladara se može izvršiti i atenta.". Da mi je neko rekao da ću se slatko smejati čitajući veoma matematizovanu političku teoriju, ne bih mu verovao.

Elem, svakom vladaru dramatično opada šansa da opstane na vlasti kada ostari, ili kada se sazna da boluje od neizlečive bolesti. Tada pripadnici elite shvataju da nešto moraju da urade ako žele da nastave da budu članovi elite i u budućnosti, pa se ponekad okreću protiv dotadašnjeg vođe.

Da vidimo kako se ta teorija drži u poslednjim događajima: Ben Ali (74 godine), Mubarak (82 godine), Gadafi (68 godina), Saleh (Jemen, 64 godine), Al Khalifa (Bahrein, 60 godina). Sve u svemu, teorija bi otprilike tvrdila da će elita lakše da se okrene protiv Mubaraka i Ben Alija, nego protiv Saleha, Al Kalife i Gadafija, naročito ako su poslednja trojica zdravi. Koliko ja vidim (a situaciju u Jemenu i Bahreinu ne poznajem skoro uopšte) za sada se upravo tako nešto i dešava.

Audio intervju o knjizi sa jednim od autora možete čuti ovde.

4 comments:

Anonymous said...

Ne bih se složio sa svakim navodom teksta, ali u osnovi je dobar. Jako dobar. Pada u oči taj kriterijum starosti glavnog što je malo razvodnjavanje priče ali šta sad ja da šiljim tu...

Endogena varijabla i eksponencijalni rast se pominju na jako čudan način u vašim pisanjima, ali sam i tu odabrao da ćutim jer bi te komentare svakako obrisali.

Matematika u političkim sistemima je izuzetna oblast, to mogu reći bez sankcija, nadam se.

Speaker said...

Endogena varijabla je jedan od šarmantnijih eufemizama koje sam u poslednje vreme čuo :))

Aleksandar Stevanović said...

zato se oni naivniji razocaraju u revolucije.

Unknown said...

Treba i prevod sa engleskog