Pages

04 September 2010

Jel naša vlada velika?

Sa 27 članova, verovatno jeste. Ali, osnovni problem sa velikim brojem ministara, čini mi se, nije u troškovima, već u načinu donošenja odluka, prioritizaciji, rešavanju sukoba i identifikovanju trejdofova.

Želje različitih ministara su često veoma kontradiktorne. Na primer, za očekivati je da ministar ekologije želi što strože propise o zaštiti okoline (jer sutra može time da se hvali), a ministri ekonomije, infrastrukture, građevinarstva, nekada i poljoprivrede, žele što blaže propise, jer im je jasno da "njihov" resor može da trpi zbog "tuđih" strogih propisa, pa onda neće imati čime da se hvale. Ako si ministar infrastrukture, pa ne možeš za vreme svog mandata na izgradiš ni 20 km puteva jer niko u Srbiji ne zna da uradi zakonom predviđenu studiju o uticaju novog puta na biodiverzitet, teško ćeš to objasniti narodu, već ćeš ispasti nesposoban. Takvih primera ima na hiljade.

Meni se čini da se takvi problemi lakše prevaziđu na nivou ministarstva, gde se odluke ne donose glasanjem, već se radi o diktaturi u malom. Recimo, ako se ekologijom ne bavi posebno ministarstvo, već je, kao u Srbiji, ono deo ministarstva za građevinarstvo, onda ministar može bolje da odvaga političko-ekonomske posledice novih propisa. On može da "presudi" da je ekologija bitnija od izgradnje, ali je tu odluku doneo na osnovu sagledavanja toga kako će to da utiče na verovatnoću njegovog reizbora.

Kad postoji mnogo ministarstava, jasno je da se većina tih sukoba prenosi na vladu, odnosno na kolektivni organ odlučivanja gde se sada pitaju i ljudi koji nemaju predstavu o čemu glasaju. Ako je sukob između ekologije i infrastrukture, tu sada pravo glasa imaju i ministar kulture i dijaspore i policije i spoljnih poslova, sve sa nekim svojim predrasudama i interesima. To je, mislim, loše. Naravno, postoje neki mehanizmi da vlada izbegne raspravu na svaku trivijalnu temu. U Srbiji je to mehanizam "mišljenja" gde se traži da se predlog usaglasi (praktično da se postigne konsenzus) pre nego što materijal uopšte dođe na vladu. Ali, takav sistem često daje pravo veta ministarstvima, što je opet loše, jer sprečava donošenje i nekih (mada retkih) dobrih odluka.

Ova moja logika, da je najbolje da stvari "preseca" jedan čovek koji snosi punu političku odgovornost za svoje odluke, me vrlo lako dovodi do toga da favorizujem američki sistem vlasti, u kojem vlada, kao kolektivni organ odlučivanja, i ne postoji. Ali, ne moramo biti toliko radikalni. Kao što sam ranije pisao, mislim da je moguće svesti broj ministarstava na razumnu meru, gde bi se dobar deo odluka "presecao" na ministarskom nivou, što znači da bi bilo sasvim jasno ko je za šta odgovoran. Naravno da i u tom sistemu postoje neke teme oko kojih je zainteresovano više ministarstava, ali bi taj broj bio mnogo manji.

Inače, koliko sam uspeo da nađem na netu, najveću vladu na svetu ima Pakistan sa neverovatnih 48 ministarstava, uključujući i egzotična ministarstva poput Ministarstva za tekstilnu industriju, Ministarstva za odbrambenu proizvodnju, Ministarstva za međuprovincijsku koordinaciju, Ministarstva za kontrolu narkotika, Ministarstva za posebne inicijative i Ministarstva za Zakat i Ušr (?). Sa druge strane je Island, u kojem postoji predlog da se broj ministarstava smanji sa 12 na 9.

4 comments:

Miloš Bošković said...
This comment has been removed by the author.
Miloš Bošković said...

Ja sam čuo da Švajcarska ima fiksno 7 ministara (kod njih se na izborima biraja valjda parlament, koji bira onda ministre, koji onda biraju predsednika), a mislim da sam na vašem blogu pročitao da Zimbabve ima 52.

bobek33 said...

Ja mislim da kljucan problem je koordinacija medju ministerstvima. Premijer trebao bi da ima grupu ljude koji efikasno koordinisu implementaciju nekih pojekata (nacrta zakona i sl.) i da oni razgovaraju medju ministerstvama o tome.

Mislim da dilema koju je predstavio Marko je pogresna, da ona u stvari ne postoji. Rec je o izbor izmedju izgradnje autoputeva i zastite prirode.

U Poljskoj to je bio od pocetka ogroman problem. Svi procesi ulaganja u infrastrukturu, pogotovo saobracajnu, bile su blokirane od strane razlicitih green activists (btw, to je odlican biznis;)). Grupa tih aktivista koristila evropski zakoni (pogotovo program NATURE 2000) i svaki put kad poljska vlada nije htela da deluje u skladu sa njihovim zahtevima oni su prenosili taj sukob u Brisel. Posle poljska vlada morala da direktno razgovora o spornoj investiciji sa Evropskom Komisijom. Sve to je bilo apsurdno.

Kako je resen taj problem i gde se nalazi njegova sustina? Pa u tome da poljski parlament glasao par zakona (ukljucujuci specijalni zakon o izgradnji autoputeva) tako da bi one tacno bile u skladu sa evropskim zakonima. Na taj nacin deblokiran je celi investicioni proces. Ubrzano rad drzavne administracije i pojacano njen "intelektualan" kapacitet. Radio se o tome da bi administracija (ukljucujuci minsiterstvo infrastrukture) delovala veoma pazljivo i kompetentno tokom spremanja svake investicije da bi posle ekolozi nije imali razlog (argumenat) za blokiranje izgradnje autoputeva.

S jedne strane drzava je dobila nove instrumente (novi zakoni), s druge strane ekolozi su izgubili mnoge razloge za usporavanje investicionog procesa (veca kompetencija i bolji rad drzavne administracije).

Losa strana cele price je u tome, sto Poljska morala (kao sve druge zemlje) prihvatiti neke ekoloske standardi. I sad gradimo "najzelene" autoputeve u Evropi. Cena izgradnje 1 km je zbog toga mnogo veca. Kad citam da npr. jedan prelaz za zivotinju kosta 2-3 miliona evra, a takvih prelaza treba zgraditi 20 na autoputu duzine 100 km, onda odmah postajem zbunjen;( Ili da neki novi most u Varsavi ne moze da ima pilon jer bi ptice udarale u njega (time most gubi estetsku vrednost).

Nepravda je u tome sto kad Nemci ili Francuzi gradili autoputevi 70-ih i 80-ih onda uopste niko nije se brineo za ekologiju. Lepo sto ipak u Poljskoj priroda (pa i ljudi!) ce biti zasticena, ali cena toga je ogromna. Na kraju treba zakljuciti da uvek je moguce naci neko resenje. Logika funkcionisanja EU zasnova se na tome da izazvuje u pojedinim zemljama-clanicama fleksibilnost i stalni rad na pojacanju institucionalnog kapaciteta. Sigurno EU imace uticaj na institucionalnu arhitekturu srpske vlade sto je mislim sasvim dobro i pozitivno jer rad vlade bude vise racionalizovan. Sami EU fondovi vec zahtevaju bolji rad i koordinaciju svih ministerstava neke zemlje koja je njihov beneficjent. Samo sto mogu reci, da taj ulazak u EU ne samo da resio mnoge probleme sa novcom u drzavnom budzetu, ali takodje veoma pozitivno uticao na funkcionisanje vlade (ali i parlamenta!).

bobek33 said...
This comment has been removed by the author.