Pages

05 October 2016

Zašto treba privatizovati Nasu

“Onaj koji se bori protiv čudovišta, treba da pazi da i sam ne postane čudovište.” (Niče) Ovih dana povela se rasprava o ingenioznom projektu Elona Muska o letu sa ljudskom posadom na Mars u 2022. godini (National Review je objavio sjajan tekst o tome.) U senci toga prošao je i otužni “jubilej” – 5 godina od poslednjeg leta spejs šatla, najvećeg i vrlo simboličkog promašaja državne astronautike. Tokom tog perioda dobili smo – na planu letova sa ljudima – jedno veliko ništa, zapravo i manje od ništa, jer je i “papirni” Constellation program otkazan, a od novog heavy lift booster-a koji je preduslov za ozbiljniji svemirski program nema ni traga ni glasa.
  
Da je NASA postala dinosaurus sa velikim telom i malom glavom toliko je očigledno da to gotovo nije potrebno obrazlagati. Gubitak dva šatla (Čelindžer 1986. i Kolumbija 2003.) predstavljao je gigantsku katastrofu za koncept razvijan više od četvrt veka (!), koji je odneo preko 210 milijardi dolara iz 2011. Cena pojedinačnog leta šatla bila je najmanje 20 puta (!!!) veća od one koja je u originalnim studijama bila predviđena. Kao što je neko marljivo izračunao u diskusijama na Internetu nakon nesreće Kolumbije, da je šatl bezbedan kao i avionski saobraćaj – što je bilo originalno obećanje Nasinih eksperata – samo na londonskom aerodromu Hitrou dešavale bi se po dve avionske nesreće dnevno. Međunarodna svemirska stanica se već uveliko posmatra kao projekt tipa »rupa bez dna«. O letovima na Mesec kojih nema već 40 godina ne vredi trošiti reči, odavno (u vreme Vernera fon Brauna!) planirana – Nasina, o Elonu Musku malo kasnije – misija na Mars se sad “ambiciozno” smešta u maglovitih 20-30 narednih godina. Čak ni jednostavne planetarne misije bez ljudske posade ne idu kako se očekuje: kvar na Galileu je redukovao količinu podataka koju je ova sonda sakupila na majušni delić planiranog, o totalnim havarijama misija Mars Polar Lander ili Mars Observer da i ne govorimo. Što je najvažnije, nedavno deklasifikovani dokumenti pokazuju kako je NASA sasekla gomilu radikalnih, neortodoksnih, hrabrih projekata na kojima su veliki umovi poput Frimena Dajsona radili u samo praskozorje kosmičke ere (Orion, Rover, NERVA, itd.) i svesno se okrenula neefikasnom i opasnom hemijskom pogonu kao jedinom načinu da se ostvari politički traženo ljudsko prisustvo u svemiru. Gotovo pola veka nakon lansiranja prvih satelita, dok se čitave druge oblasti nauke i tehnologije uopšte ne mogu prepoznati (uporedite tadašnje i današnje računare, tadašnje i današnje medicinske aparate ili tadašnje i današnje hi-fi uređaje), i dalje se koriste rakete na hemijsko gorivo, i ne postoji nijedan jedini ozbiljan projekat kome je cilj da se to promeni. O sprezi Nase i vojno-bezbednosnog kompleksa koja stalno izaziva moralne nedoumice da i ne govorimo.  

Neko bi u odgovor mogao početi da nabraja uspehe agencije. Niko ne spori da je uspeha bilo, premda je pitanje motivacije i svrsishodnosti nekih od njih  veoma sporno. Ali, sve treba staviti u odgovarajuću perspektivu i kontekst. Najuspešnije misije NASA su one – za koje niko nije čuo! Odnosno, niko van uskog kruga astrofizičara i planetologa koji se njihovim rezultatima bave. Misije kao što su IRAS ili COBE nemerljivo su doprinele našem razumevanju svemira, otvorile nove horizonte, pobile stare teorije i podstakle izgradnju novih na način koji je prethodno bio nedostupan. Isto se odnosi na neke (nipošto ne sve!) međuplanetarne misije, poput Vikinga iz 1970-tih ili Vojadžera iz 1980-tih. Svi ti uspesi NASA zajedno tokom poslednjih 40-tak godina nisu koštali kao jedan jedini – zbog nebrige ili nekompetentnosti – izgubljeni šatl, čak i kada bismo stavili na stranu nemerljivi gubitak ljudskih života. Kao što reče eponimni začetnik ove vrste “uspeha”, epirski kralj Pir nakon pobede nad Rimljanima kod Askuluma u Apuliji 279. godine pre n.e.: “Još jedna ovakva pobeda i potpuno smo propali.”

Odmah da razjasnim: sve što je rečeno za NASA se sa još većom snagom odnosi na sestrinske organizacije kao što su evropska ESA, te Roskosmos i kineska kosmička agencija. Spisak njihovih promašaja je još duži. Dugačkom nizu sovjetskih kosmonauta čija je smrt odmah ili tek nakon pada Berlinskog zida priznata, treba dodati česta neuspela lansiranja, koja su se nastavila i nakon destaljinizacije i navodnog uvođenja demokratije. O neuspesima sjajno zamišljenih misija poput Fobosa je takođe puno diskutovano. Pompezno najavljivan evropski Bigl 2 se nije oglasio (uprkos idiotskim saopštenjima po kojima se »uspešno spustio« – štogod to u orvelovskom novogovoru značilo), a o tragediji poput prizemljenja kineske rakete iz serije Dugi marš (totalitarno ime govori samo za sebe) na jedno selo pre petnaestak godina i stotinama žrtava pri tom nastale eksplozije bolje je ćutati. Dakle, ovde se NASA koristi kao primer za ma koju bahatu i svemoćnu kosmičku agenciju iza koje stoji državni aparat sa svim dobro poznatim mehanizmima prinude.

NASA je proizvod Hladnog rata, stvorena da bi se dao pre svega vojni, a zatim i političko-medijski odgovor sovjetskim nastojanjima da se pokaže superiornost proleterske nauke i tehnike. Strateški značaj svemira se sistematski preuveličavao, pa i danas imamo prilike da u zaostalim džepovima hladnoratovskog razmišljanja, kakva je i Srbija, čujemo budalaštine da nas Zle Sile Novog SveCkog Poretka vrebaju iz svemira! U to vreme, to je moglo imati izvesnog racionalnog opravdanja: pred let čoveka u svemir su se tada postavljale brojne teškoće koje su odista bile naučne i tehnološke prirode. Problem kosmičkih letova sa ljudskom posadom već odavno nije naučni ili tehnološki problem, on je isključivo politički, kulturni i civilizacijski problem. Berlinski zid je pao. A NASA uprkos zdravoj logici, opstaje, i upinje se svim silama da održi u životu propalu ideju da boljševički pogled na svemirske letove treba da procveta baš u 21. veku.

I tu upravo nailazimo na ključ još jednog malignog aspekta Nase i sestrinskih agencija: one se svim silama trude da prikriju i umanje ekonomski i privredni značaj kosmičkih resursa. Stalno se naglašava istraživački i medijski aspekt astronautike, dok se sistematski zanemaruje tema eksploatacije vanzemaljskih resursa. U svim pričama i planovima o budućnosti letova sa ljudskom posadom uvek se govori o povratku na Mesec i letu na Mars. Obe stvari su prevashodno PR, a ne nešto što bi moglo doneti ekonomske koristi – sve to kao da svemir nije pun resursa u poređenju sa kojima su prirodna blaga Aljaske ili Sibira tek kap u moru. Zašto se ne govori o letovima do NEO, objekata u Lagranžovim tačkama Zemlje ili čak do asteroida u glavnom asteroidnom pojasu koji su tek malo dalji od Marsa, a u ekonomskom pogledu daleko više obećavaju? Zašto se tu i tamo polu-artikulisano priča o potrebi stalnog ljudskog prisustva u orbiti oko Zemlje (kao da je prisustvo neka vrednost po sebi, a ne tek posledica važnijih aktivnosti), a veoma retko o potrebi premeštanja industrije u orbitu? Veoma jednostavno rasuđivanje ukazuje na privredni značaj asteroida: kad se nađete na Mesecu ili Marsu, vi ste, kao i na Zemlji, na dnu gravitacione potencijalne jame. Cena iznošenja kilograma resursa i prebacivanja na neko drugo mesto uglavnom je određena upravo dubinom gravitacione potencijalne jame – a ona praktično ne postoji za asteroide! Drugi ključni moment je geofizički: dok su na Zemlji i drugim planetama teški metali iglavnom retki zbog toga što su potonuli u središnje oblasti planete, takve diferencijacije na asteroidima nema. Lako je izvesti zaključak da bi prosečan asteroid, veliki tek par kilometara sadržao više retkih elemenata nego što je zemaljska proizvodnja za čitave decenije.

Alternativa je jasna: privatni/korporativni sektor. SpaceShipOne i njegov genijalni konstruktor Bert Ruten, Elon Musk i SpaceX, ser Ričard Brenson i Virgin Galactic pokazuju na najbolji mogući način put koji treba slediti. Privatna inicijativa u osvajanju svemira rešila bi veoma brzo većinu problema kroz drastično opadanje cene prebacivanja kilograma korisnog tereta u orbitu i na druge lokacije u Zemljinoj blizini zbog slobodne konkurencije, oslobađanje od ekonomskog, društvenog, pa i psihološkog balasta saradnje sa vojnim i bezbednosnim strukturama, angažovanje daleko većih ljudskih kreativnih potencijala nego što čak i NASA može učiniti i ponajviše, uklanjanje birokratskih i pravnih prepreka originalnim i smelim idejama. Ako astronomima nimalo ne smeta što je, npr. najveći pojedinačni teleskop na svetu (10-metarski Keck) privatna inicijativa, nije jasno zašto bi to bilo kome smetalo u astronautičkom sektoru, osim šačici NASA-mandarina.

Sve je ovo deja vu kad se uporedi sa dobom evropskih istraživanja i osvajanja drugih kontinenata naše planete. Kolonizacija vanevropskih resursa imala je dva osnovna modela. Prvi, državni, utemeljile su Španija i Portugalija. Istorija španskih istraživanja i osvajanja Latinske Amerike to potvrđuje: za najjednostavnije, baš kao i za najteže zadatke i misije, bilo je potrebno tražiti dozvolu iz Eskorijala ili Lisabona. Većina konkvistadora provodila je više vremena po sudovima i dvorskim čekaonicama nego u Novom Svetu. Otkriće bi učinio ne onaj ko bi imao dobru volju, znanje ili hrabrost, već uglavnom onaj koji je imao dobrih veza na dvoru (ili u crkvi). Posledice jesu pre svega razvitak ideološkog i verskog fanatizma koji je doprineo uništenju domorodačkih kultura i opštoj brutalnosti španskih i portugalskih kolonija, a zatim i ogromna neefikasnost kolonijalne uprave. Uporedimo li to sa velikim brojem engleskih, francuskih ili holandskih kolonija videćemo daleko veću ulogu privatne inicijative i osnivanja korporacija, često sa mešovitim vlasništvom. Npr. britanski parlament je aktivno i svesno podsticao stanovništvo da učestvuje u kolonijalnim poduhvatima putem ulaganja u ovakva preduzeća. Upravo zahvaljujući takvom pristupu, karakterističnom za individualizam i preduzetništvo, danas govorimo o, recimo, šatlu ili internetu, a ne analognim terminima na španskom ili portugalskom. Ironija je da se danas praktično sve kosmičke sile, grčevito i dalje drže španskog, a ne britanskog modela kada je o svemiru reč.

Sve ovo ne bi bilo toliko značajno, da nam na Zemlji nisu potrebni resursi. Otac sociobiologije Edvard O. Vilson je još pre desetak godina precizno izračunao da, kada bi svi stanovnici Zemlje trošili istu količinu prirodnih resursa kao oni u par najrazvijenijih zemalja sveta, nama bi već danas bile potrebne skoro tri planete poput Zemlje! Pored povećane efikasnosti korišćenja, a naročito recikliranja resursa, ništa nije prirodnije nego tragati za njima u svemiru. Kako ćemo izbeći katastrofe koje nam prete, kako prirodne (sudari sa asteroidima/kometama, eksplozije bliskih supernovih, supervulkanizam, pandemije), tako i antropogene (nuklearna zima, globalno zagrevanje, zloupotreba biotehnologije/nanotehnologije), ako ne ovladavanjem svemirskim resursima i širenjem čovečanstva na druge planete i lokacije u svemiru, tako da nas nijedna lokalna katastrofa ne može istrebiti? Istraživanje i eksploatacija kosmosa nisu luksuz: oni su sine qua non dugoročnog opstanka vrste. Samo oni koji veruju u načelo posle mene potop” mogu biti ravnodušni prema tragičnom stanju astronautike danas. Umesto pozamašne godišnje stavke u državnom budžetu namenjene očuvanju dinosaura, države sveta trebalo bi da pre svega omoguće privatno vlasništvo nad kosmičkim resursima, pravno i fiskalno podrže privatna kosmička preduzeća i konzorcijume koje bi u tu svrhu osnovale korporacije. Očekivati da će državni dinosauri biti u stanju da efikasno upravljaju bogatstvima kosmosa slično je očekivanju da bi dr Strejndžlav uspostavio društvo pravde i prosperiteta, samo kad bi mu dozvolili da ostvari sve svoje čudesne ideje.

I tako se vraćamo na Elona Muska, čiju viziju razvoja tržišne privrede u svemiru valja proučiti – i snažno podržati. Pre svega tako što bi se probila etatistička medijska blokada o ovoj temi, odnosno što bi ljudi liberalnog usmerenja valjalo da prestanu da ćute. NASA i sestrinske agencije postale su prepreka ozbiljnoj eksploataciji i kolonizaciji kosmosa – a samim tim i novom talasu istraživanja! – i treba ih što pre transformisati u servis kosmički-orijentisanog preduzetništva, pa i privatizovati. U svemir ne treba da idu države, nacije, vojske i vojni savezi, već slobodni građani i njihovim slobodnim udruživanjem nastale privatne kompanije. Države treba da tom velikom i plemenitom cilju pomognu; odnosno bar da prestanu da odmažu.

25 comments:

Unknown said...

Odličan tekst! Svaka čast:-)

Dorćolac said...

Malo manje hype-a, molim vas. Kao što se američki vojno-industrijski kompleks bazira na privatnom sektoru, tako je i ovo u stvari samo unapređen (čitaj: manje transparentan)oblik javno-privatnog partnerstva.

http://www.latimes.com/business/la-fi-hy-musk-subsidies-20150531-story.html

A kad bi se izvršila sveobuhvatna cost-benefit analiza (obaška ljudski "troškovi"), veliko je pitanje čiji bi budžetski rashodi ispali "efikasniji" i fiskalno konzervativniji - levijatanski ili tajkunski:

https://www.nbr.co.nz/article/bransons-spaceship-crash-just-one-many-virgin-galactic-setbacks-ng-164844

Marko Paunović said...

Istina je da su privatne firme u velikoj meri dobavljaci, ali u sistemu u kojem drzava pokriva troskove oni apsolutno nemaju nikakvog interesa da ih smanjuju. Takodje, NASA (drzava) je ta koja zadaje specifikacije i namece sta ce da se radi.

Milan Ćirković said...

@Dorcolac
"Malo manje hype-a, molim vas. Kao što se američki vojno-industrijski kompleks bazira na privatnom sektoru, tako je i ovo u stvari samo unapređen (čitaj: manje transparentan)oblik javno-privatnog partnerstva."

Pa prosvetlite nas, dajte to "malo unazadjeno" resenje koje je bolje od toga.

"A kad bi se izvršila sveobuhvatna cost-benefit analiza (obaška ljudski "troškovi"), veliko je pitanje čiji bi budžetski rashodi ispali "efikasniji" i fiskalno konzervativniji - levijatanski ili tajkunski"

Prvo, cost-benefit analiza bi se ovde tesko mogla napraviti, posto se ocigledno nikad necemo sloziti oko spiska stakeholdera, konverzije benefita, relevantnog vremenskog horizonta i diskontne stope. Eventualno bi mogla da dodje u obzir cost-utility analiza, mada bi i tu mogla da se postave pitanja oko oblika funkcije korisnosti. Drugo, ne vidim da su efikasnost (stogod Vam znacili ovi navodnici) i fiskalni konzervativizam neki ciljevi sami po sebi, to su valjda sredstva i instrumenti, a ne ciljevi. Trece, ovo na kraju deluje kao cista kriptokomunisticka mantra o Zlim Tajkunima. Kao, napravili smo ekvidistancu od drzave i tih uzasnih tajkuna i sad smo kao mnogo prosveceni i mnogo liberalni i brinemo se za siroti mali fisk. Kakva je tacno razlika izmedju toga i uobicajeno srbovske kriptokomunisticke nebuloze o tome kako su za sve krivi Zli Bankari I Iluminati sa Vol strita?

Nikola said...

Lep tekst, jedna ispravka samo, upravo je verski fanatizam doprineo ocuvanju domorodackih kultura, jer su katolicki svestenici smatrali za svoju duznost da pokrste Indijance pa ih nisu sve poubijali. Protestanti nisu imali takvih fanatickih ideja, pa tako u SAD i Kanadi domorodacko stanovnistvo cini oko 1% populacije, dok su u Juznoj Americi oko 15%. U svemiru, naravno, nema takvih problema.

Milan Ćirković said...

Mozda ima neceg u tome, prihvatam, ali pretpostavljam da je ipak bitan faktor igrala i cinjenica da je gustina domorodacke populacije u danasnjoj Latinskoj Americi bila za otprilike red velicine veca nego u Severnoj Americi. Bajesovski govoreci, sve nase ocene treba kondicionirati na pocetne uslove koji su bili jako razliciti.

Navuhodonosor said...

Gotovo pola veka nakon lansiranja prvih satelita, dok se čitave druge oblasti nauke i tehnologije uopšte ne mogu prepoznati (uporedite tadašnje i današnje računare, tadašnje i današnje medicinske aparate ili tadašnje i današnje hi-fi uređaje), i dalje se koriste rakete na hemijsko gorivo, i ne postoji nijedan jedini ozbiljan projekat kome je cilj da se to promeni.

Da li postoji alternativa koja bi mogla da zameni rakete na hemijski pogon?
I koliko subvencija dobija Elon Musk za svoje poduhvate?
Nigde niste pomenuli James Webb Space Telescope. Inače, ovo je baš zanimljiva tema.

Milan said...

@Dorćolac

Tačno tako. Ovo je samo drugačiji vid presipanja iz šupljeg u prazno.

Sve se na kraju svodi na to da se u svemiru ne može ništa zaraditi. A kako to znamo? Pa, nikome nije zabranjeno da pravi i lansira rakete. NASA nema monopol na to. Ali nešto ne vidim trku za bogaćenje u svemiru (osim tamo gde u krajnjoj liniji državna sisa garantuje zaradu, kao u slučaju SpaceXa).

Komercijalno tržište lanisranja postoji od 1980. godine. Dakle, već 36 godina. I tržište je za to vreme reklo svoje. Jedino što je profitabilno u eksploataciji svemira je planeta Zemlja (remote sensing, telekomunikacije).

Da li će se to promeniti u skorije vreme ne znam.

Ali pošto inače radim u svemirskoj industriji, kao deo velike multinacionalke (70 hiljada zaposlenih), u koju sam došao posle 6 godina na istraživačkoj poziciji na univerzitetu, autoru mogu samo da kažem da je u dubokoj zabludi ako misli da je privatni sektor efikasan.

A kakoje autor toliki fan privatizacije i tržišta, možda bi mogao da napusti svoj državni posao i ide malo da se bavi istraživanjem u privatnom sektoru. Ovako, ova njegova fetišizacija privatnog tržišta nema nikakvu težinu.

Unknown said...

Milan

Znači po vama svako ko radi u državnom sektoru nema pravo da priča o privatizaciji odredjenih dijelova rastrosnog javnog sektora?

Pa upravo ljudi kao Milan i trebaju da rade u državnom sektoru jer je on donio mnogo više novca Srbiji svojim radom na odredjenim projektima, jedan od većih je gotovo uradio sam, ali jos bitnije od toga, kroz svoje knjige i radove je opismenio ogroman broj ljudi. Rad u Petnici sa mladim naraštajima, na fakultetu, opservatoriju itd. On je ostao u Srbiji, a nije morao.

Pogledajte na primer šta kažu za njegovu, knjigu Astrobiological Landscape. Knjiga i stil pisanja su sami vrh.

Vi zanemarujete jednu bitnu stvar a to je da medju poreskim obveznicima koji finansiraju javni sektor ima onih koji su orjentisani ka liberalizmu tako da im je izuzetno drago ukoliko njihov novac bude potrošen na Milanov posao na fakultetu, opservatoriji itd. Ili na Slavisinu knjigu o Svetskoj krizi itd.

Na kraju dajte te podatke koji govore da je privatni sektor manje efikasan od državnog?

Milan Ćirković said...

@Milan
Prvo, ad hominem gluposti ostavite sa strane. Ako bas zelite da znate, ja na trzistu ostvarujem veci licni prihod nego od "drzavnog posla", mada ostaje nejasno zasto bih to bilo kome obrazlagao (sem ako Vi niste poreski organ koji anonimno komentarise na blogu). Drugo i mnogo bitnije, kazete da nema ogranicenja da se nesto zaradi u svemiru. A zasto se onda ne dozvoli privatno vlasnistvo nad asteroidima i drugim nebeskim telima, slicno nekretninama na Zemlji, nego se to pitanje skrupulozno gura pod tepih od strane drzava i nadnacionalnih tela? To je samo jedan od primera gde drzavna regulativa sve radi da onemoguci rusenje drzavnog monopola nad kosmickim aktivnostima.

Milan Ćirković said...

@Navuhodonosor
Hvala na odlicnom komentaru. "Da li postoji alternativa koja bi mogla da zameni rakete na hemijski pogon?" Odgovor je pozitivan, s tim sto za neke od njih (one koji ukljucuju nuklearnu energiju) postoje ekstremne politicke prepreke (i predrasude). Recimo cuveni "Orion" razvijan 1958-1963 se pokazao ne samo uspesan na modelima - tokom jedne demonstracije, Verner fon Braun licno se kladio da demonstracija nece uspeti i izgubio je opkladu - ali je nespojiv sa ugovorom koji zabranjuje atmosferske i kosmicke nuklearne probe. Rover/NERVA, konvencionalniji nuklearni pogon sa radnim fluidom, prestao je sa razvojem u Los Alamosu 1972. cisto politickom odlukom, mada je od 2012. cini mi se delimicno obnovljen kao NTR (Nuclear Thermal Rocket). Dodatna komplikacija tu za privatni sektor u startu je nekoliko patentiranih resenja koje DoE (a pretpostavljam u novije vreme DHS) cuva kao drzavnu tajnu. Konacno, postoje stvari kao sto su magsails i slicne na kojima su radili u Lokidu i Martin-Marijeti koje ce sa razvitkom novih materijala postajati sve jeftinije i interesantnije.

"Nigde niste pomenuli James Webb Space Telescope." Sto se JW teleskopa tice, nisam ga pomenuo zato sto tek treba da vidimo da li ce i kada poleteti; ta misija je imala bar 20 odlaganja jos iz doba kad se zvala NGST (moram da priznam i da mi je to nazivanje misije po jednom Nasinom birokrati jako antipaticno i odraz zagledanosti u pupak koji tamo vlada), tako da treba zaista gledati u pasulj pa videti kad ce se realizovati, a i ako se realizuje hoce li imati vredne rezultate.

Milan said...

A zasto se onda ne dozvoli privatno vlasnistvo nad asteroidima i drugim nebeskim telima, slicno nekretninama na Zemlji, nego se to pitanje skrupulozno gura pod tepih od strane drzava i nadnacionalnih tela?

Zato što kada uspostavite svojinska prava, treba vam instrument koji će da osigura da se ona sprovode. Na Zemlji imamo npr. policiju koja garantuje bezbednost imovine. Ko će da osigurava svojinska prava u svemiru? Svemirska policija? Svemirska vojska? (i sva druga pitanja koja ovo implicira)

Odgovor je pozitivan, s tim sto za neke od njih (one koji ukljucuju nuklearnu energiju) postoje ekstremne politicke prepreke (i predrasude).

Odgovor je pozitivan samo ako vrlo velikodušno gledamo na celu stvar. Ni jedan od tih projekata nije bio ni blizu sistemske integracije, već su svi bili u proof of concept fazi razvoja pojedinačnih podsistema.

Jeste istina da razvoj nuklearne energetike trpi nezasluženo zbog političkih predrasuda i neznanja, ali te predrasude su su slučaju raketa na nuklearni pogon sasvim osnovane.

Raketa na nuklearni pogon nije isto što i mali i pasivni RTG koji sedi na vrhu rakete, i koji će u slučaju havarije u jednom komadu da padne na zemlju i proizvede lokalizovanu i minimalnu kontaminaciju.

Operativna raketa na nuklearni pogon je sistem pod ogromnim mehaničkim i termalnim opterećenjem, sa mnogo akumulirane potencijalne energe. To vam je sve recept za nekontrolisanu kontaminaciju ogromne površine. Svaka paranoja je potpuno osnovana.

@Boris Strunjaš
Na kraju dajte te podatke koji govore da je privatni sektor manje efikasan od državnog?

Moj komentar se više odnosio na moje iskustvo prilikom tranzicije sa univerziteta u privatni sektor. Dok sam bio na univerzitetu, kada je bilo šta bilo potrebno da se uradi, ma koliko god da je bilo komplikovano, jednostavno sedneš i radiš dok ga ne uradiš.

A sada, u korporativnom okruženju, i najtrivijalnije stvari se razvuku zbog mamutske korporativne birokratije, beskrajnog sastančenja i činjenice da se armija menadžera konsultuje i za najmanju sitnicu. Za projekat, kakav sam ja sam na univerzitetu završavao za dve-tri nedelje, u firmi gde sam sada, potrošeno je mesec ipo dana sa timom od troje ljudi (od toga su dvojica bili menadžeri!) i mušteriji je naplaćeno 150 hiljada evra. Eto vam efikasnosti.

Unknown said...

Milan

Vi ste na osnovu iskustva u jednoj firmi to zaključili, ma dajte. Zadnji put kada sam gledao, svaki dolar ulozen u privatni sektor produkuje 1.2 dolara, a u javni 0.8. Zašto se razvlace ti birokratski sastanci, vjerovatno jer konkurencija nije na zavidnom nivou u okviru odredjene grane sto firme dovodi u stanje udobnosti i ne tjera ih da budu kreativnije i inventnije, usled čega opada i efikasnost. Meni se čini da vi niste baš mnogo čitali o ekonomiji i odnosu država i tržište, pa možda da pročitate nešto od Fridmana ili za pocetak od Hazlita Ekonomija u jednoj lekciji itd. Ako već vidite neefikasnosti u funkcionisanju kompanije u kojoj radite valjda je logično da predlozite neke ideje nadredjenim kako da se to popravi, osim ako kompanija nije monopolista kojeg štiti država i koji nema velikog straha od konkurencije. U suprotnom vremenom će izgubiti dobar položaj na tržištu koliko god da je velika i Nokia je bila.

Milan Ćirković said...

@Milan
"Ko će da osigurava svojinska prava u svemiru? Svemirska policija? Svemirska vojska? (i sva druga pitanja koja ovo implicira)"
Ovo jesu ozbiljna i teska pitanja -- ali utoliko pre je krajnje vreme da se njima ljudi pozabave, a ne da se neprekidno guraju pod tepih. Prvo, imajte na umu da "zemaljske" vojske drzava koje imaju kosmicke programe vec sad de facto imaju "svemirske" ingerencije. Sama cinjenica da vojne misije imaju totalni prioritet kod Nase govori da oni jesu zainteresovani za svemir -- osim sto izgleda nisu toliko zainteresovani da tamo i *rade*. Dakle, drzavni aparat prinude ima prioritet i na zemlji i u svemiru, ali samo na zemlji ispunjava svoju svrhu, tj. stiti vlasnicka prava - zar Vam se ne cini da tu nesto nije bas sasvim u redu?

Drugo, prisetimo se da je isti odnos vladao u mnogim evropskim krugovima u odnosu na prekomorske kolonije. Na engleskom dvoru su se mnogi zgrazavali nad "bezakonjem" i "anarhijom" koje vladaju u Novoj Engleskoj ili Australiji i slegali ramenima i govorili kako je to samo za kriminalce, fanatike, itd. A vidimo kako su se stvari promenile i u sta se to pretvorilo, na korist i napredak citavog covecanstva.

Dakle, ta pitanja moraju da se rese, a kao i kod svih drugih stvari, bolje pre nego kasnije. A kako nacionalno, tako i internacionalno pravo i pravne institucije su tu trome, konzervativne i u sluzbi kolektivistickih, a ne individualistickih i liberalnih interesa.

Thriller said...

@Milan:

Otvorili ste sasvim novi kanal rasprave.

Korporativna birokratija i tromost su posledica kako neadekvatnih menadžerskih modela, što varira od kompanije do kompanije (priznaćete da postoje bolji i lošiji modeli upravljanja - što, uostalom, u dobroj meri i pravi razliku na tržištu), tako i masivnog regulatornog opterećenja, koje kompanijama nameće država (što je odlika moderne, progresivističke epohe, da ne ulazimo sada u razloge, koji variraju od ograničenosti ljudskog znanja, preko intelektualne arogancije do čiste zavisti). U koroporativnom biznisu danas vlada opravdana (sic) paranoja u pogledu mogućih finansijskih gubitaka, koje nastaju kao posledica neusklađenosti sa manje ili više dijaboličnim regulama. Kompanije sasvim razumno odlučuju da neke svoje poslovne poduhvate opterete pravnim ograničenjima i check-point-ima, jer potencijalni gubici usled državnih penala nadmašuju svaki dobitak.

Mislim da je to dimenzija koju morate da uzmete u obzir pre nego što konstatujete da je privatni biznis generalno neefikasan.

Pozdrav!

bouzouki said...

Сјајан текст, хвала! Само да додам један коментар. Иако се слажам да су "северно-европски" приступи колонијализму били далеко ефикаснији од "јужних", тешко да су били мање брутални. Бруталност је морални проблем и људи су јој некако природно склони. Колонијалисти са свих страна су били брутални, баш као и локално становништво пре колнијализма. Проблем моралности се мора се посебно решавати паралелно са економском ефикасношћу. Иако еконосмка ефикасност често спонтано доводи до најморалнијег решења, у општем случају људи морају експлицитно учити да је онај тамо, на другој страни света, подједнако вредан човек. У супротном, "ентропија" ће да одради своје и превагнуће животињска страна.

Speaker said...

Odličan tekst Milane, potpisujem 99% :) Dobro je što relevantne teme tipa ekspanzije tržišta u svemir ili, recimo, pitanja iz transhumanističke agende polako ulaze u libertarijanski politički i ekonomski vidokrug, jer su sve te stvari praktično iza ugla, par decenija daleko od nas, a nemam utisak da dovoljan procenat ljudi iz ekspandirajuće libertarijanske sfere mnogo zna i mnogo razmišlja o njima, a svakako ne vidim nijedan drugi ideološki i politički okvir koji bi mogao da uspešno isprati nekoliko ogromnih tehnoloških i ekonomskih tranzicija koje nam neposredno predstoje :) Dakle, ako smem malo da se igram rečima, pred nama je zadatak da se postepeno preobratimo u sledeći nivo igrice, translibertarijance :))

Milan Ćirković said...

Hvala, Speaker, vec pomislih da ste se nesto naljutili ;p

Translibertarijanizam mi odlicno zvuci kao sledeci nivo! Da, future-oriented thinking, sto bi rekao moj poznanik Bruce Tonn, urednik casopisa "Futures" nije dovoljno zastupljeno, danasnja drustva su suvise okrenuta proslosti i/ili zagledana u svoj pupak. Nista, pokusacemo bar na ovom blogu malkice da poradimo na tome ;)

Unknown said...

Speaker

Nema vas gosn Speaker, mora da ste poslovno negdje u istočnoj Aziji, pa ste zauzeti lijepim Tajlandjankama, hehe, salim se:-) Sve najbolje:-)

Navuhodonosor said...

Sve je to hype, hišta od toga neće biti. Evo je jedna meni jako zamiljiva NASA ideja o interplanetarnom brodu sa ljudskom posadom i veštačkom gravitacijom. Evo ga i jedan odličan sajt sa mnogo različitih ruskih ideja - OPSEK, Lunar Orbital Station... itd. Mada ja sumnjam da će bilo koja od tih ideja zaživeti. Čak sumnjam da će tokom 2030-ih bilo ko poslati čoveka na Mars, a evo i zašto:
Michio Kaku - Interplanetary space technology
Dakle, razdaljina između Zemlje i Marsa će tada biti nekoliko stotina miliona km ili 20 meseci putovanja. Poređenja radi, razdaljina između Zemlje i Meseca je 0,3 miliona km. Dakle, bar hiljadu puta manja.
Što se tiče projekta Orion, samo ogledajte film Stenlija Kjubrika "Odiseja u svemiru 2001" - to je najbolja ilustracija kako su mainstream futurolozi tokom 1960-ih zamišljali 2001. godinu - tu su kolonije na Mesecu, gigantski interplanetarni svemirski brodovi, gigantske svemirske stanice u zemljinoj orbiti sa veštačkom gravitacijom, napredna veštačka inteligencija opšteg tipa... itd, danas u 2016. tadašnje vizije ranog 21. veka deluju apsurdno smešno.
A sve se to može objasniti Gartnerovim hype ciklusom - tada je istaživanje svemira bio vodeći hype, to je tada bila tehnologija u fazi 'peak of inflated expectation'. Sada su u toj istoj fazi pojedine ideje i poduhvati Elona Muska, CRISPR, genomika, nanotehnologija, fracking, Bitcoin, 3D printing, Internet of Things... i još mnogo toga.

Milan Ćirković said...

Prvo, Michio Kaku tesko da je ozbiljan autoritet u pogledu astrounautike. (Licno mislim da nije preterano ozbiljan autoritet ni za sta drugo, ali hajde sad.) Eto, recimo, ako treba da se gadjamo autoritetima, evo vam jedan Robert Zubrin, koji za razliku od Kakua koji nema jedan sat radnog iskustva u aerospace-u, u toj industriji proveo 25+ godina: https://www.amazon.com/Case-Mars-Plan-Settle-Planet/dp/145160811X/ref=sr_1_1?ie=UTF8&qid=1477759905&sr=8-1&keywords=zubrin

Drugo i vaznije: poredite udaljenost Meseca i Marsa, ne razumevajuci da je to samo jedan od parametara koji su relevantni za nebesku mehaniku. Zasto da diskutujemo u konfiguracionom prostoru, a ne u prostoru brzina? U prostoru brzina, gle cuda, Mars je BLIZI od Meseca - potreban vam je manji \delta v da lansirate nesto sa Zemlje na Mars nego sa Zemlje na Mesec. Naravno, tu ne uzimamo u obzir trajanje misije - sa stanovista goriva (specificni impuls po kg) odlazak na Mars je jeftiniji.

Trece, udaljenost do Marsa je "nekoliko stotina miliona km" samo kad je on u najnepovoljnijem polozaju, na suprotnoj strani sunca. Svakih par godina se udaljenost smanjuje na 60-70 miliona km i to se koristi kad se planiraju misije.

Unknown said...

Navuhodonosor

Posto si odgledao vecinu onih klipova od nekoliko minuta koje Michio Kaku postavlja na netu vrijeme je da se i prema tome sto prica odnosis kriticki, a ne usvajas sve kao apsolutne istine. Kao sto ni Hawkinga i njegove neutemeljene strahove o vjestackoj intaligenciji ne treba shvatiti ozbiljno.

Popularna nauka je bitna, ima ogroman znacaj za obrazovanje ljudi. Takodje, bitno je da se naucnici iz raznih oblasti nauke bave popularizacijom, kako bi njen kvalitet vremenom rastao, a broj gresaka se smanjivao.

Medjutim nije tesko pronaci na internetu autoritete iz bilo koje oblasti, procitati sta oni kazu o pitanjima koja najvecim dijelom spadaju u njihov domen, uporediti njihova misljenja i izvuci sto je moguce vise objektivan zakljucak.:-)

A sad malo da vas zezam, ipak CG nije dozivjela kolaps koji ste najavljivali, odnosno da ce BDP drasticno pasti zbog nedolaska ruskih turista, usled sankcija od strane CG. Pa oni dolaze vise nego ikad, vidite da usput stignu i srpske nacionalisticke partije da finansiraju, kako bi se sprijecio ulazak CG u NATO. Smanjiti malo opijenost rusima i ruskom politikom, a malo vise uzivati u djelima ruskih knjizevnika, umjetnika, pijanista koja rusofile kod nas ni ne zanimaju, mada mislim da njih vecinom ne zanima nista.:-)

Speaker said...

@Milan Ćirković
Nažalost, nisam se naljutio, :) već mnogo gore, imam gomilu posla :) Inače samo napred, kao što rekoh, ta svest o širem kontekstu permanentne i akcelerirajuće tehnološke revolucije i njenih društvenih i ekonomskih posledica je komponenta koja prilično i nasušno nedostaje libertarijanskoj sferi :)
@Boris Strunjaš
Lepo vi meni želite, ali realnost je daleko surovija, :) mada jesam i malo putovao, čak i ako samo po lokalnim evropskim destinacijama :) Međutim, ako sve bude po planu, kanim da zimus, bože zdravlje, barem mesec dana provedem po raznim egzotično-tropskim tajlandoidnim destinacijama, držite pesnice i molite se za grešnog raba božjeg Speakera :))

charlie said...

Will Elon Musk Launch for Mars off the Backs of Taxpayers?
http://reason.com/archives/2016/09/29/will-elon-musk-launch-for-mars-off-the-b

Unknown said...

Ja sam gospođica Ivan Marković iz Hrvatske, medicinska sestra u (KBC Zagreb) Imam opipljivo svjedočanstvo Želim obavijestiti širu javnost kako sam dobila pomoć od Deacona. BOŽENA DOBRAŠIN. Vidio sam svjedočanstvo na sigurnom forumu o njoj pravoj zajmodavci koja je dala zajam s 3% kamata na dobroj reputaciji. Dobio sam kredit od 25.000 eura na rok otplate od 10 godina, a otplata počinje tri mjeseca nakon što sam primila kredit ako ste zainteresirani javite joj se na email: vladimirafinancijskiinvestitor@yahoo.com